Nije sve do muškaraca, da me ne bi neko krivo shvatio... Ponešto je i do muslimanki, onih u brakovima. Same su sebi krive za mnogo šta. Na primjer:
- udaju se bez da dobro provjere sve o mladoženji
- ne poznaju svoja prava i obaveze, osim načelno
- i što znaju, ne haju, samo neka je "on" sretan
- ne traže respekt, nego mole za brak, što se najbolje vidi na nemanju kriterija, uslova, i na mehru. Istina, Muhammed alejhisselam je rekao da je najberićetnija žena sa najmanjim mehrom. Međutim, to ne izuzima njegovu funkciju i važnost. Samo se upozorava na eventualno pretjerivanje. Nedavno čujem jednu mladu: "Hajd', ja ću reći 10 000 KM, a ionako ću ga odmah halaliti." I uradila je tako.
I onda se čudimo kad na isti način očekuju da halalimo baš sve obaveze i dužnosti, i prije nego sačekamo njegovu mogućnost da ih izvrši. Bitno da je on sretan. Čudimo se, kasnije, kako to da se mnogi islamski propisi ne shvaćaju ozbiljno, i ne daje im se zaslužena pažnja. Baš onako kako smo i mi postupile sa mehrom. I on je propis. Bez njega je brak ništavan, dok se i on ne dogovori.
- babi kažemo da je velij samo "onako". Ili, ako zna svrhu i funkciju, jasno stavimo do znanja da je naš brak naš, i da se nema pravo miješati baš niko, osim svih kojima muževo "on" kaže da nije belaj. Da ne bude uznemiren. I to je dobar nijjet. Jednako kao onaj da ne budemo uznemirene mi. Samo što je taj nekako ispario. Istek'o mu rok.
- mami kažemo da mu ništa ne govori, jer ga volimo.
- na sva zanemarivanja bilo kakvih obzira prema ljudskom biću, a kasnije i bićima, koja nije shvatio kao emanet, mi plačemo u nekom ćošku, i pitamo se jesmo li grješne. Možda on zbog nas griješi prema nama, a time i prema samom sebi???
- zaboravimo roditelje, jer je "džennet ispod svekrvinih nogu". I jeste. Ali njemu. Naš ostaje nezaliven dobročinstvom, jer mama je tu da se sklanja zetu s puta. Punica je u osnovi naporna. Kao da bi zbog pažnje prema majci, koja nam je farz, propustile dobročinstvo prema svekrvi, koja nam je u najmanju ruku sestra u vjeri... Ali, eto, mi volimo da dokažemo da smo ekskluzivno pravo kuće u koju smo došle.
- prestanemo čitati, jer sve što kažemo o tome kako smo pročitale da određena stvar nije u redu, mi "nismo shvatile", i "nije to naša stvar". Ništa nije naša stvar. A najmanje muž. I ako jeste, više je stvar, nego naš. O tom, po tom.
- prestanemo razmjenjivati mišljenja, jer mi, ustvari, ne znamo ništa. I ono malo, on nas je naučio. I na to pristanemo. Hajde, neka je mir.
- nema za djecu, nema za kuću, nema za drva, nema za struju, nema za pelene, nema za paracetamol. Ima za gorivo i kahvu na gradskom trgu. Za ultra-kredit, i internet. Hajd' šta će, jadničak, nemere rodit, kad neeema. Mi to razumijemo.
- nije nam problem što godinama čata sa strankinjama. Mislim, jeste, ali nije. Ono, jer ako jeste, onda smo "slabog imana". To što islam, uvaženi alimi, čestite daije, svi redom uče da se farz ne provodi na haram način, kao ni sunnet na neislamski način, to mi zaboravimo, jer ooon je rek'o, a on nas zna bolje od nas. Šta je on s nama izdever'oooo.... To ne bi niko. TO JE TO! Mi zaista vjerujemo u to. Toliko sebe poštujemo i vrednujemo.
Kompleks niže vrijednosti. Pojede nas, ali i nešto gore od toga; pojede nam vjeru, vremenom. Na njeno mjesto se ugnijezdi razočarenje, tegoba, depresija, ogorčenost... A nakon toga smo "same krive", jer "guramo nos u ono što nas se ne tiče", "ništa nam ne fali, ali smo nezahvalne", i na kraju, ako baš hoćemo, "takve smo i došle".
To što se nikad nije smirio kao muž i otac, a kamoli domaćin, do nas je. I mi na to pristajemo. Samo neka ga kraj nas....
Nekad mi dođe da zađem i sve nas pošamaram. Pogotovo kad počnemo postavljati pitanja na koja znamo odgovor. Znamo i rješenje, ali je za nas i popuštanje u jednom po jednom propisu vjere prihvatljivije od rješavanja bolesne situacije, s obzirom na to da je nemamo s kim riješiti, u ovakvim slučajevima, jer nam je "ako ti se ne sviđa, moš ić okles došla" odgovor na prvu i zadnju stavku.
Ne bi miiii... aman! Zar bez njega postoji zrak, nebo, zvijezde, otkucaj srca, suza, osmijeh, dugovi, podočnjaci, kontanje o tome koja li je vreća smeća sad na redu da bude vrijednija njegovog vremena, od nas i djece.... Nema! bez njega, ničeg nema. Ni nas. Nije nas bilo ni 20, manje-više godina prije susreta s njim. Taj susret smo čekale da se rodimo. Ah.
NIKO nam ovo nije mogao nametnuti, i prodati pod vjeru, da to same nismo odabrale prihvatiti! Znamo mi dobro da je islam daleko od ovoga, ovdje ispisanoga. Ok, sve mi idemo s nijjetom da ne tražimo previše, da saburamo, da se pokorimo, jer time je Gospodar Zadovoljan. Idemo na to da ne gnjavimo, da oprostimo, da razumijemo, jer je i prema nama Allah Milostiv. Idemo na to da ne budemo od onih koje poriču blagodati i muževo dobročinstvo, strahujući od srdžbe našeg Gospodara. Zato nam je jednom poklonjen cvijet vrijedniji od dvjesto uvreda. I neka je. Niko nije izgubio, ko se radi Gospodara strpio. Osim onih koji prijeđu granicu, izgube nijjete i razloge, pa izgube i komad po komad vjere putem grcanja u nastojanju da postignemo da nas poštuje, uvažava, primjećuje, voli... onaj ko nas se ne sjeti osim uz zvuk kruljećih crijeva. Kad nema ništa drugo. On zna da smo mi sretne i s tim. I da nam uvijek ajetom ili hadisom može nabiti osjećaj grižnje savjesti. Ako mu pokušamo zaviriti na monitor ili displej.
Znamo mi da ovo nije islamski način i bračni život. I nakon što pristanemo na sve, riskirajući vjeru, zdravlje, odgoj djece, rodbinske veze... pitajmo same sebe: Šta mi, ustvari, hoćemo? I na šta se žalimo? Samo dobijamo ono na šta pristajemo. Sve zbog "neka ga, kakav je, takav je - moj je"... koja zabluda!
Napominjem da pišem o izuzetnim slučajevima, isključivo zbog toga što se nered šutnjom zalijeva.
Nema komentara:
Objavi komentar