Smrt je danas naživlja

Zadnjih dana intenzivno mislim o onom ashabu za kojega je Muhammed, alejhisselam, rekao da je džennetlija. Onaj što je taj stepen postigao time što, kako je rekao, nikad nije legao sa trunom mržnje, zlobe, ili zavisti prema bilo kojem muslimanu. Njegova su prsa bila potpuno čista od ružnih osjećaja prema muslimanima.

Kakvo ovo vrijeme mene zapade, da u njemu živim?? Iskušenja li golemog...

Vrijeme u kojem volim sve muslimane, i u kojem se trudim biti pravedna prema svim ljudima. A opet, ne mogu da volim one koji se igraju životima djece, žena, staraca... ili bilo koga. Treba li da ih volim, zbog imena? Ili zato što mu je priča nagodna?

Klonim se... sve ne bih  da kažem... Zamislite, ključevi Bejtu-l-Harama su u rukama sponzora ubica muslimana! Zamislite, Arapski Emirati špijuniraju Palestince za hator ćifuta! Zamislite da ja sad legnem, a da mi prema njima u prsima nema gađenja?? Ne bih se, vala, takva voljela probudit.

Ne bih da kažem... a moram: Erdoan Ljudina jedini avaz pušta u lice katilima. A učili su nas neki, i ostali, da su sufije malo puknute psihe, i da ne znaju osim plesat uz def po džamijama... Uštogljeni  haljinaši u mahramama, kojima ženke po tv-postajama štrče otkrivene i našminkane, haman bez obrva, bezbeli su odradili svoje kad su mobilizirali nekoliko desetina glasnovikača koji su im sakupljali pobornike po zemlji Bosni, pričajući o tome kako je haram i hava, pogotovo ženama. Sad, u vrijeme investicija u konkretan hljeb, a ne samo sredstva indoktrinacije, nekako im pogodnije sadit palme po nekim Srbijama.

Ljuta sam. I neka mi niko ne spočitava ovu ljutnju zbog utamničenog mudžahida u Ulici draže mihajlovića. Ovdje jedino Ulica zaslužuje veliko slovo.  Mudžahid truhne, dok pudlice laju o časti „mudžahida“ nabrijanih na klanje „murteda“ i „demokrata“ koji padaju na sedždu Allahu, a ne ideologiji mržnje i ljaganja poruke islama.

Onda me iz ćoška, opet, zapahne smrad tekstova nekog hudnjaka, koji kaže da je sufija, i da je svak ko nije što on misli da treba bit – vehabija. Kaže, pobit' treba vehbose. Oni su krivi za poplave i ostale nanose velikosrpske politike. I za prognozu vremena, također. Da prostiš.

Opet, iz Egipta, zemlje izvoznika smrti muslimana koji klanjaju Allahu, a ne dolarima, javlja se neki kobiva muftija. Kaže da ga neko zove selefija. I taj veli da treba pobit Hamas, jer su oni dušmani islama. Ako ga ko sretne, neka ga pita šta puši. Bilo bi dobro da profiltrira...

 

Lukavo, u ćošku Bosne, dlanove trljaju šiije, kontajuć' da opet niko nije skontao da vazda nekako nalete na svog „velikog šejtana“, pa ga slučajno zovu u pomoć protiv sunita. Vazda. Ispočetka. Uvijek isto. I sve začine pričom o svom muslimanstvu i ugroženosti. Mislim da Srbi potiču iz Irana. Ili tako nešto vatropokloničko. Oni znaju kako im je bolno nosit led umjesto krvi u žilama, otkad ne skakuću oko plamena moleći ga da spali sve osim njih. Vrijeme je za sofisticirane metode. Ko je vidio da je pametno klat' bez rukavica?! Količinu tragova ni Venišaga više ne sapra...

Sav se ummet nastanio u Gazzi. Gazza je Palestina. Palestina je ummet. Ostatak svijeta razmjenjuje uloge papirnih lutaka na koncima.

Lažu muškarci da su muško. Lažu žene da nisu prodale i čast i karakter za lajk prvog mužijaka koji bi da bude upecan. Lažu majke da vole djecu, dok im je draža indijska serija od tinejdžera koje je rodila. Lažu „sestre“ o „ljubavi u Ime Allaha“, dok vješto kriju nož u rukavu, spreman da se „voljenoj sestri“ zabije u leđa. Lažu „braća“ da im je do džemaata, dok im je noga vazda u položaju „spremna za podmetanje“ na stazu časti i uspjeha svog „dragog brata“. Laže ummet. Laže. Laže, tvrdim! Da ne laže, ne bi bilo moguće dnevno sahranjivati stotine muslimana, ili kostiju koje su im djelomično našli nakon par desetljeća, a onda rahat piti kahvu uz kokakolu. Šta'š, mora se živit.

Danas je na ovoj planeti živa Palestina. Gazza. Sirija. I ostali krajevi gdje nema života. Sve ostalo je samo obmana. Dedždžalov mamac za posrnula srca. Inače, vječnost čeka. Samo kažem. Pa kome kakva...

LJUBI MISAO NA DIJETE PALESTINSKO!

Ma, ima da ih ljubite u mislima! Ručice im, nožice, krvave od trčanja pred zaglušujućim raketama. Jer, oni trče budućnost ummeta. Maratonci. Već šezdeset i nekoliko ljeta. Ummet opstaje na plećima palestinskog djeteta. Da smo mi, da ste vi, ili nekakvi oni, a sve „golemi mu'mini“, davno bi pobjegli. Sebi nagodili. Jedra podigli, otplovili. Tamo gdje bar nekad svane.  Tamo gdje bar nekad ognjište plane. Gdje osmijeh djeteta grane kad neko pokuca na vrata. Gdje nema straha da će nakon oca i majke, ubiti i brata. Da svane... nekad. Da stane...rat.

Hvala Allahu što u Palestini žive Palestinci. Ne Saudi, Libijci, Egipćani, Sirijci, a ni Bošnjaci. Jer, jao se našoj majci, kukavna li smo soja! Palestinac jedan, krvnika bez broja, ali on se ne da! Kod nas hiljade Bošnjaka u četi stoji, i gleda... dok mrljina pijana „balije“ broji,  da zna koliko metaka ima, šta će zapast' kojima, jal' streljanje il' klanje... I svi stoje. Čekaju. Gledaju. Zarobljeni u sebi i prije neg' se predaju... I samo tren mira, samo malo da smo siti, malo napojeni... dovoljno je za belaj nebrojeni, kad se dokon sveznalica dočepa  interneta. Vladar svijeta, malo je reč. Koga briga što ne zna sebi jaje ispeč. Zna on da su zbog nečega stvorene i žene.

A Saud blago vrti brk. Kako li je samo crn i mrk, uprkos svojih stotinu ljeta. Kome smeta? Pocrnio od barela. Pokratka mu ambrela, ne dohvaća dno po kojem se vuče, dok sahat na kopiji Big Bena tuče  pet do dvanaest. I njega će vrijeme pomest. Baš kao što mete sirijsko dijete, majku Afgana, Čečeniju godinama, egipatske hafize Kur'ana... a valja mrijet. Niko se neće otet. Pa, ponavljam, opet:  Sjetiš li se bar u dovi iftarskoj? Na sedždi sehurskoj? Zahvali Allahu na svakom dahu, i što u Palestini ne živimo mi, ni neki drugi, nego Palestinci. Nisu nas prodali. Nisu odustali. Za razliku od dijelova ummeta, što na ostatku svijeta žive kao lordovi, sigurni dok ima palestinske krvi, da se ima čime zalit dušmanska sujeta. Za hator ćifuta.

Pardon.ba (pa ko koga...stigne)

Abdullah b. Abbas r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će se srce vjernika topiti isto kao što se topi so u vodi! Bi rečeno: Zbog čega to o Allahov Poslaniče? Reče: Zbog toga što će vjernik svojim očima gledati zlo koje neće biti u stanju da promjeni!“[1]

Što li mi je vrijeme? Što li mi je srce? I je li, ili mi se čini? Sve se nadam, svanut će. Otjerat ću trag sna što me mori, euzom i bismillom. Pljucnut ću na lijevu stranu i nastaviti kao što se nastavlja u javi, kada je jasno šta je istina, a šta samo privid...

Topi se...

Srce se topi...

Baš kao onaj sladoled što je ispao djevojčici kojoj pred očima otac udara majku. Topi se kao led sa srca okovanih, pred suzama malog Muhammeda iz Sirije, koji pita Bašara zašto mu je zavrnuo vodu.

Topi se, kao tijelo palestinske djevojčice na vrelom asfaltu.  Topi se kao utroba majke šehida nad nekušanim iftarom.

Topi se srce, baš kao zemlja pod kućama bosanskim. I kao oni oblaci nad Srebrenicom, taman kad smo pomislili da će zakloniti od vreline...

I ne mogu baš ništa učiniti.

Ne mogu ništa promijeniti.

Kad iziđeš na proteste, „to je bezveze“. Ako ne iziđeš,  „nije se od tebe ni očekivalo bolje.“ Čemu protesti? Svakom normalnom, svugdje normalno, zato da se čuje otkucaj srca koja su na ispitu, kucaju li još. Ono, kad se testiraju granice, dokle se može pružiti nož... do grkljana, ili samo s leđa može stić...

Nama je to ništa. Ništa su nam svi koji šute na naš jad. Ništa su konvoji pomoći, milijarde na računima, jer ne zna se ko ih mjerka sad. Ne zna se za koji su bili grad. Neznanje je muka. Zaglušujuća buka tišine na zulum čika s' visine.

Bezveze nam je Erdoan, jer ga je briga. Šta će on tu nama sad kvarit mjesto kod Srba, koji nas kolju jer smo Turci, i Hrvata, što s leđa kolju kao vuci, pošto nemaju ono nešto za ljudski...

Turci cu okupatori. Srbi su komšije. Arapi su interešdžije. Hrvati su kapija civilizacije. Kako doći u Europu, kad se prvo moraš maknut iz nje, da bi ponovo uš'o? Na vrat, na nos, bitno je sačuvat ponos, i pričat ono što se želi čut.

Nije se rodio ko je Bošnjacima ugodio.

Da nas ima, Dodika ne bi bilo. U vijestima. Toliko.

Da nas ima, bilo bi nas da budemo muško kad treba, a ne samo pred ženom i djecom. I da budemo žensko kad treba, a ne huda trčkaruša za naklonošću  onih što misle da su kauboji jahali krave, a ne konje. Buđenje boli. Zato nam trebaju priručnici za samopomoć, kad skontamo da nas nimalo ne voli onaj što je tvrdio da ne laže, majke mu. A samo se Allahom zaklinje.

Komercijalizacija vjere, jer se mora od nečeg živjet... Jučer su neki bili „vehabije“, a sad najžešći galamdžije na brade. Do jučer su neki vojevali protiv šiija, a sad promovišu  šarene laže.  Identificirali se s isplatnošću, zaaar?

Učeni šute. Dokoni bistru vodu mute. Žene bi da muževe vežu u lance, ali da ih oni vole. Muževi bi da im žene budu pokrivene, ali gole. Tako je in.

Babo priča gluposti, ali bi da mu je pametan sin. Mama puzi od jadnoće, ali bi da joj kćerka bude Zmajka od Bosne. U Americi.

Sve ludo.

Nikad neću halaliti Babarogi, što nam je raspuhala miris islama, i otela slast imana, s ovog brdovitog Balkana.

Toliko.

p.s./  Nisam pitala „Halifu“ smiiiidem li ja ovako pisat. Pitala bih, kad bi se znalo ko je. Ako je. Da li je. Gdje je. I je li baš on – on. Ili je nekad bio on, ali je sad neko treći. Kome reći? Koga da se pita? Moderno je ovih dana da se skita, i tuning okreće na ćejf.

Sreća naša pa je ramazan. Sad sve gibete , klevete, psovke, pljuvanja, ljaganja, svađanja, flertovanja, ku...vanja, možemo „proslaviti“ Bajramom.

Valja mrijet.

Dogodine, mnogi će na drugi svijet. Nek' poselami, ako iko uSpita za nas. Od želje da nam se s puta makne bar tamo, da rahat dahne.

---

[1] (el-Emru bil-Ma'aruf, Ibnu Ebil-Dunja, br.26.)