Rečenicu koju sam uzela za naslov sam pročitala kod mog uvaženog profesora, dr. Esmira Halilovića, na njegovom FB-profilu. Kao i toliko puta do sada, dr. Halilović nešto kaže ili napiše, i zadevera me mislima, a ja (srećom) imam ovaj virtualni sobičak zvan "Razmišljanja", pa pohitah ovaj put u neki od ćoškova da ispišem misao kojom ću, možda, dozvati sebe. Ili ću, ako je to Allahova Volja, potaknuti nekog da zove sebe. I u tome ima hajra za mene. Nadam se.
I opet:
"Ne živimo u TUĐIM mišljenjima nego u SVOJIM životima!!", reče dr. Halilović.
Prisjetih se skorašnjeg razgovora sa jednom velikom saburli dušom. Vjerujte, svakakvih sam životnih priča čula, mnogima sam i svjedok bila, a i da nisam... moja sa mnom ide kud god da koračam, ili gdje god da se nadam snu.Ipak, priču kakva je njena, nikad i nigdje prije nje, i poslije nje, nisam ni čula, ni naslutila.
Taj njen dever je takav da je bolje o njemu šutjeti, kao što je bolje zaraznu bolest izolirati da se ne širi. Ne bi bilo fajde od razglabanja, a i taj njen sabur na svemu ne daje za pravo da se prlja bilo kakvim rekla-kazala.
Zna njena duša... I nekoliko bliskih insana, koji nisu mogli, ma koliko željeli, izbjeći da uvide i saznaju. Bar ono očito i vidljivo.
Međutim, ono što je važno da ne ostane zaključano u sehari tajni, sljedeća je pouka:
Ova duša ne pita kad će rješenje. Ni gdje je olakšanje. Ona ne žali što već nije tama zuluma nestala pred svjetlom koje prodire kroz izlaz. Ona kaže:
"Znam da Gospodar ne ostavlja robove Svoje. I znam da je obećao izlaz i opskrbu bogobojaznima. Ono što se ja pitam je, da li sam ja iznevjerila emanete? Jesam li ja bogobojazna kako trebam biti? Mislim da čovjek ne može nikad dovoljno voljeti, poštovati, nadati se i plašiti se svoga Gospodara, jer je On, Uzvišeni, takav kako je Sebe opisao. Brine me jedino što ne mogu da razlučim: je li ovo iskušenje, ili kazna? Ako je iskušenje, pa Allah iskušava ponajviše one koji su Njemu najdraži. Kad pomislim da je to u pitanju, sva tama ovog svijeta nestaje pred radosti koja grane! A ako je kazna? šta onda da radim? Jer isina je da kažnjeni žive, ali su umrli u sebi. I još gore od toga je da nisu ni svjesni svog stanja. Stalno činim istigfar. Možda kao voda ugasi plamen grijeha, ako sam zbog njih kažnjena..."
Ova njena priča me podsjetila na jednu dovu, te sam brzo pohitala suznih očiju do vitrine sa knjigama, i izvukla Siru Allahovog Poslanika, alejhisselam, pa joj pročitala, kao odgovor, dovu koju je učio Resulullah alejhisselam, kada se okrvavljen, izmoren, i prognan, vraćao iz Taifa:
Gospodaru moj, Tebi se žalim na slabost moje snage i moju nemoć. Tebi se žalim na to što nemem uticaj na ljude. O, Najmilostiviji, Ti si Gospodar potlačenih! Ti si moj Gospodar. Kome me prepuštaš? Dalekom koji me zanemaruje ili neprijatelju kome si vlast nadamnom dao? Ali, ako Ti na mene nisi srdit, onda ni za šta ne marim. Svjetlošću Tvoga lica kojim si obasjao tame i na kojem Si izgradio dobrobit dunjaluka i Ahireta, tražim zaštitu od Tvoje srdžbe i Tvoje ljutnje. Gospodaru moj, postupi onako kako si Ti zadovoljan, i nema snage ni moći osim s Tobom.
"Zar je i on, sallallahu alejhi we sellem, mislio da je moguće da Gospodar s njim nije Zadovoljan? Zar je i njemu to bio najveći strah?"
"Jeste. Za sve što ga je zadesilo u okviru Allahovog Zadovoljstva, ma kako njemu bilo dunjalučki teško, on nije mario. Sallallahu alejhi we sellem..."
"Šta bi ti meni savjetovala?"
"Da se raduješ. Mi znamo da će ljudi, pa čak i Muhammed alejhisselam, u Džennet ući samo i isključivo Allahovom Milošću. Ne može drugačije. Ali ne znamo zbog kojeg našeg hala, ili nekog djela, zaslužimo da nam se Allah smiluje. Mada, sigurna sam, i Milost samo Milošću zaslužujemo."
"Teško mi je nekad kad pomislim da ljudi misle da sam onakva ili onakva, pa mi šejtan priđe da se pravdam... a ja, ustvari, ne znam ni šta bih pravdala, ili mislim da trebam početi otkad sam se rodila, pa sve natenane, da bi me ljudi razumjeli. Volim da šutim o sebi."
"Pa eto... možda ta šutnja bude tvoj put, tvoje stepenice do konačnog staništa? Znaš, meni je uvijek to u mislima: Imam li ja išta pri sebi, za šta bih makar pomisliti i ponadati se smjela, da ću nekad s osmijehom dočekati Presudu, pa reći:
"Kamo sreće, da sam znala da je zbog toga, ja bih još više deverala..." :))
Možda je tvoja šutnja takav put? Znaš da će strpljivi ući u Džennet bez polaganja računa. A tvoja šutnja nije ni zbog čega, osim zbog straha da se ne ogriješiš o tuđi hak, o tuđi ugled...Zar ne? I, uostalom, zar bi tvoju situaciju promijenilo to što bi svi mislili da si zvijezda sjajna, ili što bi svi na svijetu mislili da si najgori insan? Ne bi. Tebi je živjet sa tvojom dušom u sebi. Pa, valjda ti znaš kakva jesi, kakva nisi, i zbog čega i Koga su sva tvoja htijenja i sklanjanja?"
"Moje stanje može promijeniti samo Milost Allahova, a ona se, bezbeli, traži onim što On voli... Pošto ne mogu ništa urediti, svaki pokušaj bi bio nered. On ne voli one koji nered čine. Izbjegavati ono što Allah ne voli je upravo to što On, Uzvišeni, voli. Možda... Možda i ja jednom kažem: "Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio..."
