i sve što bih reći htjela

Ovakva, kušnjom prekaljena, skovana od vremena, ostadoh nedorečena

petak, 19. rujna 2014.

"Morala sam" iz hidžaba uskočiti u šorc

Uopće ne sumnjam da ima žena koje svoj problem oko hidžaba vide ogromnim. Ne sumnjam da najbliži srodnici vrše pritisak, ucjenjuju, prijete... Tako se djevojke i žene odluče da odustanu od hidžaba. Svjesne da je farz.
Ima i onih koje nisu uistinu svjesne da je obavezan za svaku od nas. Nismo im dovoljno objasnili. Ili smo ih ponašanjem otjerali, pošto ne žele biti identificirane sa pojedinim ženama koje su na njih  i okolinu  ostavile loš dojam. Naime, neke su žene/djevojke shvatile da je hidžab farz, ali ne i to ŠTA je hidžab. Nisu shvatile da je to kodeks ponašanja, način života, identitet, a ne samo pokrivač za tijelo i glavu. Zato rastjeruju, umjesto da pozivaju. Zrače arogancijom, umjesto selamom. Hvala Allahu da su u manjini. No, dovoljno je da ih ima nekoliko, da mnoge u njima nađu izgovor. Na Dunjaluku.
Razumijem i to da su neke žene došle u situaciju da moraju skinuti hidžab. Nemaju kud, nemaju kome, nemaju od čega... pa iako vjeruju da je Allah Vlasnik i Gospodar riznica, one dožive trenutak slabosti imana (kao, uostalom, i svaki rob Allahov), i popuste pred šejtanom i nefsom, i otkriju se.
Njihova stvar. Do jednog trenutka...
Trenutak u kojem "žali i pati" zbog skidanja hidžaba, pozirajući u ratničkim  make-up bojama  na fejsbuku. Trenutak u kojem je ona "mooorala", ali je iz džilbaba uskočila ravno u streč-traperice, bluzu sa dugmićima otkopčanim do vidljivosti gornjih aduta, i tako to... Trenutak u kojem dojučerašnja "haram je disati", "muž je slabog imana", "roditelji nikad nisu prihvatili islam kako treba", pada u nesvijest od umora selfirajući se po svim društvenim mrežama. Usta k'o da je pila rasola, sva natekla i naprćena, boja kose svake sedmice  drugačija, frizure da im pozavidi Lady Gaga... Obavezno sve dokumentirano, i nalijepljeno na fejsbuk uz parolu "razumite me, mooorala sam!". Tog trenutka njeno otkrivanje prestaje biti njena stvar.
1.) Očekivati od ostalih da razumiju kako si "morala", u ovakvim okolnostima, više je nego ponižavanje pameti cjelokupnog pučanstva.
2.) Očekivati da te vjernice tapšu po ramenu, i govore da nije to toliko strašno, bez da napomenu da si mogla ostati pristojno obučena i nenakaradna od šminke, teško je uznemiravanje.
3.) dovoditi u nedoumice ostale vjernice, jer osjećaju da nemaju pravo da ti spočitavaju ponašanje, čisto iz straha od Allaha, pošto su svjesne da svako može biti doveden u iskušenje vjerom, bezobrazno je. Ne moraš prekinuti sva prijatlejstva, vjernice te neće otjerati, ali imaj obzira i ne iživljavaj se na njihovim nedoumicama!
 4.) pokazivati svojim ponašanjem kako si "odahnula" otkad si se otkrila, i kako sad napokon možeš bezobzirno plasirati svoje slobodne fotke i ponašanja, uvreda je svima koji znaju da hidžab nije zatvor, nego sloboda, a da je jedini zatvor koji si ti osjećala - zatvor tvog nefsa.

Dakle, to što vjernici šute znak je traženja opravdanja, a ne gluposti i nesvijesti. Nemojte  to iskoristiti kao "podrazumijeva se", ili kao "pa i nemaju mi što reći."


Svako od nas upućen je isključivo Milošću Allahovom, a ne zbog svoje dobrote. Svako odbacuje Milost Allahovu isključivo iz zla prema sebi, i zbog odluke da zaslužuje nešto "bolje". Vjerujući da ima bolje. Upravo u tome je najveći poraz. Ne u skidanju hidžaba, jer Allah zna svačije razloge. Možda su neke i dalje pokrivene, iako su prisilno otkrivene. A možda su neke otkrivene, iako su prividno pokrivene. Svakom njegovo. Ipak, ovu skupinu "viđaj mi usnica, ko majmunska stražnjica, izbacila sam  atribute, potkratila sam  skute, ali ja to moooram. Na fejsbuku.", izdvajam, uz dovu Uzvišenom Allahu da nas ne iskuša kao njih, da njima povrati srčani vid, da nas ne zaslijepi, a da njih okrijepi. Ne ljutim se na njih. Ljutim se na odluku da prihvate ruku dušmana, pored ruke prijatelja, i da se još time ponose kao da nam žele reći: "Dovoljno smo hrabre da ne budemo vi!"
Ako nekoj zbog ovoga srce krvari, drago mi je, jer bol zbog Istine koju doživljavamo kao šamar, imanska je bol. To nije bolest, već put do lijeka. Bolest je stanje u kojemu je čovjeku svejedno. Ili je to već smrt, dok se tijelo, još uvijek, šeće Dunjalukom...

Napominjem, predmet ovog osvrta nije određena osoba, nego stanje ummeta koji šuti. Nekada su, kad bi neko parkirao, ljudi pomagali, pokazivali, išaretili, i ako vozač pretjera, vikali "ooooopppppp, dobro je!". Mi ne pomažemo jedni drugima. Ne šutnjim. I jednako tako, ne pomažemo nepriličnim, nelijepim, nemilosnim, nekulturnim govorom.

Pogriješiti je ljudski. Reklamirati grijeh je šejtanski.

Jahhhh...

Ona je mooorala. Jednostavno,moooorala.... požuriti sa slikanjem za fejsbuk.



Nema komentara:

Objavi komentar