Mislim, zar bi joj psihopata govorio da je voli?? Zar bi joj, nakon što je isponižava, ispljuje, pa i izudara kao kakvu vreću s pijeskom, donio ružu i čokoladu "volim te"? Ono, i ako jeste psihopata, ipak je u duši dobar...psihopata.
Ionako, gdje bi, šta bi, kad je svjesna svoje nesvijesti? Jer,na primjer, ako ga sad i ona ostavi, pa ko će mu pružiti ruku ako se, kojim slučajem, za nekih par desetljeća odluči promijeniti? Zašto da to ne bude ona, kad i on nju trpi... Rekao joj je da je trpi. Ona mu vjeruje. Jer, vidite, i psihopate nekad govore istinu. Nije važno što je ta "istina" krojena po njegovom nefsu. Šta bi, svako ima pravo da olakšava duši okrivljujući nekog drugog za svoje niskosti.
Ona bi otišla, ali nema podršku u porodici. Istina, nije imala podršku ni kad se udavala za njega, ali je svejedno otišla od kuće, i udala se. Ali, to je nešto drugo! Tada su roditelji koji se nisu slagali sa odabirom svojih kćerki, svi redom bili "slabog imana". Ili nikakvog. Mislim, đe će ne dat' plod svoga srca nekome, za koga se s Marsa vidi da je stabilan kao lišće ujesen?
Nije imala podršku ni kad ju je odvojio od cijele porodice, od svih poznatih insana, od svih navika, od škole, od poznate sredine... Ali, iako je osjećala da nešto debelo ne štima, nije ni pomislila da ode od svog dragog, jer je on "sahih", a drugi njoj bliski ljudi su svi "batil".
Sad, kad se osvjedočila da je on "sahih" samo u patološkom obrascu ponašanja, ona "nema kud'", jer nema podršku... Kad je počinjala život s njim, nije imala ni kašiku. U tome je vidjela svoj i njegov "zuhd". Skromnost. Nezaljubljenost u Dunjaluk. Danas, kada i ono što imaju, imaju od sadake onih koji su bezvezni po definiciji "zuhdije", ona je uvjerena da je to sve on zaradio. Neradeći. Ili, povremeno nešto preprodajući. Ili, manipulirajući povjerenjem ljudi koji ga poštuju zbog njegovog namaza.
Istina, pokušala se otrgnuti. Rekao joj je da je ona s njim samo zato što niko drugi ne bi vukao teret nje i njene djece (njegova su bajdvej), nego su njega upregli kao konja. Ona je na to kazala da je Allah Opskrbitelj, i da On raspoređuje nafaku. A on je na to primijetio: "E, što bi ti dao, da ti je ja ne odem zaradit' i donijet'.". Ona mu nije povjerovala, ali je odlučila ne primijetiti da "vjernik" vjeruje da je nafaka plod njegovog nalaženja onoga što je određeno još u utrobi majke. Kasnije, kad se zaista počeo truditi, ali nikako nije mogao da nađe tu "sobom zarađenu" nafaku, rekao je da ne može donijeti ono što im nije nafaka. Naravno, od osnovnih stvari za preživljavanje. Vjernik je, ne treba da mu zamjeri, jer i njoj Allah oprašta. Allah je Milostiv, pa kako da ne bude i ona. Vjernik je, on naklanja namaze koje preskoči "onako". Onaj isti vjernik, kojemu su svi muški članovi njene porodice bili munafici ili kafiri, jer su ponekad propustili namaz dok bi kosili travu u vrelom danu, pa im u tome vrijeme protutnjalo.
Onaj vjernik, koji je zaboravio da ima sinove kojima treba da je uzor, pa se razbacao po društvenim mrežama tražeći sebi dodatne ženke, makar bile tuđe žene. I njih, hude, mora neko spasit'. Mora ih neko razumjet'. Nisu sve sretnice da nađu frajera, neke su naletile na šmoklju. Negdje u tome, njegov sin odluči da se obrati nekoj kolegici iz škole na fejsbuku, a babo ga izvrijeđa i zabrani mu korištenje društvenih mreža, jer je "konj kojem ništa ne može vjerovati".
Čak je skontao da mu bereket nestaje zbog grijeha njegove djece u pubertetu.
To što on traži ispunjenje intimnih maštarija na porno-filmovima, dok ona prosjački čeka da je primjeti, produkt je nesposobnosti njegove žene da ga sa strašću voli, svjesna da živi s tipom kojemu se otima "ah" na bludnice s kojima je u svojoj predislamskoj prošlosti živio u zajednici sa ostalim nevjernicima. Oni, koji su ga voljeli, osim činjenice da je imao ogromnu mahanu: bio je musliman, mada niko ne bi rek'o, jer je bio "normalan" kao i oni. To što hadis kaže da vjernik mrzi povratak u džahilijjet, kao što mrzi da bude bačen u vatru, odnosi se na neke druge ljude, nikad na njega.
Sad bi neko rekao da on nju ne voli... na primjer. Pošto, rekao joj je da ga ne interesuje, bilo živa, bilo mrtva. Ali, to on "onako", iako djelima i svakim pogledom to potvrđuje. Mislim, i za dijete koje je nosila, kada je odlazio malo da uzme daha po bijelom svijetu, sedam dana pred porod, je rekao: "Ako umre, ne zovi me, ja mu neću doći na dženazu." Sad bi neko rekao da on ne voli ni svoje dijete. Voli dijete, a voli i nju, on to sve samo onako govori. Ima on i dobrih strana.
Šta sam ono još htjela napisati? Ah, da! Dobar je on. Uči Kur'an ponekad. Posti ramazan. U trenucima kad mu je iman stabilan, nikad ne odlaže namaz. Djecu tjera da klanjaju, i da uče Kur'an. Bezobraznici jedni, nikad im samima ne bi na um palo. Samo bi blejali u kompjuter... on je drugo, on ima posla, on to zbog da'we, on to zbog stjecanja veza... 25/24 h dnevno, zadnjih otkadsusedjecarodila godina.
Šta ćeš... ona ga voli. Iako, priznaje, više nema nikakvih osjećaja. Sve je u njoj umrlo, da bi preživjela.
Jahhh... njoj je draža njegova šamarčina, nego nečiji poljubac. Samo on je njen halal. I vjernik je. Zar da se posavjetuje s nekim, pa da otkrije njegove sramote?? A zar nije preporučeno da se sakrije sramota brata muslimana, kako bi i Allah naše sramote sakrio?? Ako bi ona potražila savjet od učenjaka, oni bi joj rekli da se rastane, jer to nema veze sa islamom i svrhom islamskog braka. Rekli bi joj da o zlu i nepravdi može potpuno opravdano progovoriti onaj kojemu se čini nasilje bilo koje vrste. Rekli bi joj da su se i ashabijke znale požaliti na tretman svojih muževa, da su i one zahtijevale ispunjenje svojih prava koja im je Gospodar dao... Ali, ne znaju oni koliko on ima dobrih osobina! Zar nije rečeno da će najviše žena biti u Džehennemu zbog poricanja dobročinstva njihovih muževa, i zato što proklinju? Jednom joj je u bolnicu donio svašta. I stalno je dolazio u posjetu. Mora se nešto i presaburat'.
Ne proklinje ga ona, njeno srce ga proklinje, a srce nije u njenoj vlasti, već Allahovoj. Bar ne izgovara, nije njen grijeh... Nada se. I, ko bi njenoj djeci bio otac, vidiš ti šta se dešava, danas često očuh zlostavlja pastorke. Ovako, otac ih bar ne siluje, ako ništa. I ne bi nikad. Najbolje da sjedi smirom, i otjera šejtana koji joj šapuće da je već napola luda. Ili skroz. Nije. Svjesna je ona da svi imaju mahane. Kud bi, šta bi? Rekla je jedna Anka: "Šta'š, siiine, kad nemaš iz go...na šta izabrat'" , konstatirajući da su svi muškarci, i to svi muslimani-muškarci, isti kao ovaj psihopata. Sve je on, samo ne budaletina. Jer, ona ga voli... Nesvjesno "voleći" jedini identitet koji joj je ostao - identitet žrtve ovisne o zlostavljaču. Ovim, ustvari, pokušava prividno imati bar malo dostojanstva, krijući se iza "razloga" koji je sebi našla.
Žrtve psihičkog i fizičkog nasilja, vremenom, svoju ličnost identificiraju sa onim što im je zlostavljač nametnuo. Svjesno, ili ne. Najčešće izgube pojam o sebi, u mjeri recipročnoj dugoročnosti zlostavljačkog odnosa. Žrtve postaju zahvalne što nije gore. Ono što je alarmantno za zajednicu je to, što se, potpuno raspamećeno, nalazi opravdanje "u vjeri". Tako, ona za sebe nije žena koja će izgubiti i odgoj djece, i rodbinske veze, i samu sebe, i pojam o ispravnom/neispravnom u vjeri. Ona je za sebe heroj koji sabura.
Ona "čuva vjeru", gubeći dio po dio svijesti o vjerskim principima. Mora, da bi sačuvala bar malo pameti. Na kraju i bez nje ostane. Ako se, pak, posavjetuje sa stručnjacima, vjerskim i medicinskim/psihološkim, ona rijetko mijenja bilo šta. Do nje ne dopire. Kasno se javila, jer "Nje", ionako, već nema. Ne zna gdje je otišla. I samo zato bar fizički ostaje tu gdje jeste. Već je, na kraju, prestala postavljati pitnja po forumima. Svejedno joj je. Postala je otporna. Ravnodušna. Ona to naziva rahatlukom. Biva, više je ne boli. Kako, onda, da ga ne voli, kad je od onakve slabunjave jadnice napravio ovakvu ženu - stijenu?! (Ponovo se počinju petljati misli sa besmislima.)
Čak i da nešto poduzme, zajednica će na nju gledati kao na kriminalce. Osim što su kriminalci "snalaze se ljudi", a ona "nije bila sposobna da sačuva brak".
Na kraju, ona halali sve. Da makar "tamo" nešto nađe. Samo joj je žao što se na ovaj način islam potpuno pogrešno prezentira u društvu. Vide ljudi, nisu budale. Tišina nije ugušila sliku koju projiciraju djela. Nada se da nije "do nje". Bar to.
***
Od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ne treba musliman da sebe ponižava." Rekli su: "A kako sebe ponižava?" Rekao je: "Da se izlaže iskušenju koje ne može podnijeti."(Tirmizi, Ibn Madže, i drugi. Šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim u "Sahihu-Ttirmizi")
Kaže Mula Kari:
"Značenje ovog hadisa je da nije dozvoljeno vjerniku da se izlaže onome što će biti razlog njegovom ponižavanju i umanjivanju, time da sebe dovede u iskušenje koje ne može izdržati, poput toga da naređuje dobro i odvraća od zla onoga, od koga se uglavnom nije sigurno za sebe, svoj imetak, porodicu. Ako je stanje ovakvo, onda na tom pojedincu nije da naređuje dobro i odvraća od zla, zbog onoga što se time postiže (čime rezultira) od ponižavanja i umanjivanja vjernika." (Merkatul Mefatih, Mula Alijj Kari, 5/1739, i Džami'ul 'Ulumi ve hikemi, Ibn Redžeb, 2/251)
Kaže Ibn Bettal: "Kaže Et-Taberij: "Ispravno je da je obaveza na svakom ko vidi munker (ono što je zabranjeno), da ga negira, ako ne strahuje za sebe od onoga što ne može podnijeti. Prenesena je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obaveza slušanja i pokornosti nadređenima, kao i njegove riječi: "Ne treba musliman da sebe ponižava." Rekli su: "A kako sebe ponižava?" Rekao je:"Tako da se izlaže iskušenju koje ne može podnijeti." (Šerh Sahihul Buhari, Ibn Bettal, 10/5)
U podređenom položaju, dužna si činiti koliko možeš, ne izlažući se opasnosti za svoje stanje; psihičko, fizičko, emotivno, materijalno, a sve to utiče na vjersko. Jednako kako i vjersko utiče na navedeno. Upravo zato, zlostavljači, psihopate koje su se pokušale ogrnuti plaštom islama kakav su oni sebi skrojili po ćeifu, svoje žrtve najprije odvoje od znanja, zatim od onih koji bi ih posavjetovali, zatim od onih koji bi ih zaštitili, i na kraju, od njih samih. U konačnici, i zlostavljač ih ostavi. Tek tada, žrtva vidi da je bila žrtva, više svoga negirajućeg stanja, nego zlostavljača. Naime, vješto su upakovali svoju psihopatologiju u "vjerske" standarde. Kod vjernica to prolazi. Nadat je se da će žrtvama strah od grijeha biti opravdanje. Terapija za ovo stanje prepadnutosti je da se nauči šta je grijeh, a šta nije. Ako se nađe načina da se aktivira prisilno ugašeni mozak.
Nema komentara:
Objavi komentar