"Ja mu želim pomoći"

Kad žena želi pomoći svom mužu da riješi svoje "probleme" i "skine teret s leđa", ustvari, želi da on promijeni ono što njoj smeta u njegovoj svakodnevnici. Njemu ne smeta. Da smeta, riješio bi to sam. Inače, oni to nekako lakše rade. Dosadnom rođaku kažu: "Prođi se ti mene." Prijatelju koji mu dosađuje kažu: "Nemam vremena." Ali, ženi koja čeka dok se on odtereti, ne mogu to reći. Ima nešto jače od njih. Ne žele povrijediti svoj ego, i narušiti svoj unutarnji "super sam".
Muškarci se ne osjećaju dovoljno muški ako bar prividno ne štite ženu. Zato lažu ženama.

Žene to znaju, ali ne haju. Ne žele sebi postaviti putokaze u labirintu u kojem se vrte. Kako da sruše svoj mali svijet, o kojemu su prvo maštale, a onda ga tako silno nastojale realizirati?

Ovako to izgleda:
On jedva čeka da ode do prijatelja, i da zajedno gledaju... dokumentarce. :D
Ona bi htjela da vidi kod njega neutaživu želju da provede dan s njom i djecom.
Onda on kaže: "Kako je dosadan taj moj prijatelj! Zar ću cijeli život biti dužnik zbog nekoliko usluga?!"
A ona suosjeća, optužuje prijatelja, razumijeva svog mužijaka, i dočeka ga s osmijehom kad se napokon vrati umoran od "pomaganja u krečenju".
Nakon niza godina, ona samo želi da joj on kaže iskreno: "Je li moguće da su ti svi preči od nas?"
"Ne, draga, kako to možeš pitati?"
"Reci mi istinu!", izgovara, dok pogledom nesvjesno moli da to ne učini.
On razumije. Nije to pitanje manipulacije, već instinktivnog poznavanja terena na kojem lovi.
Zar da se iskrenošću baci u medvjeđi brlog, kad je tako lijepo u ovoj pećinici od pamuka koji žena namekšava, sve ne bi li nekad primijetio da je tu Dom. Lijepo znači mirno. I ništa drugo.
Zna on da ona ne želi čuti: "Draga, niko mi nije važniji od vas, od tebe i djece, jer sam svjestan da nikom nisam tako važan i golem u očima kao vama. Ti vaši pogledi i želja za mnom su moj dokaz o vrijednosti i uspjehu čovjeka zvanog "ja". Ali, vidiš, za pet minuta mi postanete dosadni. Naporna si sa pričom o tome kako si provela dan. Da, ja zaista više volim sa prijateljem cijepati njegova drva, nego ovdje naša drva, dok ti stojiš kraj mene i pričaš mi o svojim snovima."....

Ne, dobra moja kolegice po rodu ženskome, to ne želiš čuti. I zato ga ne pitaj da ti kaže istinu. Moglo bi ti se ostvariti! Budi mu zahvalna da ti ostavlja dovoljno prostora za dostojanstvenu nedoumicu. Jer, i kad bi ti rekao, živjeli biste dalje kao i do tada, samo bi ti bila ranjena. Da si u stanju to prevladati, vidjela bi to i odlučila smeta li ti, ili ne. Jer, u biti, samo možeš prihvatiti, ili prošetati.
Postavljaš pitanja psiholozima, prijateljicama, učenjacima, jer želiš da ti neko opravda tvoju svjesnu sljepoću. Želiš dobar razlog. A zar nije dovoljan razlog to što si odlučila da živiš taj brak, s tom osobom, iako nije od plastelina? To je dostojanstveno.
Ali, ne! Ti se, kao, "boriš za sebe". Bolje bi bilo da sebi nađeš nešto da ispuniš svoje vrijeme bez njega. Svoj svijet. U koji će on rado navratiti, kad mu se bude dovoljno htjelo. Za sve ostalo će naći "moranja" i izgovore.
Sad slijedi ono poznato: "Ali, on je moj život!"...
Ne, nije. Ali ti se čvrsto držiš toga da jeste, i zato ti se sve dešava tako kako ti se dešava. Promijeni pogled. On će biti tu i ako budeš imala sebe. Ni manje ni više nego onda kad ti je "cijeli svijet". Bar će imati gdje doći kad klone, padne, i sav se ispretura. Jer, bit će još neki čitav kutak svijeta. Tvog.

Izgubit ćeš jedino tugu i depresiju.