Natrjerivanje suza na oči

Navikli smo sebe da očekujemo da se rasplačemo. Džaba, takvi smo mi. Suze nisu loše, ima tu emocije koja se ne rađa u okorjelim srcima. Ali, brate, pregonimo! 

Na primjer, u vrijeme komunizma su se kroz naše džemaate, odnosno ono što je od njih ostalo, provlačili adeti okupljanja ljudi na "mevludima". Mevlud (rođenje) povodom smrti, povodom odlaska u vojsku, povodom izgradnje kuće... Naime, komunisti su zabranili javno propovijedanje vjere. Tako je bilo i sa literaturom koja je bila "nepodobna", koja bi narodne mase mogla odgojiti na nečem suprotnom njihovoj obmani. Tu se nađe pjesnik Rešad Kadić, i ispisa svojevrsni životopis Allahovog Poslanika, alejhisselam, kroz stihove nazvane "Mevlud". Usput, kroz ta narodna okupljanja, koja bjehu alternativa kafančenju i haramima, nađe se neko vrrrlo revnosan u vjeri, baš kakve revnošdžije imamo i danas, pa ne bi zadovoljan i miran dok adet nije pretvorio u "ibadet". Uvriježilo se mišljenje da su mnogi, pa čak i paganski adeti (saljevanje strava), ustvari, ibadeti. Ljudi su stradali baš onako kako se i ciljalo. Kao, nije ih se odvojilo od vjere, ali ih se odvojilo od znanja, i tako se od njih napravilo oružje za samouništenje.  Možda će njima neznanje i nemogućnost da saznaju u to doba, biti opravdanje? In šaa Allah, hoće. Sve zavisno od nijjeta. 

No, nama se u genetski kod uvalio jedan čudan svat, zvani "oplakivanje sebe". Plakanje je postalo sastavni dio naših druženja.I pjesma više nije bila pjesma, ako se nije uz nju moglo dobro izdrečat'. Tako, svojevrsne kaside, koje sve redom nazvasmo "ilahije", umjesto da budu sredstvo poduke i motivacije, opuštajuće i razonođujuće, postadoše naricateljsko-ujadničavajuće. You know what i mean.

Počesmo pjevati o djeci koja su preselila, o šehidima, o pobožnjacima, o roditeljima... i oplakasmo i drvlje i kamenje. Šta je loše u tome?

Nije da je loše, ali bi moglo biti dobro, ako promijenimo ritam. Mislim, kad već pjevamo...(makar u pisanoj formi.)

Na primjer:

Umrla majka, i sad neko dijete pjeva o njoj. Dijete ima oko 40-50 godina, bezbeli, jer je opjevalo i svadbe i rođenje vlastite djece, a sve pjevajući o majci koja nam je valjala, pa je sad više nema (da nam valja).

"Ko će meni oprat suđe, sad moju djecu čuvaju nene tuđe..." stil.

Halo?! Kao, ne razumije se to između redova? Kao i ovo:

"Bila si jadna i gladna, nisam te se sjećala dok si bila živa, sad ću suzama oprat sve za šta sam kriva, a kad bi se vratila, ja opet ne bih shvatila, dok ne umreš ponovo... et' šta ti je majka...".Sve to stoji između redova ovih pjesama. Šta se da zaključiti? Majka muslimanka je bila jadna i čemerna, svi su je teretili i iskorištavali cijeli život, niko joj nije rekao lijepu riječ, a mi smo kao djeca muslimani užasni, bahati i bezobrazni, pa i za mrtvim roditeljima plačemo iz sebičnih razloga.

Ne kažem da su SVE kaside ovakve, ali da samo jedna jeste, previše je. Ona govori o našem stanju i svijesti, mnogo više nego što bismo željeli o sebi otkriti.

Zar ne bi naš standard trebao biti drugačiji, pa i kad žalimo za nekim?

Naše mjerilo je život koji je proživio onaj ko je preselio. Jer, mi smo još tu. I ako ga spominjemo, to mora imati smisao i svrhu. Zar ne? Naše majke su bile heroji, nosile su život na krilima kao sokolice, djecu podizale kao najbolje učiteljice, odgajale onako kako pedagogija noge slama da dokuči "kako". Naše majke imaju jastuke dobrih djela za tabute, kada jednom presele. One znaju da se izvoru vraćaju, i nisam srela još nijednu, a da nije rekla : "Samo, sine, nek' je s Dinom i imanom...". Naše se majke ne boje smrti, nego lošeg završetka. One su zadovoljne svojim Gospodarem, i onda kada ih odvaja od njihovog čeda. Znaju da je povratak Njemu neminovan, pa svojim namazima, sadakom, učenjem Kur'ana, ispunjenjem emaneta, nastoje da se nagizdaju za taj dan susreta sa melekima koji pitaju... A one drugačije majke.... pa, zar pored toga što nesrećom nisu bile ovakve kako ih opisah, treba još i da oglašavamo da su vrijedne žaljenja? 

Da se razumijemo; ne odnosi se ovo samo na majke, samo na smrt i rastanak, samo na našu tugu. Ovo je generalna slika našeg stanja. Umjesto da pjevamo o gazijama, koji su goloruki i prepušteni sami sebi na dever sa dušmanima, kao pojedinci pobjeđivali vojske - Allahovom Voljom... jer, tu se pjeva o snazi imana, mi odabiremo da pjevamo o razasutim kostima, uplakanim mladenkama, uhuđenim rijekama naroda.

A pročitajmo o čemu pjevaju Srbi. Kod njih sve junak do junaka... u njihovim snovima. I pjesmama.

Tako oni sebe hrabre i kad nemaju nikakvog osnova za to.

Baš kao što mi sebe degradiramo gdje god možemo.

Vrijeme je, valjda, da okrenemo ploču. Mislim, kad već pjevamo.

Izujte se, molim, gazite nas tabanima golim!

Sve je ovo zbog Vučićevih cipela!
Ne znam, šta bi drugo bilo... To je najgore što nam se desilo u postratnom periodu. Ove rijeke dunjalučke što su podivljale... nije do njih! Vidjele da rijeke radnika i invalida, rijeke boraca i porodica šehida teku tako da više ne znaju odakle su pošle, i kud su krenule, kad su već došle tamo gdje ih je izbacila bujica zuluma.

Nije to zbog toga što se krvnici nagrađuju, zločinci i kriminalci zlurado osmjehuju, jer... znaju da im niko neće ni pokušati u kraj stati. Nije zato što nam djecu u školama uče da je dobar onaj koji goloruk narod tuče, a zločinac je onaj što se brani. Povijest, kažu, tako bilježi. Nije ni povijest kriva, mora bilježit' neko, kad nećemo mi. Nama je, oduvijek, zaborav lakši.
Nije zato što nam zlatni ljiljani iza rešetaka vehnu, jer, kako kažu, nije bitno da znaju šta su skrivili. Bitno da jesu. Nekom. Nešto. Pa, i ako nisu, neka bude da jesu, onako...radi ravnoteže bratstva i jedinstva s krvnicima.

Nije to ni zato što onaj ko treba rane na dušama paćenika liječiti, samo gleda gdje će ih dodatno raščerečiti prijetnjama i krivnjom zbog smjelosti da budu samo insanske fitre, jer insan je slab... i griješi... tevbom se tješi, ali ne da din-dušman da se osjeti k'o insan, kada na sedždi zamoli Allaha za oprost. Joook! Treba da crkne, jer je kriv za to što je normalno da dan svane, i da se nakon njega smrkne.

Nije ni zato što budale govore, pametni šute, što nam bistru vodu bosansku i pamet mute. Nije zato!

Sve je to zbog Vučićevih cipela u džamiji. Eto, kao, on je čišći od džona svog opanka. Iako je rečeno od Onog Koji nas upućuje na spas, da je mušrik pogan najveća! Nije li u tome naša nesreća? Od šume ne vidimo drvo. Od drveta šumu. Zrakom bismo hodali, a letili na drumu. A onda nam krivo što nam ne ide...

Zaboravismo tako, da je kazna dunjalučka za grijeh- to što si ostavljen da ga i dalje činiš, bez opomene i čišćenja od grijeha nevoljama. Draže nam je, ipak, da gledamo ZMBT u toplim kućama, u stankama između dvije indijske serije, snimljene u slavu miliona njihovih "bogova". Valja to održavat', sinnneee...

Gospodar, Koji iz ničega stvara, Koji će to ponovo učiniti, nadoknadit će iz Svojih riznica izgubljenu prašinu dunjaluka. I suze će presušiti, i utjeha se pružiti preko srca slomljenih, kada shvate da je samo za tren ubrzano ono što nas, baš sve do jednog, čeka... postelja od mulja, mehka, pa nekom danas, nekom sutra. U nova jutra da krenemo, bismillah, sa osmijehom, jer- još smo tu! Možemo abdestiti, jer vode još ima. Možemo šaputati i plakati na sedždama. Nema gubitka za onoga ko ne izgubi Onog Koji daje, nadoknađuje, unapređuje, bereketom umnožava. Samo gledaj! Eno svjetla, brzinom što se po svjetlu zove se približava!

p.s./
I dok hudi Bošnjak hvalospjeve "jednakosti" jednakijih od svih pjeva... Nad eresom munja istog tona sijeva. I prijeti da se pretvori u samostrijel.

Živo i zdravo?

Koliko je kriminalaca i delikventnih obrazaca ponašanja ohrabreno tom famoznom rečenicom... "Samo nek je živ/a i zdrav/a!"
Prolazi li to u vašoj obitelji?
Razbije prozor komšiji.
Pokida eksponate sa izložbe učeničkih radova u školi.
Udari komšijino dijete.
Laže.
Laže i počinje  vjerovati u to.
Ukrade nešto djetetu iz razreda.
Sutra klupskom kolegi.
Prekosutra vama.
Udara brata/sestru.
Psuje.
Unatoč zabranama, odlazi na mjesta neprikladna za odgojeno čeljade.
Zbog toga mu/joj uvedete sankcije, ograničite kretanje u slobodnom vremenu na objekte u vidnom (nadgledivom) polju.
Onda počne bježati s nastave.
Obrasce ponašanja prenosi u srednju školu. A onda na biro za zapošljavanje. Nakon toga i na radno mjesto. I u svoju obitelj.
Al', de sad, šta'š. Nek je se samo živo i zdravo.
Je li TO baš živo? I je li zdravo makar u snovima i nadanjima?

Krikovi na sabahu

Kad te na sabah probude meleki - neprocjenjivo!
Kad te na sabah probudi budilica - dobro da postoji.
Kad te na sabah probude tinejdžeri koji urlaju u susjednoj sobi... - ???
Nakon što svi dođete do daha, i shvatite da se, ustvari, nije desilo ništa loše, i nakon što klanjate sabah, vrijeme je da donesete neke zaključke. Zbog čega su se svađali i tukli?

1.) Zato što su previše siti.
2.) Zato što su previše ugrijani.
3.) Zato što previše ne rade ništa što bi ih izmorilo i psihički, a ne samo fizički.
4.) Djeca s vam jako zdrava. Elhamdulillah.
5.) Djeca vam imaju previše predmeta od nebitne važnosti, oko kojih se svađaju.
6.) Djeca vam nemaju osjećaj odgovornosti za postupke, mjere u odnosu prema drugima, nesvjesna su granica lijepog ponašanja, autoritet je za njih misaona imenica.
7.) Djeca su vam shvatila da ste nemoćni.
8.) Zato što... u vašoj porodici vladaju narušeni odnosi, bilo da je sve previše pod kontrolom, ili je premalo pod kontrolom. Ključna riječ: Kontrola. Samokontorla je apstraktan pojam. Zašto imaju vas, ako ne da za njih mislite?
9.) Vaši tinejdžeri imaju previše, ili premalo razumijevanja s vaše strane.
10.) Mjerila i standardi vaših tinejdžera nisu dokazivanje sebe kroz uspjehe i postignuća u općeprihavaćenom dobru, nego kroz posjedovanje, konzumiranje, i monopol.

"To je moje" je normalno kod djece predškolske dobi. Kod adolescenta znači manjak samopoštovanja, manjak poštovanja, eventualnu srdžbu koju nosi prema nekom od članova porodice, manjak privatnosti i vlastitog prostora u mišljenju i dijalogu sa drugima. Agresija zbog "to je moje" je znak da je previše televizije i kompjuterskih igrica u životu vašeg tinejdžera. Upišite ga u neki sportski klub!

Ispravite me ako griješim.
Moja prijateljica je imala na kuhinjskim elementima "Kalru del Ponte". Jedan žitak prutić. Nije ga koristila, jer je bilo dovoljno da pogleda prema njemu. Slažem se da se autoritet ne može nametnuti. Ali može disciplina. Bar do dvadesete. Ili?