Psihološki profil: zlostavljana

Ona zna da je on psihopata. Ipak, ona i dalje misli da je "do nje". Rekao joj je tako, a on, iako je psihopata, ne laže.
Mislim, zar bi joj psihopata govorio da je voli?? Zar bi joj, nakon što je isponižava, ispljuje, pa i izudara kao kakvu vreću s pijeskom, donio ružu i čokoladu "volim te"? Ono, i ako jeste psihopata, ipak je u duši dobar...psihopata.
Ionako, gdje bi, šta bi, kad je svjesna svoje nesvijesti? Jer,na primjer, ako ga sad i ona ostavi, pa ko će mu pružiti ruku ako se, kojim slučajem, za nekih par desetljeća odluči promijeniti? Zašto da to ne bude ona, kad i on nju trpi... Rekao joj je da je trpi. Ona mu vjeruje. Jer, vidite, i psihopate nekad govore istinu. Nije važno što je ta "istina" krojena po njegovom nefsu. Šta bi, svako ima pravo da olakšava duši okrivljujući nekog drugog za svoje niskosti.

 

Ona bi otišla, ali nema podršku u porodici. Istina, nije imala podršku ni kad se udavala za njega, ali je svejedno otišla od kuće, i udala se. Ali, to je nešto drugo! Tada su roditelji koji se nisu slagali sa odabirom svojih kćerki, svi redom bili "slabog imana". Ili nikakvog. Mislim, đe će ne dat' plod svoga srca nekome, za koga se s Marsa vidi da je stabilan kao lišće ujesen?
Nije imala podršku ni kad ju je odvojio od cijele porodice, od svih poznatih insana, od svih navika, od škole, od poznate sredine... Ali, iako je osjećala da nešto debelo ne štima, nije ni pomislila  da ode od svog dragog, jer je on "sahih", a drugi njoj bliski ljudi su svi "batil".
Sad, kad se osvjedočila da je on "sahih" samo u patološkom obrascu ponašanja, ona "nema kud'", jer nema podršku... Kad je počinjala život s njim, nije imala ni kašiku. U tome je vidjela svoj i njegov "zuhd". Skromnost. Nezaljubljenost u Dunjaluk. Danas, kada i ono što imaju, imaju od sadake onih koji su bezvezni po definiciji "zuhdije", ona je uvjerena da je to sve on zaradio. Neradeći. Ili, povremeno nešto preprodajući. Ili, manipulirajući povjerenjem ljudi koji ga poštuju zbog njegovog namaza.
Istina, pokušala se otrgnuti. Rekao joj je da je ona s njim samo zato što niko drugi ne bi vukao teret nje i njene djece (njegova su bajdvej), nego su njega upregli kao konja. Ona je na to kazala da je Allah Opskrbitelj, i da On raspoređuje nafaku. A on je na to primijetio: "E, što bi ti dao, da ti je ja ne odem zaradit' i donijet'.". Ona mu nije povjerovala, ali je odlučila ne primijetiti da "vjernik" vjeruje da je nafaka plod njegovog nalaženja onoga što je određeno još u utrobi majke. Kasnije, kad se zaista počeo truditi, ali nikako nije mogao da nađe tu "sobom zarađenu" nafaku, rekao je da ne može donijeti ono što im nije nafaka. Naravno, od osnovnih stvari za preživljavanje. Vjernik je, ne treba da mu zamjeri, jer i njoj Allah oprašta. Allah je Milostiv, pa kako da ne bude i ona. Vjernik je, on naklanja namaze koje preskoči "onako". Onaj isti vjernik, kojemu su svi muški članovi njene porodice bili munafici ili kafiri, jer su ponekad propustili namaz dok bi kosili travu u vrelom danu, pa im u tome vrijeme protutnjalo.
Onaj vjernik, koji je zaboravio da ima sinove kojima treba da je uzor, pa se razbacao po društvenim mrežama tražeći sebi dodatne ženke, makar bile tuđe žene. I njih, hude, mora neko spasit'. Mora ih neko razumjet'. Nisu sve sretnice da nađu frajera, neke su naletile na šmoklju. Negdje u tome, njegov sin odluči da se obrati nekoj kolegici iz škole na fejsbuku, a babo ga izvrijeđa i zabrani mu korištenje društvenih mreža, jer je "konj kojem ništa ne može vjerovati".
Čak je skontao da mu bereket nestaje zbog grijeha njegove djece u pubertetu.
To što on traži ispunjenje intimnih maštarija na porno-filmovima, dok ona prosjački čeka da je primjeti, produkt je nesposobnosti njegove žene da ga sa strašću voli, svjesna da živi s tipom kojemu se otima "ah" na bludnice s kojima je u svojoj predislamskoj prošlosti živio u zajednici sa ostalim nevjernicima. Oni, koji su ga voljeli, osim činjenice da je imao ogromnu mahanu: bio je musliman, mada niko ne bi rek'o, jer je bio "normalan" kao i oni. To što hadis kaže da vjernik mrzi povratak u džahilijjet, kao što mrzi da bude bačen u vatru, odnosi se na neke druge ljude, nikad na njega.
Sad bi neko rekao da on nju ne voli... na primjer. Pošto, rekao joj je da ga ne interesuje, bilo živa, bilo mrtva. Ali, to on "onako", iako djelima i svakim pogledom to potvrđuje. Mislim, i za dijete koje je nosila, kada je odlazio malo da uzme daha po bijelom svijetu, sedam dana pred porod, je rekao: "Ako umre, ne zovi me, ja mu neću doći na dženazu." Sad bi neko rekao da on ne voli ni svoje dijete. Voli dijete, a voli i nju, on to sve samo onako govori. Ima on i dobrih strana.

Šta sam ono još htjela napisati? Ah, da! Dobar je on. Uči Kur'an ponekad. Posti ramazan. U trenucima kad mu je iman stabilan, nikad ne odlaže namaz. Djecu tjera da klanjaju, i da uče Kur'an. Bezobraznici jedni, nikad im samima ne bi na um palo. Samo bi blejali u kompjuter... on je drugo, on ima posla, on to zbog da'we, on to zbog stjecanja veza... 25/24 h dnevno, zadnjih otkadsusedjecarodila godina.
Šta ćeš... ona ga voli. Iako, priznaje, više nema nikakvih osjećaja. Sve je u njoj umrlo, da bi preživjela.
Jahhh... njoj je draža njegova šamarčina, nego nečiji poljubac. Samo on je njen halal. I vjernik je. Zar da se posavjetuje s nekim, pa da otkrije njegove sramote?? A zar nije preporučeno da se sakrije sramota brata muslimana, kako bi i Allah naše sramote sakrio?? Ako bi ona potražila savjet od učenjaka, oni bi joj rekli da se rastane, jer to nema veze sa islamom i svrhom islamskog braka. Rekli bi joj da o zlu i nepravdi može potpuno opravdano progovoriti onaj kojemu se čini nasilje bilo koje vrste. Rekli bi joj da su se i ashabijke znale požaliti na tretman svojih muževa, da su i one zahtijevale ispunjenje svojih prava koja im je Gospodar dao... Ali, ne znaju oni koliko on ima dobrih osobina! Zar nije rečeno da će najviše žena biti u Džehennemu zbog poricanja dobročinstva njihovih muževa, i zato što proklinju? Jednom joj je u bolnicu donio svašta. I stalno je dolazio u posjetu. Mora se nešto i presaburat'.

Ne proklinje ga ona, njeno srce ga proklinje, a srce nije u njenoj vlasti, već Allahovoj. Bar ne izgovara, nije njen grijeh... Nada se. I, ko bi njenoj djeci bio otac, vidiš ti šta se dešava, danas često očuh zlostavlja pastorke. Ovako, otac ih bar ne siluje, ako ništa. I ne bi nikad. Najbolje da sjedi smirom, i otjera šejtana koji joj šapuće da je već napola luda. Ili skroz. Nije. Svjesna je ona da svi imaju mahane. Kud bi, šta bi? Rekla je jedna Anka: "Šta'š, siiine, kad nemaš iz go...na šta izabrat'" , konstatirajući da su svi muškarci, i to svi muslimani-muškarci, isti kao ovaj psihopata. Sve je on, samo ne budaletina. Jer, ona ga voli... Nesvjesno "voleći" jedini identitet koji joj je ostao - identitet žrtve ovisne o zlostavljaču. Ovim, ustvari, pokušava prividno imati bar malo dostojanstva, krijući se iza "razloga" koji je sebi našla.

Žrtve psihičkog i fizičkog nasilja, vremenom, svoju ličnost identificiraju sa onim što im je zlostavljač nametnuo. Svjesno, ili ne. Najčešće izgube pojam o sebi, u mjeri recipročnoj dugoročnosti zlostavljačkog odnosa. Žrtve postaju zahvalne što nije gore. Ono što je alarmantno za zajednicu je to, što se, potpuno raspamećeno, nalazi opravdanje "u vjeri". Tako, ona za sebe nije žena koja će izgubiti i odgoj djece, i rodbinske veze, i samu sebe, i pojam o ispravnom/neispravnom u vjeri. Ona je za sebe heroj koji sabura.
Ona "čuva vjeru", gubeći dio po dio svijesti o vjerskim principima. Mora, da bi sačuvala bar malo pameti. Na kraju i bez nje ostane. Ako se, pak, posavjetuje sa stručnjacima, vjerskim i medicinskim/psihološkim, ona rijetko mijenja bilo šta. Do nje ne dopire. Kasno se javila, jer  "Nje", ionako, već nema. Ne zna gdje je otišla. I samo zato bar fizički ostaje tu gdje jeste. Već je, na kraju, prestala postavljati pitnja po forumima. Svejedno joj je. Postala je otporna. Ravnodušna. Ona to naziva rahatlukom. Biva, više je ne boli. Kako, onda, da ga ne voli, kad je od onakve slabunjave jadnice napravio ovakvu ženu - stijenu?! (Ponovo se počinju petljati misli sa besmislima.)

Čak i da nešto poduzme, zajednica će na nju gledati kao na kriminalce. Osim što su kriminalci "snalaze se ljudi", a ona "nije bila sposobna da sačuva brak".
Na kraju, ona halali sve. Da makar "tamo" nešto nađe. Samo joj je žao što se na ovaj način islam potpuno pogrešno prezentira u društvu. Vide ljudi, nisu budale. Tišina nije ugušila sliku koju projiciraju djela. Nada se da nije "do nje". Bar to.

***

Od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ne treba musliman da sebe ponižava." Rekli su: "A kako sebe ponižava?" Rekao je: "Da se izlaže iskušenju koje ne može podnijeti."(Tirmizi, Ibn Madže, i drugi. Šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim u "Sahihu-Ttirmizi")

Kaže Mula Kari:
"Značenje ovog hadisa je da nije dozvoljeno vjerniku da se izlaže onome što će biti razlog njegovom ponižavanju i umanjivanju, time da sebe dovede u iskušenje koje ne može izdržati, poput toga da naređuje dobro i odvraća od zla onoga, od koga se uglavnom nije sigurno za sebe, svoj imetak, porodicu. Ako je stanje ovakvo, onda na tom pojedincu nije da naređuje dobro i odvraća od zla, zbog onoga što se time postiže (čime rezultira) od ponižavanja i umanjivanja vjernika." (Merkatul Mefatih, Mula Alijj Kari, 5/1739, i Džami'ul 'Ulumi ve hikemi, Ibn Redžeb, 2/251)
Kaže Ibn Bettal: "Kaže Et-Taberij: "Ispravno je da je obaveza na svakom ko vidi munker (ono što je zabranjeno), da ga negira, ako ne strahuje za sebe od onoga što ne može podnijeti. Prenesena je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obaveza slušanja i pokornosti nadređenima, kao i njegove riječi: "Ne treba musliman da sebe ponižava." Rekli su: "A kako sebe ponižava?" Rekao je:"Tako da se izlaže iskušenju koje ne može podnijeti." (Šerh Sahihul Buhari, Ibn Bettal, 10/5)

U podređenom položaju, dužna si činiti koliko možeš, ne izlažući se opasnosti za svoje stanje; psihičko, fizičko, emotivno, materijalno, a sve to utiče na vjersko. Jednako kako i vjersko utiče na navedeno. Upravo zato, zlostavljači, psihopate koje su se pokušale ogrnuti plaštom islama kakav su oni sebi skrojili po ćeifu, svoje žrtve najprije odvoje od znanja, zatim od onih koji bi ih posavjetovali, zatim od onih koji bi ih zaštitili, i na kraju, od njih samih. U konačnici, i zlostavljač ih ostavi. Tek tada, žrtva vidi da je bila žrtva, više svoga negirajućeg stanja, nego zlostavljača. Naime, vješto su upakovali svoju psihopatologiju u "vjerske" standarde. Kod vjernica to prolazi. Nadat je se da će žrtvama strah od grijeha biti opravdanje. Terapija za ovo stanje prepadnutosti je da se nauči šta je grijeh, a šta nije. Ako se nađe načina da se aktivira prisilno  ugašeni mozak.

Psihološki profil: Predatorka

Inače volim riječi. Ova mi je jedna od ružnijih. Predator/ka.
Neki dan mi sinu da je ja sebi tabirim, mada nikakve veze nema, sigurna sam, stvarno porijeklo riječi, sa ovim mojim iskustveno-okolišno-vremenski uslovljenim.
A to izgleda ovako:

Pred-a-tor-ka je ženska osoba koja ispred tora čeka priliku da ugrabi kakvo rudlavo janje.
Pre-datorka je ženska osoba koja pre-daje u smislu pre-vencija. Ono, kad se daje i prije nego se traži.

Bilo bi tu još nekih kombinacija, ali, za sad, ove su tema.
Čudne li pojave, u ovom friškom vaktu, da ne samo da su muškarci umjesto žena poželjeli muškarce za žene... Nego su, k tome, muškarci  postali opozit svojim biološkim postavkama, pa umjesto da su lovci, postali su lovine. A žene, umjesto da kod kuće čekaju svog lovca sa plijenom, trude se da pljenova lovcima  nestane sa vidika. Mog'o bi ga donijet, pa se kasno borit' protiv kućnog ljubiNca koji je već kućni. A plijen, koji  tijekom ovog poremećenog toka stvari prerasta u lov(i)ce, kad jednom dođe, ustali se kao fajtina u ćošku nanine kuće.

Nejse. Lov(i)ce su skontale da muškarcima više i nisu tako poželjne da bi ih potražili. Pogotovo da bi se oko njih potrudili. Kako i bi, ko je vidio da insan pored džabhane traži da plati? Mislim, na primjer, u nekom marketu. Ono, kad naletiš na testere za kozmetiku ili deterđente. Pa nakupiš kako samo bosanski insan zna.
Zato su se one dale na posao. Kao svaki pravi lovac, i lov(i)ca prvo vreba. Onda prikupi bar minimum informacija, kao na primjer, je li oženjen. Ako jeste, super. Ako nije, bit će. Mada, hud, još ne zna. A i ko ga pita.
Lovica neugodno podsjeća na malu lovu. Sitnu paru. Jeftinoću. I da se razumijemo! Nije svaka roba koja se sama nudi i reklamira - jeftina i dostupna svakoj banderi. Naime, ima proizvoda koji znaju gdje im je mjesto, i to jasno daju do znanja. Proizvodu nije zabranjeno da jasno kaže od koga može biti iskonzumiran. Kad se već konzumira. No, kvalitetan proizvod ima kriterije za konzumente. O tom, po tom.
Gdje smo, ono, stali?

Nedavno Merjema napiše: "Šta je ovim jadnicama, otimaju buduće muževe?!?"
Ponukala me da upitam: "Šta je ovim jadnicama, pa otimaju sadašnje muževe?!?"

1- muževi žele biti oteti, pogotovo ako su sadašnji, i to lovice vrlo dobro znaju. Ovi uhićenici u brak, koji su željeli ući u njega  samo dok ga nisu imali, jasno daju do znanja da bi se žrtvovali u ime rase i džendera.
2 - lovice misle da je istina stara narodna poslovica od prije nekoliko godina: "Ako je oženjen, pa nije umro!". Jeste, umro je. U svojim očima. Zato se i trudi biti oživljen u nečijim, makar s pijace.
3 - budući muževi su ordenje koje nebuduće lovice otimaju budućim nelovicama, da se zna ko je vladarica pećine.

Posebna vrsta su lovice koje su već ulovile jednog, ali  ne vole svaki dan jesti istu hranu. One imaju toliko samopouzdanja, da im je malo da ih ulovljeno čeljade voli i trpi. One moraju upecati još nekoliko balavih komplimenata, od uhuđenih "zar sam umro - nisam" tipova. Onih, koji osim krize srednjih, i onih prije, i onih poslije godina, imaju i kroničnu krizu identiteta. Upravo zato se posebna vrsta (po)lovice i polovnjak odlično razumiju.

Nego, predugo je da u jednom tekstu navedem strategiju lova koja je primijećena u ovakvim zoo-vrtEvima. Mi smo narod koji voli kratke tekstove. Ili nikakve. Zato, o tome, u sljedećem postu, ako Allah da.

Pitanje koje se proteže kroz ovaj post: Je li moguće da je, uz nestanak islamskog ahlaka, odgoja, mjerila, standarda, granica, nestalo baš i ono malo, sitno, mrvu ljudskog dostojanstva? Je li moguće da ljudi koji ne vole sebe, traže da ih voli neko drugi? I zaključak koji se nameće, i baš je nametljiv dok se nameće... A nametljivce nikako ne možeš eskivirati; ako uspiješ tri puta, četvrti će te presresti na nekom sokaku: Uopće se, što je najtužnije, ne radi o traženju ljubavi. Radi se o prestižu. Onom, kakve i divlje svinje imaju u svom krdu, prema  standardima svoje vrste. Samo što mi nemamo standarde, bar ne svoje vrste.

Psihološki profil: Emmanencija

Proteklih dana je moj uvaženi profesor objavio na FB fotografiju sa jednim od suputnika na hadždž. Da im svima Allah ukabuli, amin!
Opis slike je govorio da je kraj njega poštovani brat Hasan, koji ima tri supruge, i desetoro djece, maša-Allah. :))
S obzirom da znam kako muški vole gužvu po kući, i nadasve - gužvu u obavezama,  a ne misleći da nema i drugačijih... te svjedočeći da je insan unatoč svim silnim obavezama našao prostora, kuveta, sredstava, i volje za putovanje najdražom pustinjom na svijetu, napisala sam ispod slike:
"Koje je Hasanovo najdraže mjesto? - Pustinja!"
Uz osmijeh, i dodatak. "Koristim priliku, i upućujem molbicu za jednu dovicu". Dova hadžija je neprocjenjiva onima koji su ostali... Pogotovo ako su hairli, uzorni insani, prijatelji, učitelji...
(Napominjem, umanjenice nisu tepanje, nego neobavezujući ton, kako ne bih presmjelo obavezala umorne putnike.)

Helem, dođe meni opomena:

U prvi mah, pomislih da je, možda, moja bezazlena šala koja je pratila molbicu za dovicu, bila neumjesna. (Iako nisam, i NIKAD ne bih napisala profesoru "dragi profesore", to je "Emma" vidjela u zasljepljenosti srdžbe prema meni. Halal joj bilo.) Šale su, inače, mač sa dvije oštrice. Onda sam preispitala nijjet. I ahlak. Zaista, nisam trebala pisati šale, ma koliko sam njima htjela kazati da mi je drago da je čovjek izrealizirao i dunjalučko, i ahiretsko -  na našu pamet. I da mi je drago da ima ljudi koje blagodati Dunjaluka nisu omele od brige za Ahiret. Da mi je drago da neko, pored toliko ukrasa kojima je počašćen, bira  naporno putovanje kroz pustinju, a  koje mu je zbog nijjeta i svijesti, draže od lješkarenja među nimetima.

Nisam se trebala šaliti. Poželjeh da ovu ženu upoznam, iako sam odmah zaključila da se ne radi o osobi koja poziva na popravak, već kritizira nasumice. Pozivači ne pišu "fuuuujjj".
Kad tamo, upoznah "Emmu". I razjasni mi se porjeklo "fuja". "Emma" laže. Nije Emma, i nije joj cilj uspostavljanje reda. Čak sama činjenica da je lažan profil, sama po sebi i  nije toliko ubica kompetencje (kompetentni se ne kriju, jer njihova kompetencija mora imati adresu); nego... onaj ko laže, nema pravo da se u pozivanju drugih na iskrenost, poziva na iskrenost. Bez iskrenosti nema ispravnosti. To smo učili u mektebu. Jedno uvjetuje drugo.

Nakon što sam vidjela profil, odgovorila sam joj kako vidite na gornjoj slici.
Evo zašto:

Preko cijelog profila, proteže se slika gole "Emme". Namjerno nisam uslikala taj poster, previše je i ova umanjena slika.
Vidi "Emme", vidi čistaća tuđih ahlaka...

Dakako, ostajem pri tome da je "Emma", bez obzira na razvoj ovog teksta, i bez obzira na moje nemanje loše namjere ni u zadnjoj misli - u pravu. Neke šale nisu šaljive, već budaljive. Kao ova moja.

Ipak, sve sam ovo istresla iz kontejnera moje svakodnevnice, jer "Emma" taaaako podsjeća na ponašanja mnogih od nas. Hvala joj da je meni ukazala na grešku, pa makar i na neprimjeren način. Ja sam profitirala. Zato, molim Allaha da ovoj osobi, ma ko bila, ukaže na pogubnost stanja u koje se dovela, ma šta da joj je razlog i ma kakvo opravdanje imala. I svima nama, koji se zaletimo u "Emmasto" ponašanje. Groteska od danas nosi drugo ime.

Usput, šta im znači ono kad kažu "Njegova eminencija Reis-ul-ulema"?
"Njegova uzoritost, Kardinal Puljić, i njegova eminencija Reis Kavazović"...
Ne kontam... Ali me "eminencija" , nerado, podsjeća na Emmu, ma ko bila. Ne treba nam to.

Ne ponižavajmo sebe "emanencijom". Nema veće titule od "Allahov rob". To je najslobodniji insan na svijetu. Nepodložan bilo čijem nefsu, pa ni vlastitom. Molim Allaha da budem/o iskreni robovi Njegovi!


p.s., važno je znati, da je ovaj lažni profil naletio na blog onako... između mnogih zanemarenih, previđenih, "nemam vremena" obrisanih... isključivo kao primjer našega stanja i evidentnih ponašanja po ovom modelu, a ne zbog dotične teme i imena. Stvar je u nesnosnoj količini naših kontradiktornosti, kad nakon riječi, progovore djela. Eto, slučajni uzorak. Ipak, hvala "Emmi" na anonimnosti, koja daje mogućnost da se predstavi kao primjer određenog mentalnog sklopa.

Psihološki profil: Samoobmanuta

Žena koja se stalno žali na muža, ali uporno s njim živi. Nije to usputno, tipično žensko žaljenje. To je konstantno ljaganje njegove osobnosti. On nije nikakav, nije nikad ni bio bilo kakav. Ona to zna, ali je jako požrtvovna. Mijenja sebe za njega na PIK.ba, uz nadoplatu. Toliko mu je odana i predana, da ne propušta ni priču o dinosaurima, a da ne oslika sve njegove mahane.

Žena koja je Boško Buha svih obiteljskih okupljanja, jer nema smisla da se proživi makar jedan sunčan dan, kad se već mogu navući oblaci na raspoloženje. Nije to zato što je ona crnjak u postavkama, nego zato što je svjesna svoje žrtve samim tim što je s njim, takvim. I cijeli svijet mora toga biti svjestan. U suprotnom, njen je trud uzalud.

Žena koja priča o svim njegovim nebrigama, zapostavljanjima, nesposobnostima, ali ne zna kako bi se snašla bez njega. Zato ga ne ostavlja.

Žena koja nije zainteresirana za intimnost, pa su sve žene koje to jesu, "nacifrane jadnice".

Žena koja bez problema prelazi preko njegovih flertova, gledanja porno-filmova, baljenja za tuđim ženama, jer je njoj "svejedno za njim". To što zbog toga guta apaurine, jer ne može zamisliti život bez njega, stvar je loše klime ove godine.

Žena koja na sve harame ostaje ustoličena kao supruga, a na spomen halal-braka sa drugom ženom navede sve prethodne i potonje razloge da ga ostavi. Ne, njoj ne smeta propis višeženstva, ona je dobra vjernica. Njoj smeta sve ono zbog čega ga nije ni pomislila ostaviti, dok nije spomenuo drugu ženu. Ne, njoj ne smeta halal, njoj smetaju svi njegovi harami  koji su kod nje izazvali jednu jedinu reakciju: "One su usput, ja sam mu žena. Uvijek na kraju dođe kući".

Žena kojoj, kad više ne znaš šta da kažeš nakon njenih silnih jadikovki, predložiš da se rastane ako već ne može da lijepo živi s mužem i nađe rješenje, napadne i tebe, i tvoju familiju, jer da nije vas, njoj nijad ne bi palo na pamet da se rastane. Otkud vam taaa ideja?

Žena koja se žali da je muž zlostavlja, ali ga ona voli. 

Žena koja nikad ne nalazi opravdanje za prijateljice, ali je to zato što se njima ne može naći opravdanje.

Žena koja ne sudi o drugima, ali jednostavno zna da bolje nisu ni zaslužili.

Žena koja nije svoju djecu naučila ni da napišu svoje ime, jer su one koje su to učinile željne lajkova na fejsbuku.

Žena koja se nikad ni u čemu nije htjela izrealizirati, ali su sve druge žene ljubomorne na nju.

Žena kojoj je mrsko živjeti, ali se druge žene foliraju što im nije mrsko.

Žena koja odokativno mjeri grame i milimetre kod drugih žena, ali njoj nije važan vanjski izgled.

Žena koja se šminka kao da je fasader, ali to čini  za svoj ćeif. Isključivo van topline doma.

Žena koja doživljava stres kad se ne stigne našminkati, ali to nije zato što ima nisko samopoštovanje.

Žena koja se stidi kad joj udjeljuju komplimente, ali redovno lijepi slike u milion poza i boja na fejsbuk. To ona samo onako...

Žena koja je toliko lijepa, da jednostavno svima mora napomenuti da je jako lijepa, iako joj nije važno šta drugi ljudi misle o njoj.

Žena čija djeca joj govore "vi", ali ne gleda španske sapunice.

Žena koja u vrijeme poplave indijskih bljuvotina na tv-u, poludi za sarijima koji su joj do jučer bili smiješni. Ne gleda indijske serije. To je za dokone, zna ona.

Žena koja nema emocionalnih rupa, ali se liječi šopingom.

Žena koja neće da se školuje, jer je to miješanje sa muškarcima, ali redovno ide na pijacu da vidi šta ima novo, od prije pola sahata.

Žena koja ne zna sama otići doktoru, ali joj je muž nepismen. Bez nje se ne bi znao ni vode napiti.

Žena koja je saburli, ali tačno zna nabrojati sve patnje, boli, i stotinke trpljenja u nežaljenju na svoje stanje.

Žena koja mrzi sve koji se rahat najedu bez brojanja kalorija, ali ona nije na dijeti otkad zna za sebe.

Žena koja gleda svoja posla, a nikad ne možete u njenom prisustvu upitati je li neko umro, da vam ona ne podastre izvještaj o njegovoj svakodnevnici dok je bio živ. I njegove strine, i njene djece...

Žena koja ne voli ljude koji kriju svoju intimu, jer ona svoju  nema. Pa, mora i ona nešto živjeti!!

Žena koja  kuha 150 jela za iftar, iako nije od onih koje vole kuhati za goste, ali to ne čini kako bi zasjenila sve u državi. Naravno, to je ona usput, da ugodi svima.

Žena kojoj muž kaže da je voli, ali ona zna da laže. Ne treba joj da joj stalno to ponavlja. Osim beskonačno. Nju to ne zanima.

Žena koja je samopouzdana, a stalno kopa  po muževim stvarima i računima. Ne osjeća se ugroženo.

Žena koja cijepi djecu, iako vakcine smatra otrovom, ali to ne čini kako bi mogla reći da joj je bitno da njoj niko ne može prigovoriti za nesavjesnu skrb o djeci. ako im naštete, nije do nje. Ne, nije joj samo to bitno.

Žena koja ne cijepi  djecu, iako misli da je životno važno, samo zato što želi svijetla obraza reći da je u trendu. Ako našteti, nije do nje. I ne, nije joj samo to važno. Pod svaku cijenu.

Žena koja ima stav, kad god pročita nečije mišljenje o nečemu. Kad nema tuđih mišljenja, njeno je zauzeto pranjem čistih tepiha. Muž je kriv, jer joj je on rekao da nije ona tu da se sekira, već da uživa u njegovoj pažnji. Sve je do njega. Ne da joj da napreduje.

Žena koja smatra da ne treba vidjeti očito. Mislim, čemu to, kad ima dosta onoga što treba iskopati iz tame skrivenosti?? Postojalo, ili ne.

Žena koja najviše pati što joj je muž slabog imana, pa nađe sebi nekog zgodnog ispovjednika na fejsbuku.

Žena koja ne razumije, otkud pravo njenom mužu da gleda slike lijepih žena, dok ona desetljeće prije oduševljeno, sva preznojena, miluje novinske članke popraćene slikama Beredpitova i inih pudlica. Koji je ooon grješnik!

Žena koja ne cijeni ljude osim po bogobojaznosti, ali se ne druži sa seljankama.

Žena kojoj nije važno bogatstvo i raskoš, ali mijenja zavjese češće nego neko čarape. Trošak je da se peru.

Žena koja ne razumije one koji svoju djecu guše disciplinom, ali njena ne smiju pogužvati prekrivač na fotelji.

Žena koja ne čisti kuću da bi svi rekli da je najčišća domaćica ikad, ali kad ima prašine na regalu ne otvara vrata gostima. Pravi se da je nema. Nema uslove da ih primi. Još da vide da i kod nje ima muha?!?

Žena koja nije dunjalučarka, ali oblači kćerku od dvije godine u butiku, onom odmah pored komisiona.

Žena koja ne pati od samoprezentacije, ali se zavaljuje od tegobe ako čuje da je ispaljen novi mobitel, neznakakosezove, ničemusluži, a ona ga nema.

Žena koja ne bi voljela sama sebe upoznati.

Za nešto je, valjda, izmišljena i mašta. Zar ne?

Psihološki profil: Kompleksaš

Kompleksaš razvodi ženu odjednom tri puta, i to tako da joj tri puta kaže da je puštena, pa se onda još dva puta vrati u prostoriju, i ponovi po tri puta. Da bude siguran. Nakon nekoliko sati, nastavi se ponašati kao da nikad nije ništa ni rekao, i podrazumijeva da se i njegova supruga, koja više ne zna je li mu ikako supruga, nastavi tako ponašati. Sve cool.

Kompleksaš ne propušta nijednu priliku da pred gostima svojoj ženi kaže "začepi".

Kompleksaš, kada ga supruga pita kada će se vratiti kući, odgovara da on nije papak.

Kompleksaš na prvi znak upozorenja prilikom neispravnog pisanja, odgovara da su pravila izmislili ljudi kojima je bilo dosadno.

Kompleksaš ne dozvoljava da ga ispravite kod nepravilnog čitanja Kur'ana, jer vi samo želite, silno želite, da mu nađete grešku i tamo gdje je nema.

Kompleksaš sažaljivo objašnjava ženi da nije ona kriva što je glupa, i da je on uvijek prihvatao takvu kakva jeste, iako, istina je, nije mu ni do koljena.

Kompleksaš nikad ne odlučuje da, umjesto silnih grijeha i zuluma, odabere da se lijepo i pravedno razvede od žene. Nije lud da ostane bez objekta koji je "ništa", toliko da se on može osjećati kao sve.

Kompleksaš ne pušta ženu da ode u savjetovalište, u Centar za socijalni rad, kod psihologa, ili da podnese zahtjev za razvod braka, koji joj on ne da. Neka ona trpi, kad i on jadan trpi.

Kompleksaš će ženu koja potraži šerijatski stav o njegovom ponašanju, kao i svojim obavezama, nazvati ženturačom  koja je željna pažnje, i koja neće ući u Džennet, jer on nije zadovoljan njome. I sad je već kriva što on priča sa flundrama po chatu, jer je i ona pričala sa daijama putem maila.

Kompleksaš na svaki ručak ima komentar kako nečija žena to radi bolje.

Kompleksaš pred prijateljima priča o ženi tako da mu oni zavide na saburu što je trpi.

Kompleksaš svojoj djeci govori o tome kakva im je mama, a mama je u ovoj priči utjelovljenje svih mahana.

Kompleksaš svakodnevno nabraja svoje troškove "na njih", i smatra da njegov život ima veću svrhu od hranjenja porodice, koju ne bi ni imao, ber ne tu i takvu, da je sebe pitao...  On nikad ne pomišlja na to da možda on jede sebebom dječije nafake. Sve na svijetu bi trebalo da služi njemu, a on ničemu. On je iznad toga.

Kompleksaš misli da bi bilo kakav znak pažnje prema porodici značio da je slabić.

Kompleksaš je uvjeren da samo papci ženi kupuju poklone, ili pomognu bar prilikom krečenja. To što je Poslanik alejhisselam pomagao i bio pažljiv, za njega nije sunnet primjenjiv u "njeeeenom" slučaju.

Kompleksaš na ulici bulji u žene na način da se one sažale nad bolesnikom. On njihovo sažaljenje tumači kao simpatiju.

Kompleksaš ima potrebu da na ženino prvo "ne mogu", kaže da nije nikad ni mogla. Ništa. Ni mogla, ni znala.

Kompleksaš tri puta pada na vozačkom ispitu, a ženi koja položi iz prvog pokušaja kaže da su je pustili, samo da je se riješe. Naporna je i nebesima i zemlji/ama, jer je malo da bude jednoj zemlji naporna. Uostalom, ima više zemalja, učio je on to iz Životinjskog carstva.

Kompleksaš kupi kilu voća u mjesec dana, i onda se nakon petnaest dana pita đe ona kila jabuka.

Kompleksaš govori da mu je punac ugrožena vrsta, i kako on dobro zna kako mu je. Kad vidi punca, zna šta ga čeka.

Kompleksaš prigovara  nastavnicima u školi, jer nisu dovoljno strogi prema njegovom djetetu.

Kompleksaš uvijek optužuje svoje dijete, za svaku uličnu svađu sa vršnjacima, i tjera ga da im se izvinjava, bilo krivo, ili ne.

Kompleksaš ponizno sluša kad mu komšije ljagaju dijete, nebitno je da li iznose laži ili činjenice, i duboko im se podvlači pod džonove. Sve on to nadoknadi kad po povratku u svoj topli dom strpa svoje dijete pod džon. Ono je krivo, bilo krivo ili ne, i neka bude sretno što ga je i krivica zapala. Ni toga nije dostojno.

Kompleksaš sebi kupuje odjeću, obuću, dijelove za nešto, a za djecu je siguran da će im neko dat' od prošlih generacija. To ga baš nikad ne sekira. Svak' ima svoju nafaku, zar ne?

Kompleksaš živi od socijalne pomoći, i prigovara ženi i djeci što se ne trude da zasluže ni doručak, a kamoli ručak. Neodgovorni su i lijeni. A vid' njega, momčine, i što imaju, on im je zbavio.

Kompleksaš govori svojoj ženi da se nije nadao da će nakon nekoliko poroda biti "takva". Očekivao je da mu žena zavazda ostane mlada i utegnuta. Prevarila ga je, prodala se pod skupu robu!

Kompleksaš traži drugu ženu 20 godina, jer on zna da zaslužuje malo sreće i ljubavi na ovom svijetu. Nakon druge će i treću, ako hajrom poživi kojih 200 godina. A nada se da hoće. Takve momčine ne umiru lahko.

Kompleksaš ima 50 kila, ali sam sebe zove "Rambo". Žena ne zna šta ima.

Kompleksaš ima 200 kila, ali je samo blago popunjen. Žena ne cijeni blagodat takvog tigra.

Kompleksaš nikad nema bora, jer ga nijedna nije mogla zapast' od ženine pogužvane face. Ona je takva i došla, kad je imala 17 godina.

Kompleksaš se veseli kad ga neka ženska osoba greškom nazove. I nada je žensko, i to su mu već potencijalne dvije.

Kompleksaš liječi svoje komplekse tako da ih nabija svojoj ženi.

Dok god mu ona to bude dopuštala.

psihološki profil: Seljačina

Seljačina, kao karakterna crta, nema veze sa porijeklom.

Seljačina, kao mentalitetni obrazac, nema  toliko veze sa odgojem, koliko sa ličnim postavkama.

Seljačina, kao slika odgoja i obrazovanja, nema veze sa odgojem i obrazovanjem, koliko sa  niskim kvocjentom emocionalne inteligencije, što bismo narodSKI rekli, sa zrelošću.

Seljačina vam je tip koji se pri upoznavanju sa budućom ženom zna predstaviti tako učenim i odgojenim, maltene kao da je  hafiz Kur'ana, iako ni nakon 20 godina islama ne nauči više od 10 najkraćih sura. Jednostavno rečeno, dobro se prodaje. To vam je zato što nema stida, nije sposoban za samokritičnost (i zato se skoro nikad ne popravlja), ne poštuje autoritete, i upitne je bogobojaznosti.

Seljačina je tip koji stalno priča viceve o punicama, kao usput, a svaki ženin pogled prema njegovoj mami ocjenjuje kao prijeteći. Čak i kad su njih dvije bolje prijateljice, nego on sa rođenom majkom. Njemu treba krivac za sve, i ne odustaje dok ga ne izmisli, ili ne izmodelira.

Seljačina nadgleda ženin FB-profil, iako je potpuno siguran da na njemu neće naći ništa sporno, ne bi li našao nešto sporno, jer mu treba moguća municija za okivanje (nikad sebe) u krivice.

Seljačina piše ženinim prijateljicama, pa čak i virtuelnim prijateljicama, o tome kako je žrtva svoje žene koju, dakako, voli. I da ga boli što njene prijateljice koje s njom nikad nisu ni razgovarale, "negativno utiču na nju". No, njemu je i tih prijateljica žao, jer "ne znaju one kakva ih je luđakinja zapala na frend-listi."

Seljačina se nabacuje ženinim prijateljicama. On otvoreno govori kako je to normalno, jer je višeženstvo sunnet. Naravno, njemu nije bitno kakav je, i da li je taj sunnet njegov vlastiti, ili Poslanikov, alejhisselam. Bitno da je sunnet. Žena koja je svjesna da je on bestidna budaletina, "ima slab iman".

Seljačina po dnevnim normama ženi citira hadis koji govori o tome da je žena krnjave pameti, a ipak nadvlada muškarca, potpuno zanemarujući stvarno značenje ovog hadisa. Naime, i krnjava te nadvlada, šta bi da nije takva? Seljačina to ne konta, jer je njemu cijeli svijet potreban na strani vlastite nemoći da bude bolji, zbog čega, ustvari, nastoji učiniti ženu gorom.

Seljačina se dopisuje po fejsbuku, tviteru, forumima, skajpovima, viberima, i svim -ima koje može iskoristiti, sa svakom ženskom  koja ima viška vremena, pa ga troši na seljačinu. Jer, njemu se iz aviona vidi da je seljačina, kad bi pod morem ronio. Ipak, ne odustaje. Iz aviona vide svi, osim njega.

Seljačina misli da je zahtjev za fb-prijateljstvo  znak da se on dopao. Da je pametan i zanimljiv. Ne propušta priliku.

Seljačini nije iz poniženja da sa tuđim ženama razmjenjuje "savjete", i bude im "rame za plakanje". Uvijek je njen muž kriv. On bi to uradio bolje. Osim sa svojom ženom, jer je ona loša muslimanka. Slab joj iman.

Seljačina svoju djecu zove pogrdnim nadimcima, a tuđoj tepa najljepšim epitetima.

Seljačina je nezainteresiran za zdravlje žene koja mu je rodila i odgojila djecu, on je žrtva njenih bolesti.

Seljačini dođe na fejsbuk ili skajp neki poziv na online-intimni bljak, i on pristaje. On ne vidi da mu se s druge strane ekrana slika muško pod maskom žene. Rikverc mu je ciljano njegovan, baš kao ženski.

Seljačina optužuje svoju čestitu ženu da je kriva što je on manijak. Eto, falila mu žena kraj žene, iako ne može navesti u čemu se tačno "faljenje" sastoji.

Seljačinu nije briga što svojoj djeci daje najgore primjere kroz sebe. Oni trebaju biti čelik, iako su napravljeni od blata. Pa, nije ih rodio, valjda, da ne budu pametniji i bolji od njega u adolescenciji, nego on u (ne)zreloj dobi!? Pod uvjetom da ne pokažu da su toga svjesni.

Seljačina dopušta raznim psihopatkinjama i ženama sumnjivog morala, da mu se obraćaju i ljagaju njegovu ženu. Ne zauzima se za nju, a kamoli da te nasrtljivice zauvijek strpa u neželjenu poštu. Ne, on je suosjećajan... zato očekuje da i njegova žena to bude, pa kad se nakon nezauzimanja za nju nekad vrati kući, ona treba da ga s osmijehom voli, kao da je svoja suprotnost. Nema veze što je svjesna svega.

Seljačina nije zahvalan na onome što ima, ali bi da mu se imanje svega i svakoga povećava.

Seljačina je psihički bolesnik. Uvijek najpametniji od svih. Drugi ljudi imaju poremećaje, džine, loše gene... pitajte ga, on će vam reći šta sve...

Seljačina je manipulator. Uvijek će vas uvjeriti da je do vas.

Dok god mu to budete dozvoljavale.

Kad ona prosi da ju voli

Nije sve do muškaraca, da me ne bi neko krivo shvatio... Ponešto je i do muslimanki, onih u brakovima. Same su sebi krive za mnogo šta. Na primjer:

- udaju se bez da dobro provjere sve o mladoženji

- ne poznaju svoja prava i obaveze, osim načelno

- i što znaju, ne haju, samo neka je "on" sretan

- ne traže respekt, nego mole za brak, što se najbolje vidi na nemanju kriterija, uslova, i na  mehru. Istina, Muhammed alejhisselam je rekao da je najberićetnija žena sa najmanjim mehrom. Međutim, to ne izuzima njegovu funkciju i važnost. Samo se upozorava na eventualno pretjerivanje. Nedavno čujem jednu mladu: "Hajd', ja ću reći 10 000 KM, a ionako ću ga odmah halaliti." I uradila je tako. 

I onda se čudimo kad na isti način očekuju da halalimo baš sve obaveze i dužnosti, i prije nego sačekamo njegovu mogućnost da ih izvrši. Bitno da je on sretan. Čudimo se, kasnije, kako to da se mnogi islamski propisi ne shvaćaju ozbiljno, i ne daje im se zaslužena pažnja. Baš onako kako smo i mi postupile sa mehrom. I on je propis. Bez njega je brak ništavan, dok se i on ne dogovori.

- babi kažemo da je velij samo "onako". Ili, ako zna svrhu i funkciju, jasno stavimo do znanja da je naš brak naš, i da se nema pravo miješati baš niko, osim svih kojima muževo "on" kaže da nije belaj. Da ne bude uznemiren. I to je dobar nijjet. Jednako kao onaj da ne budemo uznemirene mi. Samo što je taj nekako ispario. Istek'o mu rok.

- mami kažemo da mu ništa ne govori, jer ga volimo.

- na sva zanemarivanja bilo kakvih obzira prema ljudskom biću, a kasnije i bićima, koja nije shvatio kao emanet, mi plačemo u nekom ćošku, i pitamo se jesmo li grješne. Možda on zbog nas griješi prema nama, a time i prema samom sebi???

- zaboravimo roditelje, jer je "džennet ispod svekrvinih nogu". I jeste. Ali njemu. Naš ostaje nezaliven dobročinstvom, jer mama je tu da se sklanja zetu s puta. Punica je u osnovi naporna. Kao da bi zbog pažnje prema majci, koja nam je farz, propustile dobročinstvo prema svekrvi, koja nam je u najmanju ruku sestra u vjeri... Ali, eto, mi volimo da dokažemo da smo ekskluzivno pravo kuće u koju smo došle.

- prestanemo čitati, jer sve što kažemo o tome kako smo pročitale da određena stvar nije u redu, mi "nismo shvatile", i "nije to naša stvar". Ništa nije naša stvar. A najmanje muž. I ako jeste, više je stvar, nego naš. O tom, po tom.

- prestanemo razmjenjivati mišljenja, jer mi, ustvari, ne znamo ništa. I ono malo, on nas je naučio. I na to pristanemo. Hajde, neka je mir.

- nema za djecu, nema za kuću, nema za drva, nema za struju, nema za pelene, nema za paracetamol. Ima za gorivo i kahvu na gradskom trgu. Za ultra-kredit, i internet.  Hajd' šta će, jadničak, nemere rodit, kad neeema. Mi to razumijemo.

- nije nam problem što  godinama čata sa strankinjama. Mislim, jeste, ali nije. Ono, jer ako jeste, onda smo "slabog imana". To što islam, uvaženi alimi, čestite daije, svi redom uče da se farz ne provodi na haram način, kao ni sunnet na neislamski način, to mi zaboravimo, jer ooon je rek'o, a on nas zna bolje od nas. Šta je on s nama izdever'oooo.... To ne bi niko. TO JE TO! Mi zaista vjerujemo u to. Toliko sebe poštujemo i vrednujemo.

Kompleks niže vrijednosti. Pojede nas, ali i nešto gore od toga; pojede nam vjeru, vremenom. Na njeno mjesto se ugnijezdi razočarenje, tegoba, depresija, ogorčenost... A nakon toga smo "same krive", jer "guramo nos u ono što nas se ne tiče", "ništa nam ne fali, ali smo nezahvalne", i na kraju, ako baš hoćemo, "takve smo i došle".

To što se nikad nije smirio kao muž i otac, a kamoli domaćin, do nas je. I mi na to pristajemo. Samo neka ga kraj nas.... 

Nekad mi dođe da zađem i sve nas pošamaram. Pogotovo kad počnemo postavljati pitanja na koja znamo odgovor.  Znamo i rješenje, ali je za nas i  popuštanje u jednom po jednom propisu vjere prihvatljivije od rješavanja bolesne situacije, s obzirom na to da je nemamo s kim riješiti, u ovakvim slučajevima, jer nam je "ako ti se ne sviđa, moš ić  okles došla" odgovor na prvu i zadnju stavku.

Ne bi miiii... aman! Zar bez njega postoji zrak, nebo, zvijezde, otkucaj srca, suza, osmijeh, dugovi, podočnjaci, kontanje o tome koja li je vreća smeća sad na redu da bude vrijednija njegovog vremena, od nas i djece.... Nema! bez njega, ničeg nema. Ni nas. Nije nas bilo ni 20, manje-više godina prije susreta s njim. Taj susret smo čekale da se rodimo. Ah. 

NIKO nam ovo nije mogao nametnuti, i prodati pod vjeru, da to same nismo odabrale prihvatiti! Znamo mi dobro da je islam daleko od ovoga, ovdje ispisanoga. Ok, sve mi idemo s nijjetom da ne tražimo previše, da saburamo, da se pokorimo, jer time je Gospodar Zadovoljan. Idemo na to da ne gnjavimo, da oprostimo, da razumijemo, jer je i prema nama Allah Milostiv. Idemo na to da ne budemo od onih koje poriču blagodati i muževo dobročinstvo, strahujući od srdžbe našeg Gospodara. Zato nam je jednom poklonjen cvijet vrijedniji od dvjesto uvreda. I neka je. Niko nije izgubio, ko se radi Gospodara strpio. Osim onih koji prijeđu granicu, izgube nijjete i razloge, pa izgube i komad po komad vjere putem grcanja u nastojanju da postignemo da nas poštuje, uvažava, primjećuje, voli... onaj ko nas se ne sjeti osim uz zvuk kruljećih crijeva. Kad nema ništa drugo. On zna da smo mi sretne i s tim. I da nam uvijek ajetom ili hadisom može nabiti osjećaj grižnje savjesti. Ako mu pokušamo zaviriti na monitor ili displej.

Znamo mi da ovo nije islamski način i bračni život. I nakon što pristanemo na sve, riskirajući vjeru, zdravlje, odgoj djece, rodbinske veze... pitajmo same sebe: Šta mi, ustvari, hoćemo? I na šta se žalimo? Samo dobijamo ono na šta pristajemo. Sve zbog "neka ga, kakav je, takav je - moj je"... koja zabluda!

Napominjem da pišem o izuzetnim slučajevima, isključivo zbog toga što se nered šutnjom zalijeva.

"Morala sam" iz hidžaba uskočiti u šorc

Uopće ne sumnjam da ima žena koje svoj problem oko hidžaba vide ogromnim. Ne sumnjam da najbliži srodnici vrše pritisak, ucjenjuju, prijete... Tako se djevojke i žene odluče da odustanu od hidžaba. Svjesne da je farz.
Ima i onih koje nisu uistinu svjesne da je obavezan za svaku od nas. Nismo im dovoljno objasnili. Ili smo ih ponašanjem otjerali, pošto ne žele biti identificirane sa pojedinim ženama koje su na njih  i okolinu  ostavile loš dojam. Naime, neke su žene/djevojke shvatile da je hidžab farz, ali ne i to ŠTA je hidžab. Nisu shvatile da je to kodeks ponašanja, način života, identitet, a ne samo pokrivač za tijelo i glavu. Zato rastjeruju, umjesto da pozivaju. Zrače arogancijom, umjesto selamom. Hvala Allahu da su u manjini. No, dovoljno je da ih ima nekoliko, da mnoge u njima nađu izgovor. Na Dunjaluku.
Razumijem i to da su neke žene došle u situaciju da moraju skinuti hidžab. Nemaju kud, nemaju kome, nemaju od čega... pa iako vjeruju da je Allah Vlasnik i Gospodar riznica, one dožive trenutak slabosti imana (kao, uostalom, i svaki rob Allahov), i popuste pred šejtanom i nefsom, i otkriju se.
Njihova stvar. Do jednog trenutka...
Trenutak u kojem "žali i pati" zbog skidanja hidžaba, pozirajući u ratničkim  make-up bojama  na fejsbuku. Trenutak u kojem je ona "mooorala", ali je iz džilbaba uskočila ravno u streč-traperice, bluzu sa dugmićima otkopčanim do vidljivosti gornjih aduta, i tako to... Trenutak u kojem dojučerašnja "haram je disati", "muž je slabog imana", "roditelji nikad nisu prihvatili islam kako treba", pada u nesvijest od umora selfirajući se po svim društvenim mrežama. Usta k'o da je pila rasola, sva natekla i naprćena, boja kose svake sedmice  drugačija, frizure da im pozavidi Lady Gaga... Obavezno sve dokumentirano, i nalijepljeno na fejsbuk uz parolu "razumite me, mooorala sam!". Tog trenutka njeno otkrivanje prestaje biti njena stvar.
1.) Očekivati od ostalih da razumiju kako si "morala", u ovakvim okolnostima, više je nego ponižavanje pameti cjelokupnog pučanstva.
2.) Očekivati da te vjernice tapšu po ramenu, i govore da nije to toliko strašno, bez da napomenu da si mogla ostati pristojno obučena i nenakaradna od šminke, teško je uznemiravanje.
3.) dovoditi u nedoumice ostale vjernice, jer osjećaju da nemaju pravo da ti spočitavaju ponašanje, čisto iz straha od Allaha, pošto su svjesne da svako može biti doveden u iskušenje vjerom, bezobrazno je. Ne moraš prekinuti sva prijatlejstva, vjernice te neće otjerati, ali imaj obzira i ne iživljavaj se na njihovim nedoumicama!
 4.) pokazivati svojim ponašanjem kako si "odahnula" otkad si se otkrila, i kako sad napokon možeš bezobzirno plasirati svoje slobodne fotke i ponašanja, uvreda je svima koji znaju da hidžab nije zatvor, nego sloboda, a da je jedini zatvor koji si ti osjećala - zatvor tvog nefsa.

Dakle, to što vjernici šute znak je traženja opravdanja, a ne gluposti i nesvijesti. Nemojte  to iskoristiti kao "podrazumijeva se", ili kao "pa i nemaju mi što reći."


Svako od nas upućen je isključivo Milošću Allahovom, a ne zbog svoje dobrote. Svako odbacuje Milost Allahovu isključivo iz zla prema sebi, i zbog odluke da zaslužuje nešto "bolje". Vjerujući da ima bolje. Upravo u tome je najveći poraz. Ne u skidanju hidžaba, jer Allah zna svačije razloge. Možda su neke i dalje pokrivene, iako su prisilno otkrivene. A možda su neke otkrivene, iako su prividno pokrivene. Svakom njegovo. Ipak, ovu skupinu "viđaj mi usnica, ko majmunska stražnjica, izbacila sam  atribute, potkratila sam  skute, ali ja to moooram. Na fejsbuku.", izdvajam, uz dovu Uzvišenom Allahu da nas ne iskuša kao njih, da njima povrati srčani vid, da nas ne zaslijepi, a da njih okrijepi. Ne ljutim se na njih. Ljutim se na odluku da prihvate ruku dušmana, pored ruke prijatelja, i da se još time ponose kao da nam žele reći: "Dovoljno smo hrabre da ne budemo vi!"
Ako nekoj zbog ovoga srce krvari, drago mi je, jer bol zbog Istine koju doživljavamo kao šamar, imanska je bol. To nije bolest, već put do lijeka. Bolest je stanje u kojemu je čovjeku svejedno. Ili je to već smrt, dok se tijelo, još uvijek, šeće Dunjalukom...

Napominjem, predmet ovog osvrta nije određena osoba, nego stanje ummeta koji šuti. Nekada su, kad bi neko parkirao, ljudi pomagali, pokazivali, išaretili, i ako vozač pretjera, vikali "ooooopppppp, dobro je!". Mi ne pomažemo jedni drugima. Ne šutnjim. I jednako tako, ne pomažemo nepriličnim, nelijepim, nemilosnim, nekulturnim govorom.

Pogriješiti je ljudski. Reklamirati grijeh je šejtanski.

Jahhhh...

Ona je mooorala. Jednostavno,moooorala.... požuriti sa slikanjem za fejsbuk.

Sve za ljubav

Odoše sutra hadžije... Mubarek da im bude. Kabul da im bude. Allahumme amin. Ko god da ide, hairli neka se i vrati. Ja znam ko s njima neće, ovaj put, a samo Gospodar odlučuje koga će zvati. 

Hvala Allahu na svakom stanju!

Nego, ponukalo me ovo vrijeme telbije na razmišljanje...

"Lebejkellahumme lebejk... lebejke la šerike leke lebejk. Innel hamde, we ni'mete leke wel mulk, la šerike lek!"

"Odazivam Ti se, Gospodaru, odazivam! Odazivam Ti se, Ti nemaš sudruga! Zaista zahvala, blagodati, i vlast, Tebi pripadaju, Ti nemaš sudruga (ništa, niko Tebi ravan nije)"

Ima muslimanki koje žive na planini. Nemaju kaput. "Ne treba im, za žene je kuća."

Osim kad čiste snijeg oko kuće, tri puta dnevno...

Ima muslimanki, nemaju čestitih čarapa. Nose od muža, one sa pijace, pet za 4 marke. Nekoliko godina. I više. Šta će im bolje čarape, kad nemaju uz šta upariti?!  Onda bi tražila i kakve cipele, da ne hoda u klompama i ujesen. (Desetogodišnje klompe, sa iskustvom, ako ko hoće mijenjat' za čizme bez iskustva.)

Ima muslimanki, kad vidi deset maraka, žao joj razmijenit' da kupi hljeb, kao što je nama, jugoslovenskoj čeljadi, bilo žao otvorit i pojest prvu i jedinu čokoladu iz Trsta. 

Ima muslimanki kojima su suknje s pijace starije od njih. I bluze od strine Deverlije, koje je baš mislila bacit kraj kontejnera, "možda nađe neko kome treba".

Ima muslimanki koje od jednog ručka prave dva-tri, i tako godinama.

Cijepaju, kopaju, muzu krave, kupe pokošenu travu, hrane koke, kreče zidove, peru tepihe (svoje, rodbinske i tazbinske), idu na roditeljske sastanke i informacije, nadomještaju hudom mužu kad nema za račune platit od ono malo  hedije što od nekog dobiju u toliko vremena... a sve pod hidžabom, ili nikabom, dok je "njemu" vruće. Ili hladno. Onom istom koji ju nikad nije odveo na neki ručak, negdje, a ima se gdje. Ne može, "fitna je".

Neke od njih su kao mehr tražile hadždž. Šta sad, ako se rastane, pa joj tada  i "dadne hadždž", nema više mahrema s kojim bi išla... A ako ne dadne, hmmm... nije se ni nadala, osim prvih deset godina...

Čuj, hadždž kao mehr!? 

Ne podrazumijeva li se da je obavezan, i on sam, da ga obavi samo  ako ima mogućnost? A ako ima mogućnost, nije li dužan i tebi da omogući? Kad je hadždž postao mehr?? 

Ne znam. Valjda onda kad su neke muslimanke makar podsvjesno  "dokučile" da je jedino visokim mehrom moguće zazvati ozbiljnost i odgovornost. To ono prije nego su shvatile da čovjek koji ima mogućnost da takav mehr isplati, a ne zanima ga da se ovoj dužnosti odazove, jednako tako nije zainteresiran za izvršenje dugovanja mehra. Ko se ne boji Allaha, ni policije neće, sigurno. 

Mooožda, samo možda, ustručavao bi se  kakve dobre punčeve čizme u zadnji trap, koja  bi ga sustigla eventualno. Ili šurjakove prijateljske pesnice u nosić, za uspomenu i dugo sjećanje... Ali ne, mi velija nemamo, ili imamo kao i sliku Kabe na uredno okrečenom zidu. U plavo. Simbolično. (Išćeš hadždž? Jel' de, ovaj zid plav k'o šljiva?) Mi smo "predobre muslimanke" da primijenimo i iskoristimo instituciju velija. Zaštitnika. A i oni se satraše, vala, da budu ono što bi trebali bit'...

Dakako, ima i potpuno drugačijih muslimanki. I one su većina, bar koliko ja znam. Hvala Allahu. One imaju sve što ove spomenute sanjaju. Imaju i hadždž. Imaju i stav. No, sada nisu objekt razmišljanja.

Šta sam ono htjela reći napismeno?

Da! 

Najgluplja rečenica po mom mišljenju (jer otkriva toliko o nama, koliko i same sebi krijemo): "Šta će ooon, on bi se ženio sa drugom, trećom, a ni meni još nije hadždž uplatio. Nema. Ne može. Kao da je to samo tako...", kaže jedna od žena koje hodaju bez pristojne (čitaj: čitave) potkošulje. Valjda imanje potkošulje nije pokazatelj imanja mogućnosti. Jer se mogućnost, valjda, ne primjenjuje na one za koje su zaduženi da ih imaju (mogućnost), ako misle imati one (žene) za koje trebaju imati mogućnost. I za jednu i jedinu. 

Ne, mi smo "saburli". "Bolje od boljih", muslimanke samo takve, pristajemo na sve (ne)opcije koje se mogu naći u (ne)islamu. Sve dok mu se, anamonjemu, ne otme uzdah na kakvu, nekakvu, bilo kakvu, samo da nije ona s početka priče... makar bila izmišljena. Virtualna. Makar to bio komšija pod ženskim imenom. Haj' šta fali... Kad ostari, otići će na hadždž. Oprat se od grijeha. Djeca će ga poslat. Pa ja! Nije ih džabe "rodio", i hranio, pazio, odgojio, čuvao,... u liku matere im. Da djeca ne pomisle da je papučar.

U svijetu u kojem su muslimanke sebi dozvolile da im lezihljebovićki  bezhljebaš priča o neostvarenoj ljubavi, isti onaj tip koji nema ljubavi ni za vlastitu djecu, zahtijevajući od žene da mu kuha kahvu i ne gleda u monitor dok se on balavo kezi na "ljubav u eteru", sve je moguće. I to da najbolje žene, umjesto da odgoje najbolje ljude, odgoje manijake. One iste, koji će tek tako i sam šehadet podrediti svom nefsu.

Da nas Allah sačuva od toga da nikad srcem ne izgovorimo telbiju. Iskreno, prema samima sebi. Duboko. Svjesno. Nema nama hadždža, sve dok ne prestanemo lagati sebe, i dok god gradimo krovove, a ni temelja nema... Nema nama hadždža, takvima, makar tavafili oko Kabe svakog zul-hidždžeta.

Čast, život, imetak jednog muslimana/ke su svetiji od Kabe, u Mekki, na dan Arefata.

Kabu mnogi nisu, ili neće obići. Nemamo mogućnosti.

Insana do sebe možemo svi obići. ne korša ništa, osim malo iskrenosti, i manjak kibura. "Izvini" je golemo. Veće od Dunjaluka. Iza njega su vrata mnogih početaka. Ako Allah da.

Draga, budi muško!

Nazove mene moja Lamija, da otkaže dogovor za primopredaju nekih knjiga. Ima druge obaveze. Kaže: "Ionako imam samo Muški mozak. Ženski mi se još nije vratio."

Zanemarujem činjenicu da se radi o naslovima knjiga, i bacam se u misli o tome  koliko je danas žena koje su prisiljene misliti muškim mozgom, da bi opstale u sebi i oko sebe. Naravno, istovremeno se podrazumijeva da ostanu ženski blentave, bar da im se tako serbez može reć', i da budu dovoljno ženstvene. Ničeg previše. 

Nedavno sam nazočila nervnom poluslomu jedne ženske glave. Veli, ne može više. Druga joj na to odlučno savjetuje: "Budi muško! Lupi šakom o stol i reci da je dosta!"

Molila bih, ako neko ima recept za doziranje ženskosti u ženama, da nam dostavi na uvid.
Majka mu stara, budi žensko kad treba bit' trudna, al' nemoj bit žensko kad treba imat' trudničke hormone.
Budi žena kad treba dočekat muža s oklagijom u rukama, ali je nemoj upotrijebit za naplatu svih aferima. Čula sam da je jedan muž na oklagiju svoje žene urezao: "Leđa nisu jufka".
Treba biti ženstvena kao i obučena. Ono, kao: "Draga, da ti pridržim ženstvenost?". Nekad se to radilo s kaputima. Obučeš kad treba da se zagriješ. Svučeš kad treba da se sama od sebe smrzneš, kao ice-queen.
Kao, budeš žensko dok ga ispratiš na posao, u kancelariju u kojoj sjedi sa dvije (i to dvije!!) zgodne plavuše, ali prestaneš biti žensko dok je on na poslu, i kad se vrati kući. Naime, muško iz nas u takvim bi trenucima progovorilo: "Di si, stari?! Kako je prošao dan sa napucanim...uuppsss, mislim, nadrndanim kolegicama? Duraš li, kako li, dokle li? Ima li neka fetva za ovakve nužde?"
Dočim, žena iz nas progovara:

Pošto on ima pravo da ga žena dočeka lijepo, nasmijana, uređena, da sakrije djecu u špajz, jer je babo umoran, i tako to... Njemu, dakako, puca film. Kaže kako bi volio da nije ni došao kući s posla...

Na to će žena iz nas:

Onda on kaže da nije nikako ženstvena. Tu ona počne nabrajati sve razloge, sve povode, neposredne uzroke... do trena kad ju prekine jedan srčani: hrrrrrrkkkkkk!

Prespavao je i ono do tad, samo se pravio da sluša.

Nakon sitnih bračnih gluposti, koje mutiraju iz mrava u dinosaura u sekundi, najčešće to izgleda ovako:

Ona plače. On se tri minute osjeća krivim. Ona plače. On razumije da su žene takve. Ona plače. On odlučuje da sebi ovo više nikad neće priuštiti, pustit će ju da priča šta hoće. Šutjet će. Sve će priznat' šta god traži da prizna, samo da ju sad ne gleda tu, takvu, ufffff... više nije siguran gdje su joj nekad bila ona crna oka dva. Ljubičasti brežuljci, usred jezera koje se razlijeva, prijete da se raspuknu. Možda zato što ih već pritišće nos otek'o k'o babura, i raskreveljena usta koja kao da su tek sa tretmana silikonom pred njega bahnula... Gdje mu je žena, pita se, ustravljeno gledajući u čudovište koje ju je progutalo...valjda...

Za to vrijeme, ona razmišlja o svim njegovim krivicama što ona svoju mladost troši na uzaludne bitke s vjetrenjačama... Nakon nekolikosatne seanse tuljenja, ona se gleda u ogledalo i nastavlja nježno plakati zbog "šta bii od 'nake cure", i taman da se smiri.... BUUUMMM! 

On spava?!? SPAAAVAAA?!?!? Dok ona pati, raspada se od tegobe, on hrrrče?!

"E, nećeš!", ona će ljubEzno.

"Ugasi svjetlo, pusti me da spavam, moram ujutro na posao."

"Jeeeldeee? Moraš dobro izgledati i naspavati se, da možeš biti horan pred onim... recimo kolegicama?!?"

"Daj, ženo, ne budali! Hajde spavaj, pusti kraju gluposti..."

"Pa da! Tebi je glupost moj život, moji dani, moje sve! Znaš ono kad si......"..........

Nakon nekolikosatnog predavanja o povijesti povreda njenih ljudskih prava, odspavaju pola sahata, i muž ustaje da se spremi na posao. Sad on izgleda kao ona sinoć. A ona se rasteretila, i zaključila da ju sigurno voli, jer ko bi to trpio osim iz ljubavi.. Jahhh.

Mogao joj je pametno s vrata reći da je voli, i da je jedva čekao da ju vidi, nakon one dvije...mhhmmm...'vake su, 'nake.

Onda bi ona ponosno frknula nosićem, i savjetovala ga da ne bude grub prema jadnim ženama koje su tu jer moraju huude zaradit' za hljeb. 

Muškarac bi trebao biti dovoljno ženstven da već jednom shvati kako mu je osnovni opis radnog mjesta "muž" to da svojoj supruzi priušti da se osjeća kao voljena, najvoljenija, i više od toga, jedina, najljepša, svi superlativi svijeta u jednom... i da konačno može odahnuti u miru kojeg će mu priuštiti kad jednom, potpuno sigurna u sebe, njega, i stabilnost nje kod njega, bude mogla reći: "Hajde i ti, kao svi muškarci, izađi malo sa društvom... Svi imaju neki hobi, smao ti vazda nešto oko mene, ne daš mi da dišem!"

On će na to: 

I, mirna Bosna.

Mira nema, najčešće, zbog jednog jedinog razloga: "E, neeeeću kako ON/A hoće, pa makar!"
Zbog "neću kako mogu da hoću", na kraju strada sam onaj koji ovakvu odluku donese.

Jedno drugom odjeća (video)

Vrhunac ljubavi

Veli jedna djevojka:

“Vrhunac ljubavi u današnjem vaktu je razmjena FB-šifri.”
Ovdje je mislila na nebračnu, predbračnu, i tako to, "ljubav".

Na to jedna mlada žena odgovara: “Upravo sam spoznala da još nisam doživjela vrhunac ljubavi u rodjenom braku.”

Onda treća mladica zaključi: “Čim se posvađate, izmijeniš i svoju i njegovu šifru, pa svašta natreseš njegovim jaranima u inbox, sve ih zavadiš, i neka se onda frajko vadi mjesecima.”

Malo starija žena tu mudro ulijeće: “Moderno iskazivanje ljubavi zvuči ovako: “Tvoj će fejsbuk-profil biti moj, ili ničiji!”

Dodatak koji kazuje više od hiljadu riječi, iz tipkovnice jedne mudrice: “Vala, srce sam mu dala, ali pasvord ne dam!”

Kontam, ovaj je razgovor na društvenoj mreži bio popraćen uzdasima mnogih udanih žena, i djevojaka nesigurnih u svoj status kod "momka"...
Koja je fora s tim fb-šiframa?

Nekada je komparacija ljubavi izgledala ovako:
“Njoj njen zvijezde s neba skida, ptičije mlijeko sabahile muze, a mom za mene mrsko i triiišća nacijepat’ jednom u hefti.”
To na početku braka. Kasnije su poredbe malo brutalnije, ali o tom – po tom.

Danas zvuči ovako: “Njoj njen ne krije mobitel, ne nosi ga u wc kad krene, čak ima i njegovu FB-šifru! A meni moj ne da ni da slušam priča li umiljato il’ ‘nako kad ga ko nazove. Zna, skontat ću.”

Ili: “Dao joj šifru, a nije mu još ni žena! Čime je ona to zaslužila?!? A jaaaa… perem, peglam, djecu mu rodila, vučem ko konj deset godina, i šta mi je hvala?!? Ne možeš doć’ do poruka na mobitelu, isto da su Bilgejtsov sef u banci!”

Uglavnom, ja ne znam šta je nama, ženama. Ljudi lijepo kažu da ne lažu, nemaju šta kriti, ne rade ništa sumljivo ili nemoralno, nema tajni pred nama, i mi smo život, dunjaluk, duša, drob, džigera… A nama nije dosta. Razočarenje tih ljudi je potpuno opravdano; sve daju od sebe, samo ne sebe, i nama opet nije dosta! Zašto im ne vjerujemo?!? Kunu se da istinu govore. Stvarno, zašto im ne vjerujemo?

Hajde, baška to… OTKUD potreba da znamo svako slovo, dah, uzdah, dogovor, flert, uuuppsss… mislim, dogovor za igranje košarke. Zašto? Hoće li neko time nešto spriječiti? Bolesno nepovjerenje izliječiti? Natjerati drugu stranu da bude insan, zahvalan na onome što ima, jer može začas postat' onaj koji nema. Kao što je nekad bio/la. Kako čovjek brzo i lahko zaboravlja da je ono što sad smatra podrazumijevajućim, nekad bila dova omotana strepnjom da se neće ostvariti…

On će meni "tak'e su žene"...

Moj vrli kolega bloger Ra, na servisu http://voxxyz.com/ je napisao jednu analizu "zašto-zato" u pogledu žena i njihove prirode. Ne mogu vam prenijeti, jer ovaj vrli bloger nikad ne želi da me posluša, pa da iz stilskih uzražajnih sredstava nekako izuzme vulgarizme. Makar mukom. Naime, ima čovjek pravo da se odražava i izražava, meni je samo krivo što me to zaustavi u čitanju. Ipak, pošto smo godinama prijatelji, kućile i džemaatile, ja znam šta on ima za reć' i kad šuti. Kao svaka prava pripadnica ženskog roda. Kad je nama trebalo da se neko izjasni, pa da znamo šta mu prsa kriju?!?!

Ovo je ženski odgovor na njegov muški osvrt u pogledu žensko-muških zavrzlama:

Ako muškarca voliš svim srcem, “podrazumijevaš se” i tema si o kojoj se više ne vrijedi zamarati.

Ako ga voliš s rezervom, “šta ti hoćeš, isto da si MerlinMonro”, i sad će on tebi pokazat da te može zavest’ i ostavit’ k'o cigare što je nikad. Vazda u kakvom ćošku povlači još koji dim.

Ako se želiš udati za njega, hoćeš da ga strpaš u lance.

Ako se ne želiš udati za njega, “izbirač-otirač”, zlurado se nada.

Ako bi voljela da promijeni neke stvari, “nisi mi ti mama da me odgajaš”.

Ako ne želiš da mijenja bilo šta, “i kod tebe može svaki hamelj proć'”

Kad mu poklanjaš pažnju, “gušiš ga”.

Kad ga ne želiš gušiti, već puštaš da se on tebe nikad sjeti, “što bi ja mislio na tebe, kad ti ne misliš na mene”.

Ako štediš da mu olakšaš, “nikad se u ovoj kući nema šta dobro pojest'”.

Ako se potrudiš da ga ugošćavaš kao da je neki Hjugdžekmen, recimo, onda “samo Bog zna koliko tek raspeš kad ti tvoji dolaze”.

Kad se raduješ gostima, “praviš od kuće stadion”.

Kad se ne raduješ, “nije ni čudo što ode bereket ko Slovenija iz Yuge”

Kad se dotjeruješ, “dobra si mi i ‘nako, ja ne znam kome se prikazIVAš”.

Kad se ne dotjeruješ, “i onda se čudiš što se okrećem i za pudlicama”.

Kažeš li mu da bi se udala kad bi on umro, “ionako sam ti samo bio pokretni bankomat”.

Kažeš li da se ne bi udala kad bi on umro, “jadno…”

Zoveš li ga u šoping, “tipično žensko, ništa drugo ni ne zna”.

Ne zoveš li ga u šoping, “što nisi kao sve normalne žene”.

Fabraš li kosu, “samo bacaš pare, farba ne mijenja konfekcijske brojeve (svega što ima broj ili slovo)”.

Ne farbaš li se, “gledam te istu godinama, vidi kako Suljina Duga vazda osvježavajuće nagovještava da iza kućnog praga nije opet ona stara i jedina…”

Ako ga pitaš voli li te, “valjda ne treba govorit, to se jasno vidi”.

Ako ga ne pitaš, “ne zanima te da mu budeš kako bi volio”.

Kad inzistiraš da kaže šta ga muči, “zabadaš nos u njegovu privatnost, da hoće, rek'o bi”.

Kad ga pustiš da šuti, “kao da živi sa balvanom, ne bi too upitalo…”.

Kad reagiraš na njegove komentare tebe i tebe uz tebe, “nisi nikad odrasla dovoljno da prihvatiš i drugačije mišljenje”

Ako ne reagiraš, “prič'o zidu il’ njoj, isto ti je, jarrrane…”

Ako se rasplačeš na njegove osvrte glede tvoje osobnosti, “i ne znaš nego se kreeljit’, ista si ona iz ‘Dinastije'”.

Ako ne plačeš, “i kamen bi proplak'o, ali ne i ona”.

Paziš li mu roditelje, “urotila si se protiv njega”.

Ne paziš li ih, “kad je snaha ‘mogla’ svekrvu”.

Odgovoriš li mu na neke stavove, “samo da ti je kontrirat'”.

Ne odgovoriš li, “pa, nema se tu šta reć’, a da je bilo, ja bi rek'o.”

Ako si pametna, “šta se praviš pametna, ja da sam tražio znanje i informacije, oženio bi gugl”.

Ako nisi pametna, “tuljani imaju više za reći”.

Uglavnom… Ja nisam pročitala Račevu analizu ženskog stanja, jer psuje, brateee… a ja sam fina žena. Ipak, ne bih imala pravo ženom se zvati, kada ne bih dala komentar na ono što se nisam potrudila iščitati. Mislim, žene su tu da izanaliziraju  detalje u detalje. Čak i kad im je potpuno strana tematika.