Osveta Djeda Mraza

Kad je bio mali, a i mali je bio veliki, moj muž iz nekog čudnog razloga nikad nije bio na popisu djece koja primaju paketiće od Djeda Mraza. Paketići su se dijelili u lokalnom sportskom centru. U Titin vakat se taj centar zvao "Partizan", što nije spriječilo Svetog Nikolu da se  maskiran u Djeda Mraza iskezi partizanima u facu.I neka je, bar neko.

Bilo je još dva "punkta" za darivanje dobre djece. Ni tamo nije bio na spiskovima.
Dijete je dijete. Želi paketić, nije mu važno od koga je, već šta je.
Tako moja snalažljiva sudbina odluči da se ogleda na mejdanu istine i laži. Otišao je u "Partizan", i obavijestio da iz nekog razloga, iako je "na spisku", on nije primio svoj paket. Naravno, Djed ne iznevjerava svoju ulogu "šakom i kapom", pa mu dodijeli nečiji...
To je ponovio i na ostalim "punktovima".
Prvo: Djed se izobličavao na svakom mjestu u nekog drugog.
Drugo: Nije imao pojma je li dječak na spisku, ili nije. To jest, je li "dobro dijete", ili nije.
Tu ga je zauvijek "provalio", i iako ga je uvrstio u nepostojeće, nastavio uzimati paketiće do ere brkova...



Prije nekoliko dana, moj muž se našao u rodnom gradu, na obali Jadranskog mora. Kod kuće, konkretno. U liftu zgrade u kojoj je odrastao, susretne bivšu susjedu. Susjeda je sada također sredovječna teta, i ima sina od nekih 5 godina. Nakon nekoliko rečenica "gdje si, kako si", lagano je uletila sa pričom:
"Sine, vidiš, ovo je Djed Mraz. I sad on zna da ti ne želiš spavati u svojoj sobi. Došao je da provjeri, i ako to ne popraviš, nećeš dobiti paketić."
Muž se našao u neobranom... nečem. Šta sad da radi? Da kaže djetetu koje vidi prvi, a vjerovatno i zadnji put, da mu mama laže? Da mu kaže da bježi od kuće, jer mu roditelji budni buncaju?
Šutio je, a dijete je nevinim pogledom, punim nade i strepnje, gledalo u njega...

Nakon nekoliko dana, sreli su se opet na izlazu iz zgrade.
"Djede, Djede, ja sad spavam  u svojoj sobi, jesi li me vidio??"
"Ti si dobar dječak, znaš?"
"Hoću li dobiti paketić?"
"Molim vas, susjeda, kupite mu paketić..."

Otkud im pravo...?? Dijete je čovjek. Ličnost. Jesu li tako cool i kad njih lažu i kad njima manipuliraju?

Samo nekoliko dana nakon tog događaja, sjedi moja sudbina u jednoj kafe-slastičarni. Ovaj put, podno jedne bosanske planine. Dijete od nekoliko godina prilazi stolu, gleda ga u nevjerici, i viče upirući prstom: "Evo GA!   Heeejjj, evo ga! Djed Mraz! Znao sam da postoji!"

Muž je djetetu pokazao prstom da šuti...

Čovjek kojega  djeca molećivo ubjeđuju da je ono što nije, i da je onaj koji ne postoji, pita se kako da djeci objasni  da postoji istina koja je ljepša od manipulativnih bajki. Imate li ideju?

Sjetio se!
Rekao je da će ubuduće djeci kazati da vuku "djedove" za brade. Kome brada "šeta", on je lažljivi bolesnik.
To je to.

Možda je ovaj dever osveta za preuzete paketiće?

Sve moje brige... koje nemam

1.) Šta ću obući za doček Nove godine?
2.) Gdje ću za doček Nove godine?
3.) Nemam para za doček Nove godine.
4.) Šta ako me poljubi, a ja ne skontam?
5.) Šta ako me ne poljubi, i ja skontam?
6.) Kojeg bi papka mogla obmanuti da SNJIM idem na doček... do trena kad će aktuelni "on" primijetiti?
7.) Šta ako mi pukne štramplica?
8.) Šta ako ne budem mogla sakriti da crkajem od hladnoće u bretelama na -100?
9.) Hoće li se napiti?
10.) Hoću li se napiti dovoljno da mi prođe izvlakuša "bila sam pijana"?
11.) Hoću li povratiti "Rusku salatu" po njemu? Po sebi? Kako će mi stajati?
12.)Sve će imati bolje haljine.
13.) Imam najbolju haljinu, ali sam debela.
14.) Imam najbolju haljinu, nisam debela, ali mi je nos  ružan.
15.) On mi je ružan, ali svi misle da je faca, pa ću istrpiti. Uhar je.
16.) Deblja li pršut?
17.) Je li istina da su čvarci riblje sjeme?
18.) Je li istina da je kavijar pribor za pecanje budala?
19.) Kako da sakrijem bretele ispod bretela?
20.) Kako da budem pijana, a ne izgledam kao splačina?
21.) Ko će me odvuć kući?
22.) Ko će me privuć u... kuću?
23.) Uf, što mu smrdi iz usta!
24.) Koja sam ja seljanka, sve riječi iz rap-hita koje znam su "mother f..."
25.) Kontaju li drugi da foliram da mi je šampanjac nešto posebno?
26.) Možda su mi podvalili žabe pod škampe, i sad gledaju hoću li prepoznati da žabe nisu iz roda peradi?
27.) Više se ne može upecat hairli sponzor, ni da nisam sponzoruša...
28.) Vidi li mi se da ne kontam o čemu mi priča?
29.) Je li istina da je Dragana bila sa Ognjenom?
30.) Jesu dosadni ovi muslimani sa  ovim kampanjama protiv slavlja Dana dječije radosti...
31.) Da mi je da  vidim kakvi to zvončići zvone cijelu noć, a da im se baterija ne isprazni.
32.) Lutrija je dobra stvar,  imaš se čemu nadati... Je l' dee?
33.) Ako padnem u ovim štiklama, pravit ću se da to tako i treba.
34.) Ako skontaju da usne  "montiram" usisavačem, i da su zbog toga ovako "ispućene".. znači da i oni to rade.
35.)Ako objavim na fejsbuku, reĆĆe da se foliram.
36.)Ako ne objavim na fejsbuku, reĆĆe da nije ni postojalo jučer.
37.) Je li postojalo? Kad?


Nekome su brige koje mene zaobilaze skoro pa smisao postojanja. Ta(j) "neko" sam mogla biti ja... no, intervencija  prevelike Allahove Milosti nas čini drugačijima. Nije do mene. Ni do tebe. Zato, ponekad bi se moglo i zaplakat' , čim se insan nasmije... I ponekad bi se, uz ponos, moglo pokazati i malo milosti. Pokazati više sažaljenja, nego srdžbe. A sve što nam se ne sviđa, imamo priliku mijenjati tokom cijele godine, i tokom cijelih godina. Nije dobar komšija i prijatelj onaj koji to postane u jeku antinovagodina kampanje, i prestane to biti čim novi trend svane. Na svijesti se radi, svijest se gradi... Gradimo li? Radimo li? Šta?

Pouke dovoljne za život!

Šamar čistom dječijom prirodom

Super mi je ovo direktno i indirektno mentalno silovanje sa Novom godinom. Ide mi na ruku. Mnogim roditeljima je poznata jedna suptilna tehnika navođenja djeteta na otpor.. Primjer:

Moj stariji sin, kad je bio beba, za sve što mu se ne bi udovoljilo odmah, on bi lupao glavom od pod. Hvala Allahu pa je tvrdoglav.  Doslovno. Naravno da sam nastojala da ga spriječim, ali nije mi uspijevalo. Čim se odmaknem, on nastavi po svom.  Onda sam ja skužila da u našoj staroj kući, onoj baš staaaaroj bosanskoj kući, drveni pod dođe kao dobar amortizer. Tako sam prestala brinuti, i pri sljedećoj seansi sam sjela kao dragi gledaoci, i ohrabrivala svoje čedo: "Udri, sine, udri! Još, još..." Što sam ja više poticala, on je manje lupao, i na kraju je rekao: "NeTu!"

Sad se dešava to mentalno silovanje, koje djeluje baš kao i "udri, sine!". Siluju sa filmovima i programima u svim varijantama božićnih priča, pa su mi time pomogli da moja djeca, koja imaju otpor prema svakoj sili, jednostavno ni ne pale televizor. Naporno im je to što neko misli (bezbeli) da su svi ludi, i da ne shvaćaju ovo nasilno prodiranje "božićnog duha" u privatna ozračja domova. Isto je i sa novogodišnjim "da se zna da smo živi makar taj dan" programom.

Kazali su, između ostalog:
"Svi nešto kukaju da nemaju ni za kruh, a uveliko se spremaju slavlja..."
"Ljudi danas protestiraju, a sutra izađu na trgove, na koje se za pripremu slavlja i gluposti potrošio njihov novac, i kao slave oni nešto... Slave, a tvrde da im je loše. I onda opet nakon nekoliko dana izađu da traže te svoje pare."
"Svi, kao, nikog ni na šta ne prisiljavaju, a u školi moramo praviti čestitke, ukrase, i sve u tom stilu. Nije mi Bajram, pa da pravim čestitke! Kome bih ja čestitao prvi januar? Kako glupo, hajmo svaki tjedan čestitati ponedjeljak!"
"Rekao sam nastavnici da neću praviti jelke i gluposti, da ja mogu napraviti neki drugi zadatak. Pitala me zašto, a ja sam odgovorio da to, jednostavno, nije meni svojstveno. Ja sam musliman, ja ću praviti nešto drugo, a kršćani neka prave čestitke. Meni to ne smeta. Ni oni za Bajram ne crtaju čestitke i džamije. I glupo bi bilo da ih neko tjera, zar ne?"
"Šta ti je rekla nastavnica?"
"Rekla je da ja pravim čestitku za ocjenu, a ne za Novu godinu."
"I šta ti misliš o tome?"
"Mislim da je jadno koliko potcjenjuju dječiju pamet."
"Možda potcjenjuju svoju?"
"To je već njihov izbor, ali i budala zna, ako nazoveš Mjesec Suncem, on ne postaje Sunce, već ostaje Mjesec. Samo sebe ljudi prave blesavima..."

Tako je i sa ovim promocijama LGBT, ili kako već, raznoraznih programa i strategija. Umjesto da  su uspjeli u tome da djecu imuniziraju prema ovoj nastranoj pojavi, što je bio cilj u prvoj etapi, a nakon nje... ne želim ni misliti koji koraci slijede, uspjeli su samo još više naglasiti svoju nasrtljivost, nasušnu potrebu da budu  prihvaćeni kao "zdravi" i "normalni", i ostala maltretiranja u stilu Jehovinih svjedoka.

Na to je jedan od sinova imao ovaj komentar:
"Ako su zdravi i normalni, zašto toliko navaljuju s tim? Ja ne znam da iko zdrav i normalan stalno dokazuje da je zdrav i normalan. To je jasno, ili jesi, ili nisi. Nijedan luđak neće reći da je lud. Neće ni zao i loš čovjek reći za sebe da je zao i loš. Uvijek se prave žrtve, uvijek su im drugi ljudi krivi. I ovi su takvi."

Kad podučavam svoju djecu vrijednostima, vjeri i ostalim vrlinama, uvijek ih pitam šta o tome misle. Vjerujte, djeca (omladina)  imaju najpreciznija pitanja, i najbistrije zaključke. Istini ne treba mnogo da rasvijetli samu sebe, jer ona i jeste svjetlo. Kad padne na čiste duše dječije, lijepa srca naše omladine, ovo svjetlo samo još jače zablješti. Razumijem da onima koji u srcu svjetla nemaju trebaju raznorazni "blještavo je" efekti. Razlika je što se ovo vanjsko gasi kad nestane struje, a ovo unutrašnje svjetlo i grije, i tjera tamu, bez obzira na okolnosti.Upravo za ovakvom energijom naši mladi tragaju. Znaju oni prepoznati oaze u pustinji. Zato, ne treba ih ni s druge strane siliti da "misle" ono što ne misle. Ne treba ih uporno bombardirati godišnjim planom i programom "ne smije se disat" naputaka.  Pitajte ih, slušajte ih, vidjet ćete odraz istine u najljepšoj, slavljeničkoj haljini.

Tako da, "dragi" svi nesveti i nečasni, samo udrite! :) Kontraefekat vam je zadao žestoku pljusku, a i vi bi to mogli osjetiti da imate obraz.

Prstom u osinjak

Kratka rečenica koja sadrži jedno opažanje je uzdrmala ženski svijet.
Naime, napisala sam (smjelosti li grozne!) na društvenoj mreži (čitaj: ljepak za sve što se klima i otpada), da mi je smiješna konstrukcija "HALAL KOZMETIKA".

Zatalasalo se i staro i mlado. Ponajviše mi se svidjelo što su neke dobronamjerne sestre pokušale da mi objasne šta znači "halal". Da ih Allah nagradi, lijepo je znati da insan ima nekoga ko bi mu objasnio nejasno.

U oluji se zameo trag bitnoga iz ovog opažanja. Zato ponavljam: "Čuj, "halal kozmetika"!"

Ponajviše su se našle udarene u srce ženskice koje prodaju "Farmasi" kozmetiku. Ne znam zašto. Naime, halal je jasan, i haram je jasan. Imaš kozmetički brend, znaš da je po halal standardima, i dovoljno je da mu daš tržišno ime. Brend nađe svoje mjesto kroz tržišni marketing i poslovanje. Kome treba i koga zanima, naći će ga, baš kao i halal-meso usred Vatikana. "Farmasi" je, kako sam imala priliku saznati, brend koji  je standardiziran po halal-standardu. Nema sastojke koji muslimanima nisu dozvoljeni za konzumiranje i upotrebu. Odlično! Aferim! MašaAllah! U ČEMU JE PROBLEM?

Problem je, mile moje, što je biznis zasljepljujuća stavka, ako nam je on i njegov dunjalučki prosperitet  glavni kriterij  u pristupu bilo kakvom mišljenju. NarodSKI rečeno:  Ko vam je udario na paru? Ja nisam. Ja kažem: Nemojte šejtanu činiti uslugu nazivajući nešto imenom koje će proizvesti lančanu reakciju nereda. I to je to.

"Halal kozmetika". Sastojci su halal. A kozmetika? Hmmm...

Jeste, ako je za njegu, higijenu, i slično, i nema sastojke koji su šerijatom zabranjeni za korištenje i konzumaciju. Jeste, ako je šminka kojom se uljepšavamo za muža, kojom se uljepšavamo u svom domu, pred osobama pred kojima nam to nije zabranjeno. Ako je mimo toga, ta kozmetika je haram. Je li sad jasno?

Nije?

Šejtan ima vrlo perfidne forme navođenja "step by step" vode na njegov mlin. Naše je da jedni druge savjetujemo, i da uviđanjem zamki upozorimo da ko nedužan ne naleti...

Vidite, kad ste nazvali kozmetiku "halalom", a ne imenom brenda koji uvažava halal standarde, i po tome je poznat, vi ste ženama koje hodaju Dunjalukom  namazane kao reklame za fasadersku djelatnost rekle da je to ok, ako je namaltereno halal-sastojcima.
Vi ste time, vjerovatno ne htijući, rekle da je super mazati nokte halal-lakom, koji je  vodopropusan, jer se preko njega može uzeti abdest. A to što će sekica i Janku i Marku pred nosom kuckati namalterenim noktićima, jer je lak  iz "halal-asortimana", to nema veze? I to je "halal"... je li? Nema veze, samo nek se radi. Mora se, je li, od nečeg živjeti... Jahhhhh...

Kaza lijepo jedna sestra da je "znanje-imanje". Slažem se.

Lijepo bi bilo da je znanje vazda u službi halal-imanja ili nemanja harama.

Dakako, mogle su odmah vidjeti da su vrlo bučne i žučne sve one koje vjernicama spočitavaju to što im je draže da jedu manje i tanje, nego da ostavljaju djecu i "rade iz nužde", pa da im, kao njima hudima, treba kozmetika. Dakako, ova "halal-kozmetika", jer one ne bi da se griješe. Ipak je nužda u pitanju.

Inače, ovo je ista fora kao ona:
"Ti ćeš meni da se namaz u tajicama i bodiju ne može zvati namazom, jer namaz ima svoje šarte!!?? E, sad ZBOG TEBE više neću ni klanjat!!!"

"Tiii ćeš meni da moram klanjati onako kako mogu, u prilikama u kojima jesam, makar to išaretom bilo... tiii ćeš meni da je insan stvoren zbog namaza, i da je njegovo da brine o naređenom, a ne određenom!? E, jok! Sad neću više nijednu riječ o islamu da čujem, jer ja radit moooram, a klanja se kad se stigne. Lahko je vama, vjerničkim lezihljebovićkama, kojima muževi sve donose na tacni!"

Jeste. Hvala Allahu. Probajte i vi, nećete se pokajati.

Ili, radite, braćo sestre, raaaadite, ko vam brani? Ja ne.  A Šerijat samo ako se kosi s njim.

Umire se od smrti

Kaderom je propisan trenutak smrti, način, mjesto gdje ćemo biti ukopani... Jednako kao i ono što nas za života sljeduje. Jednako kao i samo rođenje, spol, inteligencija, nafaka...

Nejra je, Allah joj se smilovao, bila kratko na Dunjaluku. Dovoljno kratko da se ne isprlja previše dunjalučkom prašinom. Devetnaest lijepih godina. A onda su je pretukli, silovali, pa na kraju i fizički ubili. U Švedskoj. Molim Allaha da u Džennetu Firdews dosegne stepen šehida, i nađe svu sreću koju Dunjaluk uskraćuje. Ovo je prva reakcija koja mi se "otela na "vijest". Izmišljenu. Čemu služe "vijesti" o "ubijenima zbog hidžaba"?

Portali tipa "drmaj, tresi, vjesi, puži" su objavili vijest zbog koje bi neko mogao pomisliti da im je Nejra bitna. Mogli bi čak pomisliti da ih je briga za sve žene koje nose hidžab. Pa, i jeste. Donekle. Do skidanja hidžaba.

Ono što je užasno je upravo stanje u kojemu su se našli mnogi muslimani:
Zaboravljamo da s hidžabom, i bez njega, onima kojima smetamo smetamo kao Arkanu. Zbog imena. Zbog porijekla. Zbog zemlje za koju nas vežu. Jednako kao i svi drugi koji smetaju onima kojima smeta sve osim njih.

Dnevno biva ubijeno, silovano, zlostavljano, xyz........ žena. Onih bez hidžaba. Prestaju li zbog toga žene biti žene?
Dnevno je zlostavljano xyz muškaraca bez žena koje nose hidžab. Jesu li prestali biti muškog roda?
Dnevno ljude udaraju čekićima u glavu  do smrti, jer su sjedili u autu sa ženom bez hidžaba. American dream.
Dnevno siluju muškarce u zatvorima zemalja koje zagovaraju slobodu izbora.
I, nažalost, tako dalje...

Niko nije zbog činjenice da će umrijeti prestao živjeti. A svi ćemo umrijeti. Od života se može pobjeći samo u smrt. Fizički. A šta je sa dušama, koje nastavljaju život, ako su uopće ikad živjele zarobljene u prolaznim tijelima?

Ubijaju, siluju, zlostavljaju, oni koji to čine s razlogom koji njima, takvima, nije potreban. Ma kako se zvali, i koje tribale ili zastave stavljali kao krinku pred vlastito ime koje ni sami ne smatraju vrijednim da njime, i zbog njega nešto čine.

Kažu dnevni trt-mrt portali, da su Nejru rahmetullahi alejha, ubili zbog hidžaba. U Švedskoj. U zemlji u kojoj ima mnogo žena pod hidžabima, koje normalno žive sa svojim porodicama, a mnoge od njih i rade. Bez problema. Ova vijest im nije interesantna.

Putujem širom Europe. Pod hidžabom.  Ama baš nikad i nigdje nisam  dobila ni ružan pogled. Ako se ljudi ne trude da dodatno pokažu ljubaznost, onda je ni ne umanjuju. Širom te Europe se družim sa ženama koje tamo žive, rade, podižu nove generacije koje već nose, ili imaju namjeru da nose hidžab. Bez problema.
Hidžab nikom nije kriv ni za šta.

Eh, sad...

To što smo mi dozvolili da i na naš, a kamoli na mozak onih koji ne poznaju islam, djeluje opaka tvorevina, razorno oružje u rukama katila zvano IDIŠ, ISIL, ili koja već slova ih "krase"... oslikava se u pristajanju na vijesti u kojima smo ugrožena vrsta jer nosimo hidžab. NE! Mi smo, AKO smo, ugrožena vrsta jer smo muslimani. I to isključivo od sociopata, rasista, neonacista, nacionalista, manijaka kojima je nasilje identitet. Jednako kao što su crnci, AKO su ugroženi, u toj situaciji zato što su crnci. Eto, oni su kršćani, Amerikanci, pa ih njihova policija ubija. I sugrađani. Stoljeće, dva, tri...
Jednako tako, famozni idiš/isil, šta već, ubija one koji im nisu po mjeri. Islam ima mjeru za sve ljude, muslimane, nemuslimane, stare, mlade, dobre, loše, i ta mjera je uvijek pravda. Uvijek dobrobit za čovjeka. Nikad nasilje. Ali, manijaka ima svugdje, pa tako i sakrivenih pod zastavu koja bi, da može, pobjegla od njih.
I, šta sad? Šta se očekuje od nas? Eto, skinut ćemo hidžabe, pa ćemo biti sigurne i sretne?? Nećemo ići u džamije, i nećemo klanjati, slaviti Bajrame, čak ćemo se za Božić napiti k'o krave?? Da ne budemo ugrožene. Tobe jaa Rabbi!
Arkan nije birao u saffovima. Birao je skidanjem pantalona. Ako je ime bilo nedovoljno turskozvučno. Sve mi to znamo, i znamo da su neki dan ubili momka, koji je u svom autu sjedio sa svojom zaručnicom (bez hidžaba), udarcima čekićem u glavu. Eto, nije bio Amerikanac. Neki Bošnjak im se umiješao u DNK. Kao da spravom Amerikanci, osim Indijanaca, uopće postoje...

Švedska priznaje šerijatski sklopljen brak isto  kao i civilno sklopljen brak. Švedska je zemlja u kojoj nesmetano, i uz potporu države, rade džemati i udruženja građana Bonjaka, kao i ostalih naroda.
U Hrvatskoj smo jednako tako priznati i slobodni.
U Austriji, također.
U Njemačkoj nezvanično, ali veoma prisutno, priznati smo kao mnogobrojna manjina.
U Italiji smo dio identiteta tamošnje raznolike etno-strukture stanovništva.
I tako dalje.
No, ove vijesti nisu dovoljno razhidžabljujuće, pa nisu interesantne.

Dozu nepoštovanja prema prema ženama koje tvrde da vjeruju da sve što se zbiva, biva Allahovom Voljom i Određenjem, izaziva to što  u isto vrijeme pristaju na "ubijena zbog hidžaba" navlakuše.

Ne smeta mi to kod turbofolkera. Oni imaju svoj ritam. Smeta mi kad se razgalame one koje treba da pozivaju na pokornost Allahu, tvrdeći da je pokornost opasna i unazađujuća.

Ali eto... možda nekad shvatimo i suštinu hidžaba, njegovo polazište i korijen, pa se prestanemo petljati među pjevaljke, SDP-ovke, rokerice, top-modele, i tome slično. Baš bi to bilo dostojanstveno!

Psihološki profil: mazohista iz nehata

A šta je s njim? Pitaju se cure/žene, kad sretnu dobrog insana. Ono, kao, “đe muško pri muškom stvoru?”. Fin je on, aman, ahlakli. Aliii, fali mu “ono nešto”.
Ne smrdi dovoljno na sebičnost i bezobzirnost. Ah, da, to mu je ime i prezime: Bolimebriga Kadbisavsvijetcrko.
Da je curi da nađe momka koji će ju poštovati, voljeti, znati naći kompromis, biti romantičan, biti nesebičan, biti nježan, “tu” kad treba, … Ehhh, kako bi ona s njim imala lijep islamski brak!
“Eno jednog, baš je takav!”, rekoh jednoj od djevojaka. Sumorno je odmahnula rukom: “Nemam leptiriće…”
“Vidi, ovaj je pametan, odgovoran, obrazovan, a što je najvažnije, ide na svaki vakat u džamiju, uči vjeru, voli Kur'an…”  “Jest’ sve to, znam ja, raspitala sam se. Ali, nekako… šta ja znaaaammmm… nekako mi je mlakonja…
“Ako vam dođe čovjek lijepe vjere i ahlaka, oženite ga!” (Tirmizi).
“Možda ima neki takav da je malo privlačniji.”
“Šta je privlačno?”
“Ono, kad te pogleda, da se smrzneš… i da dobiješ temperaturu. I sve ture po redu koje postoje…”
Nađe ona takvog. Prve sedmice je ubio duh, a sljedeće kruh u njoj. Avaj, kako je bila blesava! Naumpade joj i onaj “mlakonja”, i onaj “sramonja”. Da je, bar, bila pametna, ili slušala!
Da je hoće bar nekad upitati kako je. Ili, treba li joj nešto. Ne bi ona trebala, samo da ne otjera njegova pitanja zahtjevima za malo vode i hljeba…
Šta bi mu falilo da je nekad umilno pogleda? Da je ikako pogleda? Da je, kad su u gostima (a više nisu nikad u gostima, jer se nejmu s njom ne mili…) upita da li je spremna da krenu kući? On se samo obrecne: “Ustaj!” Bude je stid, ima osjećaj da i pudlica ima viši rang od nje.
Imala je temperaturu prošli mjesec… ni upitao je nije treba li joj kakav lijek. Kad mu je rekla da bi bilo lijepo da je upita, on joj je rekao: “Šta hoo'š, limun?!” Mogla bi i limun, ali neće da mu bude na trošku…
Nekoliko godina duginih boja bez mejkapa na licu, i rješenje o razvodu braka. On se izvukao, jer je bio zarobljen sa glupačom.
Pročistila se ona čistom havom, malo prodisala, malo se rahat vode napila, i odlučila da se nakon testnog odlaganja i probavanja, uda za “mlakonju”.
Nigdje ona više nije prispjela! Kad se pojave negdje, svi ga gledaju kao primjer finoće. A ona gleda onog komšiju, kraj kojega je žena tačno da joj se pozavidi… isti njen bivši! Ufff, šta to priča!? Ali… možda je i sramota, no ipak, mora priznati, djeluje kao lav! Samo reži i slini. Zvjer od čo'eka! A ne ovaj njen jado… sav se on oko nje obavio, pa hoćeš li sokić, pa hoćeš li cmokić… Hajd’, otkači više, neeeću ništa! Šta me stalno daviš, ako mi nešto treba, reći ću ti! Isto puzvica! Isto hobotnica! Samo bleji u nju onim svojim janjećim pogledom… Neće više nikad jesti janjetinu! Imala bi osjećaj da je i iz utrobe gleda ovaj… uffff! Šta joj bi da se za njega uda? Nije ružan, možda je čak i lijep, ali ona bi da reži. Kakvo je muško koje ne reži? Maca mala… A ona hoće da ONA bude mala i da bude maca, i da bude u sjeni tigra. Dosadan je. Kad se izdere na njega, on je pita šta je pogriješio. Koji papak! Ma daaaj, budi muško, izderi se, otresi me, nešto.. samo budi!
Obukla ona haljinu, a on joj se smješka, govori da je lijepa. Isto da bi za nešto rekao da nije! Unaprijed sto godina zna da će joj reći da je najljepša. Šta će se onda i dotjerivat! nema smisla…
Ne, njeni hormoni to nisu mogli podnijeti! Otišla je jednog dana, i nije joj žao…
***
Sjedi žena na klupi, ispred Centra za socijalni rad, gužva maramicu nervozno, drhti od hladnoće, uplašeno pogleda, ponekad, u nadi da napokon dolazi nadležni gospodin. Ta “Sigurna kuća” je baš sigurna! Nema je ni u aplikacijama za android. Došla je čim je izašla sa psihijatrije. Pukla k'o daska, slomljena joj duša, čak  i antidepresivi joj se smiju u lice. Voljeni ju je uništio i duhovno i fizički. Neka je, sama je to tražila! Nije mogla podnijeti dobrog čovjeka. Džaba, i sad kad pomisli, po treći put bi se vratila svom prvom mužu. Ne zna šta je to u njemu, ali… eto, nekako… nešto. Da hoće samo malo biti pažljiviji, samo malo manje sebičan, samo na sekundu dnevno da je primijeti, bar nekad pogleda… Jahhhh…
***
Ima nešto u ženama. Nešto čudno. Jednom, kad sam pročitala objašnjenje dr. Mustafe Mahmuda, u knjizi “Dijalog s prijateljem nemuslimanom”, po pitanju dozvole udarca u islamu, ostala sam zgrožena. Kao, ja sam kritična masa I kao, šta će Mustafa… Euzubillah! Uglavnom, doktor je, parafraziram, naveo da je to dozvola samo u krajnjoj nuždi, onako kako ne ozljeđuje, i da je u tome uzeta u obzir prirodna sklonost žene ka grubljim muškarcima. To jest, napisao je da je to “kazna” kojom se ne kažnjava, nego se, kao fol kažnjava, ali je u biti stimulans ženama koje su po prirodi mazohistički nastrojene Halali mi, Mustafa, jer tada sam se ljutila. Sada se smijem, jer nerado priznajem da si znao o čemu pričaš. Iako, ne slažem se da se kaznom nagrađuje, jer onda to više nije kazna.  No, možda i na to “nadođem”…  Uostalom, nisam kockica da se slažem! Bar ne bitna u mozaiku znanja…
Da, ima žena koje se “pale” na grubijane. Šta'š im, sinne, hajd’ im zamjeri, a gorivo skupo.
PITANJE: Zašto muškarci, koji su potpuno normalni, potpuno regularni, potpuno “tako treba”, pristaju na etiketu “mlakonje”? Zašto pristaju na to da “nisu privlačni”? Taman i da nisu ovima iz Mustafine teorije, zar će zbog toga postati suprotnost hadisu koji opisuje one koje ne treba odbiti kada prose?
Sve na svijetu ima svoj “istok” i “zapad”. Ovi muškarci pomalo liče na spomenutu frajericu koja ne bi da voli, ali voli “zvijeri”. Samo što za njih nema sigurnih kuća. I nema savjetovališta. Zar da nekom priča da je “papak”?? Jeste, svjestan je da on samo slijedi Sunnet, ali… u društvu bi ga ismijali. Mislili bi da mu fali nešto drugo. Nešto što zabludjeli muškarci misle da je “muškost”, a kad tamo… radi se o mužjaštvu tipa “zvEr”.
Kad će neko osnovati Klub normalnih, prije nego ih nestane i iz knjiga??
Dobri ljudi, onaj ko se povodi za  “dobar i budala – dva brata”, je  zlobni kompleksaš, koji baš kao i šejtan, ne može podnijeti da drugi budu ono što on nije. Dobri. I neiskompleksirani. Držite se vi i dalje najboljeg uzora, i ponosite se snagom duha koja vam to omogućava. To je “biti muško”. Ne brinite za kriterije mazohistica. Snaći će se one. Na svijetu vazda ima neko ko dobro ponižava.

Bilo jednom...

Jednom, nekad... počeli smo šutnjom odobravati one neke čudne kape na glavama muslimanki, nazivajući ih „pokrivenima“. Ono, kad odjeća ocrtava i ono što bi se samo od sebe od stida sakrilo, čak i kad ne bi imalo odjeću. Ono, kad šminka vrišti s lica kao da bi najrađe ponovo bila eksponat u izlogu, samo da nije tako karikaturno smještena tamo gdje ne pripada. Ono, kad vrat i one klepe od ušiju vire, ne bi li dokazali kako to „i nije baš to“... Ono, kad naušnice vise do koljena, otprilike, ili se bar tako čini. Kao da je nekog briga za nakit koji krasi ruševinu! Istina, grubo zvuči... ali, nije li ruševina sve što je srušeno? Ako nije, onda... kako se zove rušenje propisa, pa da i ovoj pojavi damo prikladno ime?

Jednom, nekad... počeli smo šutnjom odobravati fotografije po internetu, na kojima su prikazani „kupaći za pokrivene“ na modelima „koji nisu pokriveni, pa mogu kako hoće“. Ono, kad se ona razbaca svim ekstremitetima, i kad, na kraju, jer može proći na fejsbuku, prođe i u upotrebi na javnim plažama. Kao, nije bitno što nju svi gledaju, jer je ona „pokrivena“ u sljepljenom burkiniju. Ono, kao, nije bitno što ona gleda sve oko sebe. Ne gleda ona, nije došla na more da gleda. Došla je da žmiri. I da se malo osunča. Obučena. Bar se čini da joj koža ne može doći do sunčevih zraka od slojeva trikoa.

Jednom, nekad... počelo nam je biti ok da se fotografije nekog momka, i neke cure, muškarca i žene, u nekim poziranjima tipa „i mi to radimo“, ili „to što sam „pokrivena“, ne znači da nisam vatrena“, ili... pojavljuju na našim internet-stranicama. Kao, model njega nije baš vjernik, i kao model nje nije pokrivena, pa se mogu malo provesti bar tokom sešna. Šta fali... Ljubav treba reklamirati! Ona se pokazuje drugima, prošlo je vrijeme kad smo je osjećali!  Pa smo se počeli čuditi što nam omladina misli da „šta fali“ malo čalakati po čatovima i uživo, stvarno „šta fali“. Kao, ok je. Mislim, nisu ni oni na slikama oženjeni.

Jah...

Nekad smo bili dostojanstveni  makar koliko muha. Ona bježi kad mlatneš muholovkom prema njoj. Zna ko je. Zna šta je. Zna kakav je prirodni poredak stvari. Zna da joj ne priliči da glumi nosoroga. Ne želi se osramotiti.  Pogotovo dok ima ljudi, koji to rado čine umjesto nje.

"Manifesto" jedne muslimanke

Žene su nekako predisponiranije za razvoj, nego muškarci. Nekako im se sve u mozgu razvija prije i intenzivnije, nego kod muškaraca. Na primjer: „INSULA  je  centar u mozgu  koji obradjuje instinktivne osjećaje. Veći je i aktivniji u žena.“ (Briznedine, 2006.)

I onda se pitaju kako znamo kad nam lažu... I kako znamo da „tu ima još neka/o, nešto...“

Jednostavno, razvijeni su nam instinkti, intuicija nas preplavljuje naročito u pogledu vas, poštovani muškarci. Moramo znati šta nam šutite, i šta nam muljate, i moramo prepoznati istinskog vođu plemena kad ga sretnemo. To je stvar opstanka.

Od nas su jači i napredniji samo i isključivo muškarci koji su dostojni tog imena vrste. Oni koji su karakterni, koji zaista vode brigu o porodici, koji  su sposobni ponijeti terete života, koji se ne povijaju kako koji vjetar na internetu puhne, koji rade i privređuju nešto, makar bilo neprofitabilno (suprotno vašem uvjerenju; žene cijene RAD i TRUD, a ne ZARADak. Osim onih ženki, koje ionako nemaju ništa drugo što bi znale raditi, osim kupovati i ljubiti ogledalo. Njima je itekako bitan samo i jedino zaradak. To im osigurava smisao postojanja kakav one jedino razumiju.

Ovo nije priča o njima.
Ovo je MANIFESTO jedne muslimanke:

1.       Ne imponira nam kad se derete, jer Muhammed, alejhisselam, nikad nije povisio ton.

2.       Ne impresionira nas vaša snaga kada je „dokazujete“  tretirajući žene i djecu kao poligon za fizički obračun sa svojim slabostima, jer Muhammed alejhisselam, nikad nije udario ni ženu, ni dijete, ni slugu, ni roba, ni životinju, ni... nikoga. Mejdan muslimana je negdje drugdje.

3.       Ne divimo se vašoj priči u kojoj ste Supermeni, jer ne vjerujemo u bajke. Mi znamo ko su istinski borci za islam. Islam je pravda i red. Borba je smislena jedino ako navedeno ima za cilj.

4.       Ne uživamo u nošenju vaših obaveza na svojim leđima. Žalimo vas zbog nemoći da budete odgovorni kad i gdje treba.

5.       Ne osjećamo se ponosnima kad moramo stražariti nad vama, čuvajući i vas, i nas, i sve koje biste vi trebali čuvati, od posrtanja u strmoglavljujuća ponašanja.

6.       Nimalo nas ne zadivljuje vaše „šta tebe briga“, kad vam postavimo pitanja vezana za vaše vrijeme  na koje imamo pravo mi, i vaša djeca, nakon što nam to pravo uskratite.

7.       Uopće nam se ne sviđate kad štricate brade da biste bili „uredniji“ za pogled svih onih kojima sunnet Allahovog Poslanika, alejhisselam, nije ugodan za oko. Naprotiv, ovakvo nešto nam je dokaz nereda u vama.

8.       Intimnost s vama nam je zanimljiva samo kad ste intimni s nama kao ljudskim bićima u svakom segmentu života. Zato vam je i dozvoljeno da nas slažete da nas volite najviše na svijetu, i onda kada to baš nije tako. Imamo pravo da se osjećamo najposebnijima. To nam je stimulacija da se oko vas trudimo kao oko posebnih. Muhammed alejhisselam je rekao da su žene druga polovica muškarcima. (Ahmed)  Nije rekao da je manje vrijedna polovica, ili ona koju nakon upotrebe spremaš u garažu da ne smeta. Bez nas u svemu niste kompletni, i to treba da znate, i da nama date na znanje.

9.       Vaše komplekse zamotane u „ne'š mi ti govorit'“  doživljavamo kao  simptome nesvijesti  o vlastitoj ličnosti, a ne kao nekakvo gazdinstvo nad svojim „ON“. Poslanik, alejhisselam, savjetovao se sa ženama.

10.   Vaše bježanje od suočenja sa problemima i obavezama doživljavamo kao bježanje sa bojnog polja, a sa bojnog polja bježe samo kukavice. Bježanje i strateško povlačenje nisu isto. I mi znamo prepoznati razliku.

Sjećate se, nama je Allah Uzvišeni dao centar u mozgu koji je razvijeniji od vašega, kada treba osjetiti?

Džingis Kan protiv muslimana

"Sikiracija" Ammara

Psihološki profil: Skrivač/ica

Kad pomislim da sam najbolja, znam da je to znak da nisam baš dobra. Prvi simptom samozadovoljnosti jeste da insanu ne smeta sve što treba da mu smeta. Kao, šta prašina može vjetru? Kao, šta će oblak  Suncu?  Ono, kad nam golemo nešto “i nije baš nešto”, jer je pri nama. Kao, otopit će se led sa vrela srca…

Imati nadzor nad sobom je najteže. Nad voljom srca. Odlučno kažemo “ne” postupku. Odlučno kažemo “ne” približavanju onome što vodi postupku. Ali, želji srca nikako da stanemo ukraj. Kao da ona nije sjeme iz kojeg niče svaka grana stabla težnji čovjeka…

Jednom sam slušala neku pripovijest: Navodno, neki je mladić, koji je bio muzičar, doš'o tobe. Pokajao se od grješnog života, i krenuoPutem Istine. Tu on osjeti da ga u srcu zagolica da oćejfi kao nekad, kad god bi čuo muziku. Ono, da oćejfi kako se ćejfi uz tu muziku. Tada je odlučio da ode na hadždž, da pokuša očistiti srce od grijeha. Kaže, otišao je 7 puta na hadždž (jamda neki parajlija bio)- Kaže, tek nakon sedmog puta mogao je proći pored kafane u kojoj trešti, a da ne poželi malko zagrliti harmoniku. I ostala grljenja.

Bezbeli je pisac htio reći da je potrebno da zagađena voda proteče određeno vrijeme preko kamenja od izvora do ušća, kako bi postala pitka.

Koliko godina islama je meni potrebno da mi prestane u srcu škakljanje raznih “hajd’ šta fali malo”? A tebi?

Koliko vremena treba uz namaz, post, zikr, Kur'an, da nam prestane biti lak za nokte vrhunac duhovnog ispunjenja, da prestanemo, jer nam smeta abdestu, izmišljati fetve i razne pripravke? Koliko vremena nam treba da shvatimo da nije sporno to što griješimo, i da smo svi u tome gotovo isti, već je belaj to što naša srca imaju potrebu da haram bude halal? Kada ćemo  izviriti ispod pokrivača svih naših istina, i pogledati u oči sami sebi, onako, ljudski, spremno da kažemo: “Da, islam je potpun, ali ja nisam. Moja nepotpunost ne skrnavi potpunost islama. Niti potpunost islama umanjuje moju nepotpunost. Ja nisam islam, samo sam sljedbenik u onome u čemu slijedim, onoliko koliko slijedim.”??

Je li toliko teško priznati da je svojstveno čovjeku da se bori sa svojim nefsom, da pokušava istome da ugodi, ali da je totalno neljudski nefsanske “fetve” zvati islamskim? Valjda želimo sebi biti bolji nego što jesmo. Sakriveni u skrivene čežnje srca, otkrivamo stanja našeg imana. Iman je da svjedočiš da je Istina – Istina, pa i kad nismo ogledalo iste. Čovječanstvo može bez nas. Bez islama ne može. Zato je i spuštena Objava, koju bi mi, da se nas pita, nekako malo drugačije, makar u skraćenoj verziji ukoričili. Neuzubillah. Mada, na jeziku to ne zvuči tako. Slabost duše je od insanluka. Varanje sebe je od lopovluka. Nesretni smo jer i onda kad uspijemo prevariti druge, ne uspijevamo prevariti sebe. Mi znamo ko smo, jer… u sebi se krijemo.

Reci: To je pogrešno!

Reci, pa makar to radio.

Ako ne budemo, bit će nam kako jeste; sve u laž sakriveno.

Psihološki profil: zlostavljana

Ona zna da je on psihopata. Ipak, ona i dalje misli da je "do nje". Rekao joj je tako, a on, iako je psihopata, ne laže.
Mislim, zar bi joj psihopata govorio da je voli?? Zar bi joj, nakon što je isponižava, ispljuje, pa i izudara kao kakvu vreću s pijeskom, donio ružu i čokoladu "volim te"? Ono, i ako jeste psihopata, ipak je u duši dobar...psihopata.
Ionako, gdje bi, šta bi, kad je svjesna svoje nesvijesti? Jer,na primjer, ako ga sad i ona ostavi, pa ko će mu pružiti ruku ako se, kojim slučajem, za nekih par desetljeća odluči promijeniti? Zašto da to ne bude ona, kad i on nju trpi... Rekao joj je da je trpi. Ona mu vjeruje. Jer, vidite, i psihopate nekad govore istinu. Nije važno što je ta "istina" krojena po njegovom nefsu. Šta bi, svako ima pravo da olakšava duši okrivljujući nekog drugog za svoje niskosti.

 

Ona bi otišla, ali nema podršku u porodici. Istina, nije imala podršku ni kad se udavala za njega, ali je svejedno otišla od kuće, i udala se. Ali, to je nešto drugo! Tada su roditelji koji se nisu slagali sa odabirom svojih kćerki, svi redom bili "slabog imana". Ili nikakvog. Mislim, đe će ne dat' plod svoga srca nekome, za koga se s Marsa vidi da je stabilan kao lišće ujesen?
Nije imala podršku ni kad ju je odvojio od cijele porodice, od svih poznatih insana, od svih navika, od škole, od poznate sredine... Ali, iako je osjećala da nešto debelo ne štima, nije ni pomislila  da ode od svog dragog, jer je on "sahih", a drugi njoj bliski ljudi su svi "batil".
Sad, kad se osvjedočila da je on "sahih" samo u patološkom obrascu ponašanja, ona "nema kud'", jer nema podršku... Kad je počinjala život s njim, nije imala ni kašiku. U tome je vidjela svoj i njegov "zuhd". Skromnost. Nezaljubljenost u Dunjaluk. Danas, kada i ono što imaju, imaju od sadake onih koji su bezvezni po definiciji "zuhdije", ona je uvjerena da je to sve on zaradio. Neradeći. Ili, povremeno nešto preprodajući. Ili, manipulirajući povjerenjem ljudi koji ga poštuju zbog njegovog namaza.
Istina, pokušala se otrgnuti. Rekao joj je da je ona s njim samo zato što niko drugi ne bi vukao teret nje i njene djece (njegova su bajdvej), nego su njega upregli kao konja. Ona je na to kazala da je Allah Opskrbitelj, i da On raspoređuje nafaku. A on je na to primijetio: "E, što bi ti dao, da ti je ja ne odem zaradit' i donijet'.". Ona mu nije povjerovala, ali je odlučila ne primijetiti da "vjernik" vjeruje da je nafaka plod njegovog nalaženja onoga što je određeno još u utrobi majke. Kasnije, kad se zaista počeo truditi, ali nikako nije mogao da nađe tu "sobom zarađenu" nafaku, rekao je da ne može donijeti ono što im nije nafaka. Naravno, od osnovnih stvari za preživljavanje. Vjernik je, ne treba da mu zamjeri, jer i njoj Allah oprašta. Allah je Milostiv, pa kako da ne bude i ona. Vjernik je, on naklanja namaze koje preskoči "onako". Onaj isti vjernik, kojemu su svi muški članovi njene porodice bili munafici ili kafiri, jer su ponekad propustili namaz dok bi kosili travu u vrelom danu, pa im u tome vrijeme protutnjalo.
Onaj vjernik, koji je zaboravio da ima sinove kojima treba da je uzor, pa se razbacao po društvenim mrežama tražeći sebi dodatne ženke, makar bile tuđe žene. I njih, hude, mora neko spasit'. Mora ih neko razumjet'. Nisu sve sretnice da nađu frajera, neke su naletile na šmoklju. Negdje u tome, njegov sin odluči da se obrati nekoj kolegici iz škole na fejsbuku, a babo ga izvrijeđa i zabrani mu korištenje društvenih mreža, jer je "konj kojem ništa ne može vjerovati".
Čak je skontao da mu bereket nestaje zbog grijeha njegove djece u pubertetu.
To što on traži ispunjenje intimnih maštarija na porno-filmovima, dok ona prosjački čeka da je primjeti, produkt je nesposobnosti njegove žene da ga sa strašću voli, svjesna da živi s tipom kojemu se otima "ah" na bludnice s kojima je u svojoj predislamskoj prošlosti živio u zajednici sa ostalim nevjernicima. Oni, koji su ga voljeli, osim činjenice da je imao ogromnu mahanu: bio je musliman, mada niko ne bi rek'o, jer je bio "normalan" kao i oni. To što hadis kaže da vjernik mrzi povratak u džahilijjet, kao što mrzi da bude bačen u vatru, odnosi se na neke druge ljude, nikad na njega.
Sad bi neko rekao da on nju ne voli... na primjer. Pošto, rekao joj je da ga ne interesuje, bilo živa, bilo mrtva. Ali, to on "onako", iako djelima i svakim pogledom to potvrđuje. Mislim, i za dijete koje je nosila, kada je odlazio malo da uzme daha po bijelom svijetu, sedam dana pred porod, je rekao: "Ako umre, ne zovi me, ja mu neću doći na dženazu." Sad bi neko rekao da on ne voli ni svoje dijete. Voli dijete, a voli i nju, on to sve samo onako govori. Ima on i dobrih strana.

Šta sam ono još htjela napisati? Ah, da! Dobar je on. Uči Kur'an ponekad. Posti ramazan. U trenucima kad mu je iman stabilan, nikad ne odlaže namaz. Djecu tjera da klanjaju, i da uče Kur'an. Bezobraznici jedni, nikad im samima ne bi na um palo. Samo bi blejali u kompjuter... on je drugo, on ima posla, on to zbog da'we, on to zbog stjecanja veza... 25/24 h dnevno, zadnjih otkadsusedjecarodila godina.
Šta ćeš... ona ga voli. Iako, priznaje, više nema nikakvih osjećaja. Sve je u njoj umrlo, da bi preživjela.
Jahhh... njoj je draža njegova šamarčina, nego nečiji poljubac. Samo on je njen halal. I vjernik je. Zar da se posavjetuje s nekim, pa da otkrije njegove sramote?? A zar nije preporučeno da se sakrije sramota brata muslimana, kako bi i Allah naše sramote sakrio?? Ako bi ona potražila savjet od učenjaka, oni bi joj rekli da se rastane, jer to nema veze sa islamom i svrhom islamskog braka. Rekli bi joj da o zlu i nepravdi može potpuno opravdano progovoriti onaj kojemu se čini nasilje bilo koje vrste. Rekli bi joj da su se i ashabijke znale požaliti na tretman svojih muževa, da su i one zahtijevale ispunjenje svojih prava koja im je Gospodar dao... Ali, ne znaju oni koliko on ima dobrih osobina! Zar nije rečeno da će najviše žena biti u Džehennemu zbog poricanja dobročinstva njihovih muževa, i zato što proklinju? Jednom joj je u bolnicu donio svašta. I stalno je dolazio u posjetu. Mora se nešto i presaburat'.

Ne proklinje ga ona, njeno srce ga proklinje, a srce nije u njenoj vlasti, već Allahovoj. Bar ne izgovara, nije njen grijeh... Nada se. I, ko bi njenoj djeci bio otac, vidiš ti šta se dešava, danas često očuh zlostavlja pastorke. Ovako, otac ih bar ne siluje, ako ništa. I ne bi nikad. Najbolje da sjedi smirom, i otjera šejtana koji joj šapuće da je već napola luda. Ili skroz. Nije. Svjesna je ona da svi imaju mahane. Kud bi, šta bi? Rekla je jedna Anka: "Šta'š, siiine, kad nemaš iz go...na šta izabrat'" , konstatirajući da su svi muškarci, i to svi muslimani-muškarci, isti kao ovaj psihopata. Sve je on, samo ne budaletina. Jer, ona ga voli... Nesvjesno "voleći" jedini identitet koji joj je ostao - identitet žrtve ovisne o zlostavljaču. Ovim, ustvari, pokušava prividno imati bar malo dostojanstva, krijući se iza "razloga" koji je sebi našla.

Žrtve psihičkog i fizičkog nasilja, vremenom, svoju ličnost identificiraju sa onim što im je zlostavljač nametnuo. Svjesno, ili ne. Najčešće izgube pojam o sebi, u mjeri recipročnoj dugoročnosti zlostavljačkog odnosa. Žrtve postaju zahvalne što nije gore. Ono što je alarmantno za zajednicu je to, što se, potpuno raspamećeno, nalazi opravdanje "u vjeri". Tako, ona za sebe nije žena koja će izgubiti i odgoj djece, i rodbinske veze, i samu sebe, i pojam o ispravnom/neispravnom u vjeri. Ona je za sebe heroj koji sabura.
Ona "čuva vjeru", gubeći dio po dio svijesti o vjerskim principima. Mora, da bi sačuvala bar malo pameti. Na kraju i bez nje ostane. Ako se, pak, posavjetuje sa stručnjacima, vjerskim i medicinskim/psihološkim, ona rijetko mijenja bilo šta. Do nje ne dopire. Kasno se javila, jer  "Nje", ionako, već nema. Ne zna gdje je otišla. I samo zato bar fizički ostaje tu gdje jeste. Već je, na kraju, prestala postavljati pitnja po forumima. Svejedno joj je. Postala je otporna. Ravnodušna. Ona to naziva rahatlukom. Biva, više je ne boli. Kako, onda, da ga ne voli, kad je od onakve slabunjave jadnice napravio ovakvu ženu - stijenu?! (Ponovo se počinju petljati misli sa besmislima.)

Čak i da nešto poduzme, zajednica će na nju gledati kao na kriminalce. Osim što su kriminalci "snalaze se ljudi", a ona "nije bila sposobna da sačuva brak".
Na kraju, ona halali sve. Da makar "tamo" nešto nađe. Samo joj je žao što se na ovaj način islam potpuno pogrešno prezentira u društvu. Vide ljudi, nisu budale. Tišina nije ugušila sliku koju projiciraju djela. Nada se da nije "do nje". Bar to.

***

Od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ne treba musliman da sebe ponižava." Rekli su: "A kako sebe ponižava?" Rekao je: "Da se izlaže iskušenju koje ne može podnijeti."(Tirmizi, Ibn Madže, i drugi. Šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim u "Sahihu-Ttirmizi")

Kaže Mula Kari:
"Značenje ovog hadisa je da nije dozvoljeno vjerniku da se izlaže onome što će biti razlog njegovom ponižavanju i umanjivanju, time da sebe dovede u iskušenje koje ne može izdržati, poput toga da naređuje dobro i odvraća od zla onoga, od koga se uglavnom nije sigurno za sebe, svoj imetak, porodicu. Ako je stanje ovakvo, onda na tom pojedincu nije da naređuje dobro i odvraća od zla, zbog onoga što se time postiže (čime rezultira) od ponižavanja i umanjivanja vjernika." (Merkatul Mefatih, Mula Alijj Kari, 5/1739, i Džami'ul 'Ulumi ve hikemi, Ibn Redžeb, 2/251)
Kaže Ibn Bettal: "Kaže Et-Taberij: "Ispravno je da je obaveza na svakom ko vidi munker (ono što je zabranjeno), da ga negira, ako ne strahuje za sebe od onoga što ne može podnijeti. Prenesena je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obaveza slušanja i pokornosti nadređenima, kao i njegove riječi: "Ne treba musliman da sebe ponižava." Rekli su: "A kako sebe ponižava?" Rekao je:"Tako da se izlaže iskušenju koje ne može podnijeti." (Šerh Sahihul Buhari, Ibn Bettal, 10/5)

U podređenom položaju, dužna si činiti koliko možeš, ne izlažući se opasnosti za svoje stanje; psihičko, fizičko, emotivno, materijalno, a sve to utiče na vjersko. Jednako kako i vjersko utiče na navedeno. Upravo zato, zlostavljači, psihopate koje su se pokušale ogrnuti plaštom islama kakav su oni sebi skrojili po ćeifu, svoje žrtve najprije odvoje od znanja, zatim od onih koji bi ih posavjetovali, zatim od onih koji bi ih zaštitili, i na kraju, od njih samih. U konačnici, i zlostavljač ih ostavi. Tek tada, žrtva vidi da je bila žrtva, više svoga negirajućeg stanja, nego zlostavljača. Naime, vješto su upakovali svoju psihopatologiju u "vjerske" standarde. Kod vjernica to prolazi. Nadat je se da će žrtvama strah od grijeha biti opravdanje. Terapija za ovo stanje prepadnutosti je da se nauči šta je grijeh, a šta nije. Ako se nađe načina da se aktivira prisilno  ugašeni mozak.

Psihološki profil: Predatorka

Inače volim riječi. Ova mi je jedna od ružnijih. Predator/ka.
Neki dan mi sinu da je ja sebi tabirim, mada nikakve veze nema, sigurna sam, stvarno porijeklo riječi, sa ovim mojim iskustveno-okolišno-vremenski uslovljenim.
A to izgleda ovako:

Pred-a-tor-ka je ženska osoba koja ispred tora čeka priliku da ugrabi kakvo rudlavo janje.
Pre-datorka je ženska osoba koja pre-daje u smislu pre-vencija. Ono, kad se daje i prije nego se traži.

Bilo bi tu još nekih kombinacija, ali, za sad, ove su tema.
Čudne li pojave, u ovom friškom vaktu, da ne samo da su muškarci umjesto žena poželjeli muškarce za žene... Nego su, k tome, muškarci  postali opozit svojim biološkim postavkama, pa umjesto da su lovci, postali su lovine. A žene, umjesto da kod kuće čekaju svog lovca sa plijenom, trude se da pljenova lovcima  nestane sa vidika. Mog'o bi ga donijet, pa se kasno borit' protiv kućnog ljubiNca koji je već kućni. A plijen, koji  tijekom ovog poremećenog toka stvari prerasta u lov(i)ce, kad jednom dođe, ustali se kao fajtina u ćošku nanine kuće.

Nejse. Lov(i)ce su skontale da muškarcima više i nisu tako poželjne da bi ih potražili. Pogotovo da bi se oko njih potrudili. Kako i bi, ko je vidio da insan pored džabhane traži da plati? Mislim, na primjer, u nekom marketu. Ono, kad naletiš na testere za kozmetiku ili deterđente. Pa nakupiš kako samo bosanski insan zna.
Zato su se one dale na posao. Kao svaki pravi lovac, i lov(i)ca prvo vreba. Onda prikupi bar minimum informacija, kao na primjer, je li oženjen. Ako jeste, super. Ako nije, bit će. Mada, hud, još ne zna. A i ko ga pita.
Lovica neugodno podsjeća na malu lovu. Sitnu paru. Jeftinoću. I da se razumijemo! Nije svaka roba koja se sama nudi i reklamira - jeftina i dostupna svakoj banderi. Naime, ima proizvoda koji znaju gdje im je mjesto, i to jasno daju do znanja. Proizvodu nije zabranjeno da jasno kaže od koga može biti iskonzumiran. Kad se već konzumira. No, kvalitetan proizvod ima kriterije za konzumente. O tom, po tom.
Gdje smo, ono, stali?

Nedavno Merjema napiše: "Šta je ovim jadnicama, otimaju buduće muževe?!?"
Ponukala me da upitam: "Šta je ovim jadnicama, pa otimaju sadašnje muževe?!?"

1- muževi žele biti oteti, pogotovo ako su sadašnji, i to lovice vrlo dobro znaju. Ovi uhićenici u brak, koji su željeli ući u njega  samo dok ga nisu imali, jasno daju do znanja da bi se žrtvovali u ime rase i džendera.
2 - lovice misle da je istina stara narodna poslovica od prije nekoliko godina: "Ako je oženjen, pa nije umro!". Jeste, umro je. U svojim očima. Zato se i trudi biti oživljen u nečijim, makar s pijace.
3 - budući muževi su ordenje koje nebuduće lovice otimaju budućim nelovicama, da se zna ko je vladarica pećine.

Posebna vrsta su lovice koje su već ulovile jednog, ali  ne vole svaki dan jesti istu hranu. One imaju toliko samopouzdanja, da im je malo da ih ulovljeno čeljade voli i trpi. One moraju upecati još nekoliko balavih komplimenata, od uhuđenih "zar sam umro - nisam" tipova. Onih, koji osim krize srednjih, i onih prije, i onih poslije godina, imaju i kroničnu krizu identiteta. Upravo zato se posebna vrsta (po)lovice i polovnjak odlično razumiju.

Nego, predugo je da u jednom tekstu navedem strategiju lova koja je primijećena u ovakvim zoo-vrtEvima. Mi smo narod koji voli kratke tekstove. Ili nikakve. Zato, o tome, u sljedećem postu, ako Allah da.

Pitanje koje se proteže kroz ovaj post: Je li moguće da je, uz nestanak islamskog ahlaka, odgoja, mjerila, standarda, granica, nestalo baš i ono malo, sitno, mrvu ljudskog dostojanstva? Je li moguće da ljudi koji ne vole sebe, traže da ih voli neko drugi? I zaključak koji se nameće, i baš je nametljiv dok se nameće... A nametljivce nikako ne možeš eskivirati; ako uspiješ tri puta, četvrti će te presresti na nekom sokaku: Uopće se, što je najtužnije, ne radi o traženju ljubavi. Radi se o prestižu. Onom, kakve i divlje svinje imaju u svom krdu, prema  standardima svoje vrste. Samo što mi nemamo standarde, bar ne svoje vrste.