Iman je... ono kad letiš s čvrstim tlom pod nogama

Iman je... kad se vratiš s pola puta do radnog mjesta i obrišeš šminku. Znaš da je hidžab zastor, a ne semafor.

Iman je... kad bi da pokažeš nove naušnice cijelom gradu, a pokriješ uši, jer je hidžab prekrivač, a ne otkrivač.

Iman je... kad se nasmiješiš i nazoveš selam sestri muslimanki, iako ti je prije dva dana stala na žulj tako da još boli, jer je hidžab pozivnica, a ne odbijenica.



Iman je... kad bi tako rado sjedila na mjestu gdje se govori ono što nije za tvoje uši, ali ustaneš bismillah, jer  hidžab nije močvara, već most preko nje.

Iman je... kad se iftariš hurmom, a ne mesoom ljudi, jer je hidžab bošča zdravlja i ljepote, a ne tezga sa mesom lešine.

Iman je... kad ti svi idu na živce, a ti odlučiš da zaviriš u sebe, jer hidžab pokriva kosu, a ne pamet.

Iman je...kad bi šutjela, ali kažeš istinu, makar bila kobna po tvoj status u društvu, jer je hidžab zastava najuzvišenijeg principa, a ne modni detalj.

Iman je... kad ustraješ, iako bi najrađe poslije pada malo odmorila, jer je hidžab barjak plemenitih bitaka, a ne odustajanja.

Iman je... kad dijete budiš na sabah, iako bi voljela da još malo odspava, jer je hidžab svjetlo, a ne koprena.

Iman je... kad bi mužu rekla da je dosadan, a ti ga s osmijehom ugostiš kao da je halifa tvoga srca, jer je hidžab znak na putu do vječnih odaja, a ne ćefin za živog insana umrloga srca.

Iman je da voliš sve muslimane i onda kad misliš da su svi protiv tebe, jer svi su preči od jednog, a hidžab je protkan nitima, a ne od jedne sazdan.

Iman je... da kreneš od sebe kad pereš obraze, jer hidžab je na tvojoj glavi, i ti biraš čime ćeš ga učvrstiti.

Iman je... da se nasmiješiš svakom novom danu, iako ne znaš šta ti nosi, čvrsto vjerujući da je i to blagodat. Baš kao onda kada su svi govorili da je pod hidžabom vruće, a ti otkrila hlad.

Iman je... da vjeruješ Allahu kao što vjeruješ u Njega, jer hidžab je dar Onog Koji zna od čega te sve čuva svaki dan, a ne prekrivač svih tvojih mahana.

Iman je... da šutiš o mahanama ljudi, kao što želiš da se tvoje sakriju, jer... hidžab nije forma, već suština.

Iman je...da se ponašaš kao što muslimanka treba, jer pored toga što samo Allah zna tvoje srce, i ljudi vide tvoja djela. Hidžab je i forma, koja je produkt suštine.

Iman je... ono kad si sretna, i nemaš pojma kako to objasniti ikom, osim onoj koja zna da je hidžab leteći ćilim na kojem duša leti slobodna od svih zarobljavajućih robovanja, u jedino oslobađajuće - robovanje Allahu, Koji nam duše posjeduje, priznale ili ne.

Zašto da žena (ne)progovori?

Kome to smeta da muslimanke progovore?

U posljednje vrijeme sve je više sestara Bošnjakinja koje govore i pišu  javno o svojoj vjeri, iznose blistave činjenice o islamu i njegovoj praktičnoj primjeni u životu pojedinca i skupine. Žene širom svijeta, muslimanke, već odavno rade isto. Neke pisanom riječju, neke živom komunikacijom, a neke putem audio-vizualnih medija.

Žene muslimanke su zaštitile svoje tijelo i moral hidžabima ili nikabima, i zaštitile su svakog drugog, osim bolesnih srca. Žene muslimanke se obraćaju ženama. U čemu je problem?

Nije problem u onome što je rečeno. To definitivno mogu ustvrditi sa sigurnošću. Zašto? Zato što, kad postoji ono što je loše ili pogrešno, onda se TO izdvoji i na TO se upozori.

Međutim, kod nas to ovih dana izgleda ovako: "Ona nema islamskog znanja." Tako rekoše za jednu od daija. Pitala sam je, i ona mi je potvrdila da se savjetovala sa jednim od najučenijih Bošnjaka današnjice. On joj je rekao da je njen rad od velike koristi za ummet. Pitala sam je ima li ona pojma. Ona je rekla da nema pojma o čemu pričaju "imatelji pojma". Niko od tih i takvih nije došao da izmjeri njeno znanje ili neznanje o islamu. Jednostavno su odlučili da je ona neznalica. Pitala sam je, da li je neko upozorio na nešto konkretno u vezi nečega što je rekla ili uradila. Rekla je da nije, osim u nekoliko slučajeva, kada je to odmah ispravila (u tekstovima).

I meni su rekli da nemam pravo pričati o islamu. Doslovno: "Šta pjesnici imaju pričati o islamu!?" Ok, možda mi nemamo šta reći o islamu kao pametni ljudi, ali ja ih pitam: O čemu da pričam, kad je moj život islam? O čemu da pričam na promocijama moje poezije, kad je moja poezija od sjemena islama, zalijevana islamom, ili otrgnuta islamom?

Bi li bilo baš puno bolje da na druženjima sa sestrama pričam o letu ptica i bojama krila, nego o Moći Onoga Koji ptice drži na njihovim putanjama?

Smije li domaćica pričati o islamu? I ima li nešto bolje i ljepše o čemu bi pričala? Ja želim čuti domaćicu, koja u brizi za svoj dom i porodicu vidi nagradu od Allaha, vidi  žrtvu nekih svojih htijenja  zbog prečeg i boljeg, ona vidi u domaćinstvu praktičan primjer kako se gradi i održava kuća u Džennetu, pa se brže-bolje usred posla okrene zikru. Ona vidi da je Allah dao da se sve može na teži i lakši način, i da joj koriste mnogi savjeti sestara u pogledu održavanja domaćinstva. Zna da je tako i sa životom, i sa islamom. Zna da je uz svaku situaciju Gospodar dao da je možemo lakše, ili teže odživjeti. I da je jako dobro da se džemaat domaćica ujedini kad se kreči ili priprema kakva svadba. Takva je domaćica muslimanka, i ja molim Allaha da sve domaćice muslimanke progovore. Njihovi razgovori su zikr, kad god njima žele Allahovo zadovoljstvo, pomoći sestri savjetom iz iskustva, ili prenijeti nešto što je naučila kroz svoju svakodnevnicu.

Smije li kuharica pričati o islamu? Kuharica muslimanka u receptima vidi red i poredak, kojega se treba držati ako hoćemo postići određeni cilj i rezultat. Kuharica muslimanka u hljebu kojeg mijesi i peče vidi da nije ni orala, ni kopala, a ima šta svojoj djeci iznijeti na sofru. Ona razmišlja o tome kako je čudo golemo što je od malog sjemena nastao klas pšenice, i što je Allah dao da ga neko obere, pa samelje, pa upakuje i dostavi u markete. Baš svakom je Gospodar dodijelio neku ulogu. I svi služimo jedni drugima, na korist ili štetu, htjeli-ne htjeli. Može li muslimanka-kuharica pričati o nečem vrijednijem i ljepšem  od toga da se svakim novim pripremanjem hrane zahvali Gospodaru na tome što je dao da joj u ruke padnu namirnice od kojih ona priprema hranu, a ni  to ne bi mogla da joj Uzvišeni nije dao zdravlje i razum? Molim Allaha da kuharice muslimanke progovore!

Smije li učiteljica muslimanka pričati o islamu? Ona u generacijama koje podučava vidi protok vremena, i vidi da nije samo zemlja ta koja rađa sjemenom zasijanim. Ona vidi da ono od jučer ne liči na ono danas, i da se sve Voljom Gospodara može  oblikovati odgojem. Ona vidi vrijednost znanja na licima učenika, jer uvijek oni znaniji blistaju sigurnošću, dok oni bez dovoljno znanja gledaju za kakav ćošak da se sakriju od stida što su mislili da je neko nauku izmislio jer mu je bilo dosadno. Molim Allaha da učiteljice muslimanke progovore!

Smije li doktorica muslimanka pričati o tome koliko je sva nauka svijeta nemoćna pred Kaderom? O praktičnim primjerima kada je vjera nadjačala formule i kemiju? Smije li ona reći koliko je suza nesretnim ljudima  obrisala ne želeći da primi mito, ili da prednost nekom nad nekim, bojeći se Allaha?  Smije li? Molim Allaha da muslimanke liječnice progovore!

Smije li pričati majka muslimanka o islamu? Ko je taj koji će zatvoriti usta onoj pod čijim je nogama Džennet?? Zna li iko bolje opisati ajete o stvaranju onoga čega nije bilo, o podizanju uz strah i nadu da će dijete biti čovjek, a ne gnjida, o svojoj nemoći i snazi utjecaja na društvo? Može li? Molim Allaha da muslimanke majke progovore!

Može li iko, osim studentica muslimanka opisati tokove društvenih promjena od dana kada je na fakultet došla pod hidžabom i objasnila norme ponašanja prema njoj? Može li iko osim nje reći kakva je vrijednost stečenog znanja, kada znaš da nisi varala, prepisala, lagala, podmićivala... jer je stid od Allaha veći od želje za diplomom? Može li iko osim nje opisati osjećaj kojim kaže: "Da, sad se malo mučim, ali moći ću još bolje pomoći svojoj djeci kad oni budu učili. A ako bude smetnja u mojoj ulozi majke i supruge, moja diploma i sve što ona kruniše, bit će okačeni o zid, kao uspomena na trud i zalaganje jedne mlade muslimanke."

Čujte, gospodo (oni koji se u ovom pronađu) muškarci! To što je vama lice muslimanke, pokrivene i čedne, pored toliko razvratnica i golih spikerica - izazov, vjerujte mi: upućuje na to da vama ne treba samo ders, nego i psihijatar.

Vi bi trebali na ove nesretnice koje ne znaju za propise islama da gledate kao na ono u šta se ne gleda. A na sestre muslimanke da gledate kao na svoje majke i rođene sestre ili kćeri. Ne možete? Molim vas, potrudite se! Jer, mi smo tu, baš kao što su bile i plemenite ashabijke, u svakoj pori društva.

Vi nam, poštovani muškarci, nikad ne možete pričati o nama, onako kako mi to možemo. Mi smo muslimanke, i samim tim imamo pravo da pričamo o islamu, jer- mi smo islam onoliko koliko ga primjenjujemo. Kad progovorimo, i ono što ne primjenjujemo se može vidjeti, na to upozoriti, i ispraviti. Ako Allah da. A On Uzvišeni najbolje zna naše nijjete i ciljeve. Ne brinite, nećete biti naš Mizan, nit' ste nam terazija. Vi ste samo iskušenje nama, kao i mi vama. I...trebalo bi da ste naši zaštitinici i braća. Trebalo bi da vam je drago da postoje muslimanke koje će pozivati na dobro i odvraćati od zla, jer samo zbog toga smo nazvani najboljim narodom od svih. Trebalo bi da vam je drago, da kao protuteža svom zlu koje mnoge žene danas čine, postoje one koje pokazuju i dokazuju da je sreća negdje drugdje.

Ne mogu da se ne upitam: Šta je to, ustvari, što se bojite da će biti rečeno? Da je muško onoliko muško koliko svoju suprugu podržava, štiti, pomaže, zbrine i voli s Imenom Allaha? Jer, takvi su muslimani. Čemu onda briga i nemir? Opustite se... nasuprot vas stoje kraljice, zaštićene ogrtačima stida i bogobojaznosti. Onakvima kakvi oni to jesu i treba da budu, a ne kakvi su vama manja smetnja ego-tripu.

Nemoj odustati od sebe!

„Lahko je tebi to reći, ali ti ne znaš kako je teško u vlastitom domu voditi bitke svakodnevno.“

„Otkud ti znaš da ja ne znam? Ne mora značiti da nečija šutnja o problemu briše problem. Ali, mogu ti reći, u svakom slučaju ga ne umnožava pričom. Na primjer, nekad se čovjek prepadne nečega. Recimo, ugleda zmiju. Ne desi se ništa loše, ta situacija traje samo jedan tren. Onaj ko dalje o tome priča danima, svakim govorom o tome i dalje živi taj isti trenutak, taj isti strah, dok mu mnogobrojni momenti prolaze i odnose prilike za radost.“

„Znači, imaš u kući čovjeka koji te stalno vuče „nazad“, umjesto da te vodi naprijed? Jedino tako možeš znati kako je meni...“

„A ti baš imaš nešto od toga da ja znam kako je tebi? Hoće li ti to pomoći? Šta ćeš time dobiti? Ja znam šta ćeš izgubiti: svoju intimu, svoje kutke u kojima nema mjesta za treću osobu, jer vas dvoje imate jedan život, jedan brak, koji je biće sam za sebe. Razumiješ?“

„To biće je sakato, a možda je već i umrlo.“

„I sigurna si da je krivac „tata“? Dok istovremeno ti sjediš isprepletenih prstiju, kao „mama“? Bi li tako gledala da ti dijete trpi temperaturu, ne bi li mu dala lijek? Možda bi i tada ignorirala i inatila se samo zato što mu otac nije taj lijek donio?“

„Nemoj me nervirati, to dvoje nema veze. Brak čine dvoje, ne može jedno vući za oboje.“

„I roditeljstvo čine dvoje. Čak i kad jedno umre, ono je roditelj. Ne može biti zamijenjeno nijedno. Možda nadomješteno nekim „surogatom“, ali to ti je kao zakrpa na odjeći.“

„Sad ti pokušavaš da nebrigu o našem braku prebaciš na mene?“

„Ne, nego ti pokušavam reći da ti imaš odgovornost, kao što je ima i tvoj muž. Zar ćeš na nemar odgovoriti nemarom? Zar se na grijeh odgovara grijehom? Može li se čovjek time pravdati? Gasi li se vatra benzinom?“

„Znači, po tebi, ja trebam da šutim i vučem zaprežna kola kao da sam vo, a ne žena?“

„Šta to ti vučeš? Daj, molim te, konkretno mi reci, kakav to ti „tuđi teret“ nosiš?“

„Eto, brinem o djeci kao da sam samohrana majka. Kao da su jetimi, da Allah sačuva. Vazda radi, kad ne radi, onda „radi“, nema ga. Ne zanimamo ga.“

„Ok, kažeš da je tuđi teret. Zar ta djeca nisu tvoja? Bi li manje brinula o njima i da je on prisutan, da te gleda dok ih hraniš i presvlačiš?“

„Ne bih, ali bi bar bio tu, bio bi svjestan šta znači roditeljstvo, a ne ovako. K'o momak, čovječe! Nemoj mi govoriti da mi ne bi pomoglo da me gleda, da je u kući. Ja znam da bi pomoglo. Znam kako se osjećam, ne treba mi tumač emocija.“

„Dobro. Znači, on tebe u nečemu zakida... Poslanik, alejhis-selam, je rekao:

Dužnost (obaveze) muža prema ženi su: da je nahrani kad i sebe, da je odijeva kad i sebe,da je ne udara u lice,da je ne ruži i da se na nju ne ljuti, osim kod kuće.(Ibn Madže, Sunen; Hakim, Mustedrek)

Je li ti uskratio nešto od ovoga?“

„Ma, molim te lijepo, kao da tijelo može živjeti bez duše! Šta je tebi, ti kao da nisi žena! Nije mi uskratio ništa od navedenog. Ne ruži me, nego šuti. To mi je još gore. Voljela bih da kaže šta mu je, šta mi zamjera. Da podijeli sa mnom svoje probleme, da budem dio njegovog života, a ne nekakva nevidljiva  logistika. I kad smo već kod hadisa Muhammeda alejhis-selam, sigurna sam da si već čula i ovaj:

Najbolji među vama su oni koji najbolje postupaju (koji su najbolji) prema ženama. (Taberani, El-Mu'džemu-l-kebir)

„Možda zato nije kod kuće? Možda bi te tako više ružio, a želi da to izbjegne? Jesi li sigurna da je do njega? Vidim da od srdžbe nikako ne želiš da pogledaš i iz drugog ugla. Zamisli da se radi o tvom sinu i snahi... Ma koliko bi nju slušala i razumjela, nastojala bi i njega da razumiješ, je li tako? Samo tako se može pomoći. Ne želiš, valjda, da ja sad dolijevam ulje na vatru? Ako si samo trebala saveznika za belaj, ja sam pogrešna adresa.“

„Nisam to trebala. Treba mi iskren savjet. Halali što sam ja ovako ters... Slobodno mi ukaži na moje propuste, ako si ih vidjela.“

„Nisam ih vidjela, i ne želim da ih vidim. Ne trebamo pričati o pojedinostima. Dovoljan nam je i okvir problema da bismo ga razumjele. Dakle, ti si navela hadis o onim muškarcima koji su najbolji. A šta je sa ženama koje su najbolje, jesi li se i u tom hadisu ogledala?

Najbolja supruga je ona koja te obraduje kad je pogledaš, koja te posluša kad joj nešto narediš, i koja čuva tebe (tvoj ugled), svoj moral i tvoju imovinu kada si odsutan. (Muslim, Ahmed, Nesai)

Možda si njega usporedila sa najboljim, a sebe nisi?“

Nekoliko trenutaka se zamislila, a potom smirenim i tišim glasom rekla:

„Vidi... nije da me baš gleda. Kako će, kad ga nikad nema? Ovo o poslušnosti... Slušam ja u gobalu. Nije da mi nešto plaho ni naređuje, ako ćemo pravo. Ali, kad mi neke stvari kaže, a ja znam da je to glupo i da ne treba tako, kako da ga poslušam? A kad ne poslušam, on se mršti. Kao da je siguran da baš on zna najbolje. Čuvam mu ugled, ali često svoje nezadovoljstvo izrazim pred drugima. Šta ću kad sam takva, moje se raspoloženje vidi na licu! Ne kudim ga otvoreno, ali se vidi da ga ne smatram baš najboljim... Svoj moral čuvam u potpunosti, a ni imetak mu ne rasipam. Ako trebam neke stvari za kućanstvo, ja to i potrošim. Kad bih čekala da mi on kupi posteljinu ili šerpu, valjda bih i umrla dok dočekam. Njega to ne zanima. Dozvoljeno mi je da uzmem koliko mi je potrebno i bez pitanja. Znaš i to, iz hadisa.“

„Znam, hvala Allahu. Ova vjera nije nepravedna. Samo je pitanje, šta ti podrazumijevaš pod potrebom. Na primjer, imaš li jedan komplet šerpi?“

„Imam dva. Ali su mi jedne već omrzle, a druge ne volim jer u njima zagara.“

„A kad bi ti kupio treći, morao bi i kuhinju, jer više ne bi imala gdje redati lonce i poklopce?“

„Ti si baš kao poklopac. Šta god kažem, ti poklopiš kontra...“

„A ti si baš kao lonac. Gdje si se usadila, tu stojiš i ne mičeš. Ja bih da te pomaknem na bolje mjesto. I meni bi, kao poklopcu, bilo stabilnije.“

Nasmijale smo se, pa je nastavila u veselijem tonu:

„Ma, pravo je to što kažeš! Malo sam ja tvrdoglava. Ali, evo šta mene, ustvari, najviše boli: Ja sam žena. Voljela bih da on vodi više računa o mom duševnom stanju. O mojoj vjeri. Muškarac bi trebao da ima baš tu ulogu, zar ne? Zar ne kaže Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu:

Muškarci su zaštitnici žena i vode brigu o njima zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. (En-Nisa', 34.)

Uvijek sam se plašila da mi muž ne bude kao još jedno dijete u nizu, da moram i njega odgajati i paziti da „ne skrene“. I dobih baš takvoga. S vremenom je popustio u pridržavanju propisa vjere. Svašta sebi dopušta. Ponekad govori kao da ne zna šta je ahlak, ružne riječi iz njega izlaze. Znam i to da ima loše društvo. S vremenom sam primijetila da te njegove osobine polahko prelaze i na mene; s kim si, takav si. Nisam to željela za sebe... Voljela bih da on mene pazi.“

„Već si rekla da ti znaš kad ti on kaže da uradiš nešto, da je to pogrešno. Po kojem kriteriju si vagala i sebe i njega? Ne slušaš ga, brate sestro! Ko je tebi dao garanciju da je tvoj stav i rezon ispravan? Pred ljudima iznosiš njegove „mahane“, samo zato što se tebi nešto ne sviđa. Zašto bi želio tvoje društvo? Opterećuješ ga besmislenim troškovima, i znaš da je to tako. Ipak, ti bi da te vodi, a „znaš da ne zna“?? Molim te, razmisli o tome. Možda mu ne daš pristup sebi. A možda bi i on mogao nekim gestom da te odobrovolji, ne kažem ja... Donosi li ti hedije?“

„Mah... Donese mi nešto slatko, zna da volim. Ili usput ubere cvijet. Simpatično je to. Ne kažem ja da on nema lijepih strana. Ali...“

„Šta je sad ALI?“

„Donese da mi zamaže oči. Samo Allah zna šta zabelaji negdje, pa da sapere savjest, meni čokoladu pred nos servira. Vidi on da to ne pali. Nisam ja blesava. Nema ga nikad, a onda čokolada, ovo, ono...“

„A kad ne donese, onda nema zbog čega da ti zamaže oči?“

„Ma jok, nego me se ni ne sjeti.“

„Sestro moja... vidim ja šta je tebi! Ti si zaljubljena u svog muža toliko, da ti nikad nije dovoljno pažnje. Apsurdno je to da si toliko zaljubljena u čovjeka za kojeg tvrdiš da „i nije baš nešto“, da si se nadala boljem.“

„Sad ti meni Frojda i Fromma tu nešto... Mani me!“

„Dobro. Samo ću ti ovo reći. Brak je odredba. Nije te zapao onaj ko ti nije par.

... i da On par, muško i žensko, stvara (En-Nedžm, 45.)

Jesi li ikad pomislila; da si bolja, i on bi bio bolji?“

„A je li on pomislio, da je bolji, i ja bih bila bolja? Baš kako su govorili dobri prethodnici:

Budem nepokoran Allahu, pa to vidim na ponašanju moje jahalice i moje supruge.

On je pastir, i on je kriv ako stado ide u pogrešnom smjeru. Nije ovca kriva što je ovca.“

„Nalaziš izgovore za sve. Ja ću ti reći šta mislim, a ti uradi kako hoćeš; prestani tražiti izgovore, a počni tražiti način. Ima li iko gori od Faraona, pa je Musau, alejhis-selam, naređeno da mu se lijepim riječima obraća? Kako ti savjetuješ svog muža? Prešutiš li ikad neku njegovu grešku ili propust? Istovremeno, tražiš da tebi Uzvišeni Allah oprosti. Ne zaboravi to. Allah u hadisi-kudsiju upozorava:

Allah je Svojom voljom odredio sva zbivanja pedeset hiljada godina prije nego što je stvorio nebesa i Zemlju.

Nemoj zaboraviti ni ovo iz hadisi-kudsija:

Ko nije zadovoljan Mojom odredbom, neka sebi traži drugog gospodara osim Mene.

Također, primjećujem da smatraš da si bolja od svog muža. Pa, ako on ima greške, imaš ih i ti. A ako si uistinu bolja, zašto onda ne budeš bolja? Zašto, umjesto da napadaš i rušiš, ne miriš? Zašto na loše ne uzvratiš dobrim, ako ti je cilj da vam se odnosi poprave? Jesi li pokušala to?

Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.(Fussilet,34)

Ako nisi pokušala ovako, moguće je da nemaš za cilj da se stanje popravi, nego da održavaš svoju ulogu žrtve. U tome ti može pomoći da nađeš sebi bolju ulogu, da se zabaviš učenjem, nekim lijepim hobijem, ti znaš koliko imaš vremena. Time bi i sebe, i muža, spasila atmosfere koja nikom ne godi. Posebno je ovo važno zbog djece. Oni odrastaju uz tvoje jadikovke, i uz očevo bježanje iz kuće. Možda bi češće i s više volje dolazio ženi koja ima sebe? U njegovom odsustvu možeš činiti dove za njega, jer takve dove su in šaa Allah primljene kod Allaha Uzvišenog, i meleki aminaju na njih, moleći od Allaha za tebe isto ono što ti tražiš za njega. Ako je uistinu on loš čovjek, moguće je da ćeš biti sebeb da se popravi, a nema ti ništa bolje od toga. „Najbolji daija su čovjekova djela“, i taj sam hadis pročitala. Znaš li ti uopće šta želiš?“

„Da je više s nama. Ali, ma koliko se trudila, on ne dolazi. Sad ti misliš da ja nisam pokušala sve što sam znala. Ogorčenost iz mene progovara, jer mi ništa ne uspijeva, ma koliko se trudila oko njega.“

Kažem da u Kur'anu Časnom imamo odgovor za sve:

O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao. (El-Maide, 105.)

I kažem da je na ispitu tvoj sabur i iskrenost prema sebi i drugima. Naša stvarna stanja zna samo Gospodar. Više radi na sebi, a manje brini o njemu. Ti nećeš biti pitana za njega, a on za tebe hoće. Brini se o djeci, jer to bi činila svakako, to su tvoja djeca. Nemoj da oni ispaštaju zbog tvoje zauzetosti onim nad čim nemaš mogućnosti i ovlasti da upravljaš. Za djecu ćeš biti pitana, ona su tvoj emanet. Ako se strpiš, i budeš nastojala da se grijeha kloniš, Gospodar će ti dati izlaz:

...a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu već rok odredio. (Et-Talak,2-3.)

Meni se čini da si ti malo zapostavila Kur'an?“

„Jesam. Danima ga ne uzmem u ruke. Nemam vremena od gledanja u mobitel je li poslao poruku, i od virenja kroz prozor kad će doći...“

„Toliko o „boljem stanju“. Ako si ti ljubomorna na njegove minute, znaj da ima i ovaj hadis:

Allah je ljubomoran, a i vjernik je ljubomoran, a Allah biva ljubomornim prema vjerniku kada čini ono što mu je On zabranio. (Buhari, Muslim i Ahmed)

Misliš li da nije grijeh toliko se vezati za stvorenje, i na takva način razmišljati o njemu, da to prouzrokuje kvarenje veze sa Allahom, i zapostavljanje razmišljanja kroz prizmu onoga što nam je kao Putokaz objavio? A to ti je Kur'an. Znam da znaš. Nekad nam svima treba podsjećanje. Vjera je savjet. Nemoj zbog tuđih grešaka sebi tovariti grijehe. Svako svoj teret nosi, i niko nikom neće moći pomoći. Ako zaboraviš na Allaha, i na sebe ćeš, sigurno.“

„Allah te nagradio!“

„Vjera je savjet... hadis...znaš?“


priča je plod mašte autorice, zasnovana na nekim sličnim događajima

Prijateljica

„Bila mi je najbliža od svih ljudi. Razgovarale smo očima. Vjeruješ li? Nekada je znalo proći nekoliko dana da se ne vidimo, i dešavalo se da osjetim da me treba. Nazovem je, kad tamo – ona u potrebi. A bivalo je i obrnuto.

Pročitala sam hadis Muhammeda alejhis-selama:

Prijatelja voli umjereno, jer se može desiti da ga jednog dana zamrziš, a mrzi umjereno onoga koga ne voliš, jer se može desiti da ti jednog dana postane prijatelj.(Muslim, Ahmed, Malik)

Vjeruj mi, ovo je najbolji savjet u pogledu osjećaja prema ljudima. Došlo je vrijeme u kojem se „svak o sebi zabavio“. Takav je Dunjaluk... Ona je imala obaveze, ali je imala duplo manji prostor za održavanje nego ja, imala je duplo manje djece nego ja, i ostale obaveze mimo kućanstva, kakve sam ja imala, ona nije imala. Teško je bilo čekati danima da se sjeti da me makar upita kako sam.

Ja sam bila uporna. Iako me zapostavljala, ja nju nisam. Pored toga što smo bile prijateljice, sestre po vjeri, mi smo imale i obavezu jedna prema drugoj kao komšinice.

Jednoe prilike sam odlučila da odem i vidim jesam li joj nešto loše učinila u neznanju, kad me očito izbjegava. Rekla je da nema ništa takvo. Sljedeći put, kad mi je bilo baš jako teško u životu, kad sam imala mnogo problema u kojima je trebalo da se savjetujem sa bliskom vjernicom, ja sam otišla pred njena vrata i zvala sam je, zvonila, kucala... Otvorila je njena kćerkica i rekla da je kod komšinice. Nešto me zaboljelo u duši tako da me natjeralo da odem i pokucam na vrata te komšinice. Našla sam moju dragu sestru kako bezbrižno sjedi i smije se. Suznih očiju sam je upitala:

„Je li ovo uredu ovako?“

„Nije“, reče,“ali ovo nije ni vrijeme ni mjesto.“

Šejtan mi je zauzeo misli... Počela sam prebirati po svim mojim dobročinstvima prema njoj. Pošto je bila lošijeg materijalnog stanja, često sam je pomagala radi Allaha Uzvišenog. Zar nisam zaslužila bar jedno „kako si“??

Ovdje sam zastala. Čuj to, radi Allaha, a očekujem da se uzvrati na to?

Od Omera r.a. se prenosi da je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika s.a.v.s. kako kaže: “Djela se vrednuju prema nijetima, i svakom čovjeku pripada ono što je nanijetio. Pa, ko učini hidžru radi Allaha i Njegova Poslanika, njegova hidžra je radi Allaha i Njegova Poslanika. A ko učini hidžru radi dunjalučkih ciljeva, da bi ih postigao, ili radi žene da bi se oženio, njegova hidžra pripada onome radi čega ju je učinio.“ (Buhari)

Ako sam uradila nešto s Imenom Allaha, meni i pripada ono što sam uradila. A ako sam uradila da bi mi se uzvratilo, nemam ništa od tog djela, ni na ovom, ni na Budućem svijetu. Prestrašile su me ove misli.

U sljedećem momentu, naumpao mi je hadis:

"Onaj ko nije zahvalan ljudima nije zahvalan ni Allahu." (Ebu Davud, Tirmizi)

Znači, treba da cijenimo nečije dobro, ako smo Allahu zahvalni? Znači li to da ona nije zahvalna Allahu? Šejtan je donosio misao po misao... počela sam obezvrjeđivati moju sestru, i u tom momentu sjetila sam se hadisa:

Dovoljno je čovjeku grijeha da potcjenjuje brata muslimana. (Muslim)

Jesam li to ja ohola? Jesam li sigurna da sam našla 70 razloga da opravdam moju sestru?

...Oholost je odbijanje istine i potcjenjivanje ljudi. (Muslim)

Šta je meni? Pročitala sam i početak navedenog hadisa, u kojem stoji:

Ko god ima koliko trun oholosti u svom srcu neće ući u Džennet.

Sada sam se već plašila za sebe. Odlučila sam da prijeđem preko trenutne situacije kao da se nije desila. Odlučila sam da je potražim već sljedeći dan i da joj tražim halala zbog čudnog upada u njeno vrijeme, kako ne bi mislila da sam nešto zamjerila. Time bih samo još više otvorila vrata šejtanu.

Kada neko od vas zavoli svoga brata neka mu to i kaze. (Ebu Davud, Tirmizi)

Sutradan sam se spremila, ponijela neku sitnicu kao hediju, i krenula. Ne mislim da ću je nečim „kupiti“, nego se nadam da će se naša sestrinska ljubav zaliječiti zbog sunneta Allahovog Poslanika, alejhisselam.

Jedni drugima uručujte poklone, pa ćete se voljeti.

Pokucala sam, otvorila je, i rekla mi da je ostavim na miru. Rekla je da je mislila da ću već sama shvatiti da sam previše nametljiva, ali očito mi nema pomoći. Zaboljelo me to do dubine duše. Samo sam se okrenula i otišla. Bila sam toliko bolesna u to vrijeme, i ona je to znala. Ali... ništa.

Nisam se ljutila. Sjetila sam se hadisa:

Nikada se dvojica ljudi u Ime Allaha neće zavoljeti, a da neće bolji od njih dvojice biti onaj koji svoga prijatelja više voli.(Buharija, Muslim)

Moje se srce nakon nekoliko dana smirilo. Pomislila sam da je možda najbolji način da joj pokažem ljubav i poštovanje tako da razumijem da joj sad ne treba da je opterećujem. Ako je htjela razumjeti do sada, razumjela je da sam tu za nju.

Prošlo je neko vrijeme...

Zvono na vratima, a odmah nakon njega čujem da neko otvara vrata, pa poznati glas:

„Ženooo, ima li tebe, a ima li i bujruma?“

Potrčala sam prema vratima, a ne znam jesam li bila više iznenađena, ili ljuta što neko ulazi bez izuna. Iako sam glas prepoznala, nisam ga u mislima spojila s osobom, u toj brzini. Zbog mirenja sa stanjem u kakvom smo bile, najmanje sam nju očekivala.

„Dosado jedna! Evo me, došla sam. Jesi i naporna, da Allah sačuva!“

U trenutku sam pomislila da joj kažem da izađe iz kuće, jer se nakon toliko vremena i svega što se odigralo, još usuđuje i da me napada bez razloga.

„Jesi li ti dobro? Mislim, ono, dobro?“, upitala sam pokazujući prstom glavu.

„Jok, ti si dobro. Elhamdulillah, živa, zdrava. Kako si ti?“

„SubhanAllah, ne znam šta da mislim, ovo mi se čini kao neki komičan san!“

„Pristavljaj kahvu! Usput ću ti ispričati. Znaš da ja tebe najviše volim od ahbabica, je l' de? E, tad kad si mislila da se ja nešto 'nako kofrčim, ja sam ti imala neke probleme. Znajući kakvu bolest imaš (šećer) i da ne trpiš plaho sekiraciju, ja sam odvagnula i zaključila da je bolje da te nasekiram malo, nego puno. Da si ti tada znala šta ja prolazim, sekirala bi se puno, i škodilo bi tvom krhkom zdravlju. Ovako, morala sam te držati  dalje od sebe. Znajući i to da te ne bih mogla spriječiti da svaki dan plačeš, bila sam distancirana, a onda i gruba.“

„Neka si. Ja sam i dalje dovila za tebe. Kao što kaže Poslanik, alejhis-selam:

Dova brata za svoga brata vjernika, dok je on odsutan, se ne odbija.(Buhari, Muslim, Ahmed, i drugi)

„Pretpostavljala sam i da ćeš doviti dok sam daleko od tebe, pa sam i na to računala. Hihihi, kako te znaaaam! Je l' de, vesvese te lomile dan, i prošle?“

„Jeste. Tako je. Vidjela sam da lošim mišljenjem samo ja stradam i gubim, pa sam se zaštitila zikrom i dovama.“

„I to sam pretpostavljala, kažem ti: znam te!“

„Hoćeš li mi konačno reći  o čemu se radi?“

„Sad me mirno saslušaj. Sve je u najboljem redu. Hvala Allahu. U to vrijeme, bila sam kod liječnika zbog neke čudne pojave na tijelu. Poslali su me na pretrage. Odmah su posumnjali na najgore, i to sam vidjela na njihovim licima. Nakon biopsije, utvrđeno je da je maligno. Rak. Hitno su mi uradili operaciju. Pošto je bio sami početak, ja sam počašćena time da nisam puno stradala, čak nisam tjelesno mnogo oštećena kirurškim zahvatom. Samo djelimično. Onda sam upućena na terapije, i to sam podnijela dosta teško. Ovdje sam svima rekla da idem svojima na duže vrijeme, jer mi je neko bolestan. Nakon terapije, ponovo sam uradila nalaze. Sve je u najboljem redu, hvala Allahu. Više nema ni traga tom zlu. SubhanAllahi ve bi hamdihi, subhanAllahi-l-azim!“

„Sad bih te išamarala, da nije zabranjeno udarat' po licu! Kako si mogla da me udaljiš od sebe u takvom halu?!?“

„Mogla, nego šta. Bolje da sam te držala dalje nakratko, nego zadugo, ako bi tebi pogoršanje nastupilo zbog teškog stresa. A znam koliko me voliš, znam da bi bila duboko potresena. Eto... I meni bi bilo gore da sam te takvu gledala, pa bi se i meni stanje pogoršalo. Ovako je svima dobro, hvala Allahu. Nego, onu noć, kad si uletila k'o tornado kod E., zašto si bila onoliko tužna? Ko te nasekir'o, da mu ja nos natrljam? Cijelo sam vrijeme mislila na tvoj pogled one noći...“

„Bježi! Srce će mi puknut od tebe! Kako nisam osjetila šta ti se dešava?“

„Jašta si, samo ti je zbog mog ponašanja malo zamaglio srčani vid. Vidiš da me nisi zamrzila, niti mi zamjerila. A bojala sam se jedino toga, da ti u trenutku tegobe zbog moje grubosti, duša ne prišapne štagod, pa da to bude tren u kojem se dova prima... Ali, dovila sam i ja, pa sam se nadala da će nekako hajrom urodit. Znaš  kako je rekao Ebu Derda, Allah bio Zadovoljan njime:

Neka se svaki od vas čuva da ga srca vjernika ne proklinju a da on to i ne osjeti...

Vjernici ne proklinju vjernike svjesno, nego ja mislim da je to „kletva“ tegobe na srcu koju nekom prouzrokujemo. Ipak, uzdala sam se u Milost Gospodara, jer On zna moj nijjet. Moja jedina namjera je bila da sačuvamo našu sestrinsku vezu po islamu kojim smo postale sestre. Jer, znaš i sama:

Uzvišeni Allah će reći na Sudnjem danu: „Gdje su oni koji su se voljeli međusobno u Moje Ime? Ja ću ih danas staviti pod Svoj hlad. A osim Mog hlada, danas drugog hlada nema.“(Buhari, El-Edebu-l-mufred)

Je l' da, nisi me srcem tužila Gospodaru?“

„Ni sekunde. Ispod tegobe, uvijek je virila svijest o tome zbog čega smo se uopće i zbližile.“

„Ne ljutiš se?“

„Ne, ali bih voljela da me ne štitiš više tako, ako bi nekad imala neki problem. Nisam sigurna da sam tako dobra da ti sljedeći put ne zahatorim.“

„Kako hoćeš. Ja tebe zbog Allaha volim, ali Njega volim više. Važno mi je da tebe odobrovoljim, ali mi je važnije da sam kod Njega bolja.

...i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno...(El-Hašr,9.)

Eto, zbog toga... jer, tako su opisane Ensarije, pomagači Poslanika alejhis-selam, muslimana, i Dini-islama.“

„Allah te nagradio!

„Allahumme amin, i tebe sa mnom. Hvala Njemu, Uzvišenom, kad čuva plodove čije je sjeme nijjet da se postigne Njegovo Zadovoljstvo, pa je tako i naše prijateljstvo sačuvano. I obje imamo nagradu, ako Allah da.“

Nije sve što se čini crnim, zaista crno. Samo ga treba staviti pod pravo svjetlo, i sve boje će veselo zaigrati pred našim očima. Hvala Allahu!“



Priča je plod mašte autorice, zasnovana na sličnim doživljajima ljudi koje je susretala

Recept za imanje i primanje

Starica koja se kreće kao kakva mlada, u punoj snazi. Okretna, vesela, nikad ne miruje. Pitam je o djeci, o životu, o trenutnom stanju. Na sve odgovara:

„Elhamdulillah. 'Ćeri moja, ne može se ćoravom dat', ni gluhom reć'. Ćorav ne vidi, gluh ne čuje. A, bome, kad vidiš blagodati i čuješ blagodati, vazda je elhamdulillah. Tako ja prvo zahvalim Allahu Uzvišenom što nije gore neg' što jest', a moglo bi bit'. Onda zahvalim što sam Mu zahvalila, jer i to je blagodat.“

„Nano, jesi li imala težak život? Vidim, plaho si se povila. Je li od tereta? Boli li te?“

Priznajem, ovim sam htjela da joj se malo umilim, znajući da većina starijih žena voli da im se prizna teret i doprinos koje su ponijele  kroz život.

„Ha, ja tebe, dijete! Ima li života bez da se živi? Nema. Život je to. Živila, radila, nekad vukla, nekad zatezala. K'o i svak'. Da je bilo lakše, ne bi valjalo... ne bih sad znala koliko je lijepo ovo rahatleisanje.“

„Čuj, rahatleisanje...“,nasmijah se čudnoj konstrukciji.

„Šta ti je čudno? Mi smo nekad govorili svoj jezik, a vi sad pričate tuđi. Hajde, bitno da insani razumiju jedni druge, je l' de?“

„Otkad je 'rahatleisanje' naša riječ?“

„Oduvijek! To ti je od turskog jezika. Kao i jastuk, i sahan, i kašika, i penđer... i škola je od turskog, znaš li? Haman je sve od turskog.“

„Pa, nano, nije turski naš. Naš je bosanski jezik.“

„Eto, jest' srpski tvoj, i onaj drugi! I engleski, je l' tako?“

„Nisam rekla...“

„Jašta ste! Sve ste vi rekli kad ste usvojili jezik, a s njim i adete. Ali, vi niste krivi. Nametnuli dušmani.Vazda ti je tako bilo, da s jezikom i adet uvedu. Sa' ćeš ti reć' da su i turski donijeli... a jest' da jesu, al' vala, i neka su! Nisu nam rekli ništa osim što je od islama. Mada, vidim ja i danas da ima kojekakvih natruha. Isto da narod ne može izdurat' da je nešto neokaljano ćafirlucima. Nekad su oni naše preuzimali, a sad se mi pod njihove strehe uvlačimo...“

„Šta misliš, zašto je to?“

„Zaboravio insan na Allaha, pa zaboravio sebe. Ima u Kur'anu to, slušala sam ja vaz.“

“Ima. Uzvišeni Allah kaže:

I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici.(El-Hašr,19.)

Misliš da se to dogodilo, pa je narod smeten? Ili zaveden?“

„Mislim. Dok se znalo za Allaha malo više, nije bilo ovako sve teško. Stvari su se same po sebi odvijale. Tvoje je da započneš kako treba, s nijjetom dobrim, i radiš kako valja. Ostalo nije plaho do tebe. Allah dadne, sve se odvije. Učili su i nas, podučavali. Imali smo baška vazove za žene, baška za muškarce. Vas danas uče kako da se svađate.“

„Hehehe, nano, nemoj tako! Ti baš kao da nas, današnje ljude, nimalo ne voliš...“

„Gluho bilo! Meni je vas žao. Niste imali sreću da živite kao mi.“

„Šta pričaš, nano?“, upitah već pomalo s nelagodom od svega šta mi govori.“Svi se žale da je prije bilo teže, da mi sve imamo na dugme, a ti tako kažeš...“

„Je li ti iko rekao da je bilo lošije zato što je bilo teže?“ Jes', radilo se više. Tegobnije. Bile su ljuće zime, a i ljeta su bila vrelija. Jašta neg' je lakše traktorom neg' konjem i plugom. Ali, bona, to je samo varanje! Danas upališ traktor, sutra vadiš iz zemlje otrovane onim dimom iz motora. Pa ti vidi je li to varanje! Bilo je tereta i muke, ali je bilo radosti i smijeha. Bilo je ljubavi. Bilo je hasreta. Danas sve na bujrum, što ne treba. A šta treba, nema bujruma. Tako su vas učili. Oti što kažu da nisi pismen ako ne znaš engleski.“

„Jesi li ti pismena, nano?“

„Za inat nisam, za oprave jesam.“

„Ima i to? Je li i to po turskom adetu?“

„Jok. Ovo je pravi bosanski. Ne smij se! Stvarno je tako. Išla sam ja u mejtaf i naučila arebicu. Poslije i latinicu. Učim u Kur'anu. Može li insan bit pismeniji?“

„Zašto onda kažeš da za inat nisi?“

„Za inat. Kad su kazali da se ne smije arebicom pisat', jerbo je to, biva, mrtvo pismo... ja sam rekla da neću ni pisat! Šta im je, kao da su ljepše ove njihove kuke, od onih naših harfova, isto su nam ružice! Ne voli svijet svoje. Neka smo mi naučili latinicu. Neka se njome i vi služite. Ali, da mi volimo sebe, ne bi dozvolili da nam ijedno dijete bude a da ne zna arebicu.“

„Čekaj, nisi mi ispričala, zašto misliš da smo zaboravili na Allaha, i da smo zato zaboravili sebe? To mi nisi objasnila. Mogla bih ja ovako s tobom do sabaha ostat'.“

„Evo, reći ću ti samo jednu stvar. A tako je za sve. Svaki dan se kuka da se nema. Bona, u naš vakat , ustvari, u vakat mojih roditelja, a sjećam se i djedova... nije bilo tvornica. A svi smo imali posla. Radilo se više neg' sad, i možda se imalo manje, ali nam više nije trebalo. Bili smo zadovoljni. Vi danas imate te điđe nekakve... dok tim điđama pohizmetite, nemate vremena da volite svoju djecu. Mi smo bili zadovoljniji sa neimanjem, nego vi sa imanjem. A sve što je insan zaboravio na Allaha. Jašta, kad zaboraviš Stvoritelja, kako nećeš stvorenje? Svi pričaju da bi voljeli da im se desi ljubav nekakva. A ne znaju da je ljubav ono što se daje. Isto kao zemlja, i insan rađa. Nema roda bez sjemena. Nema ploda bez njegovanja. Ovo sam htjela da ti ispričam: Imala sam ja maćehu. Umrla mi mati na porodu sa mnoom kad je bila hamila... Eto, sudbina. Dobra je bila ta moja maćeha, al' ko maćeha... šta će, nije me ona pod srcem nosila. Imala je kćer iz prvog braka. Kad bi nama nešto spremila od one sirotinje, najbolje bi odvojila, spakovala, pa me poslala da kradom odnesem njenom djetetu. Eto šta je mati! Ja sam je slušala, nikom nikad nisam rekla. Znao je to babo, nije hatorio, ali je nju bilo stid, pa smo krile da ne bude bihuzur. Tako... trčala bih ja kroz njive. I preko nekakvog potoka. Toliko me bilo strah! Odnesem, pa kad se vratim, ona me onako zadihanu izmiluje, kose mi pomiriše, ruke mi poljubi, i dovu uputi: „Neka te, živa i zdrava bila! Vazda o sebi, nikad ničijeg hizmeta ne trebala! Neka te, imala da Bog da, ne znala gdje šta imala!“ Tako je dovu činila, nije jednom. Rahmet joj duši. Bome, i dan-danas; u koji god džep ruku spustim, nađem makar siće. U nekakvim ladicama, u knjigama Takvima, znaš li šta je to? Nemam ja pojma ko je to tu stavio. Ili mi pošalje neko, ili donese nečije dijete kakvu hediju. Ili mi je valjda bereket Allah dao, pa ja ne znam ni da šta potrošim, a vazda imam. Haman svaki dan sadake udijelim, makar marku. Odakle imam, pojma nemam. Hvala Allahu. To ti je recept za imanje. Sadaka, i dobro djelo da činiš. Da pomogneš muslimana. To ti je način da primaš, jer vidim ja da svi traže da prime nešto, a niko ništa ne daje. Pa, od koga će primit, kad ni drugi ne da, baš kao ni onaj ko čeka? Život ide ukrug. Isto kao Zemlja. Ako se prekine halka, sve kroz tu rupu ispada. To ti je recept. Da nisu ljudi zaboravili na Allaha, znali bi vrijednost sadake, znali bi da On to voli, pa bi Njemu ugađali. Tako bi i ne znajući sami sebi godili, jer bi na Zemlji bio red.“

Hvala Allahu da sam upoznala ovu nanu! Njen je nasihat lijek, a razgovor terapija istinom.[1]

---

[1] Priča je djelomično plod mašte autorice, temeljene na stvarnom iskustvu