Bilo jednom...

Jednom, nekad... počeli smo šutnjom odobravati one neke čudne kape na glavama muslimanki, nazivajući ih „pokrivenima“. Ono, kad odjeća ocrtava i ono što bi se samo od sebe od stida sakrilo, čak i kad ne bi imalo odjeću. Ono, kad šminka vrišti s lica kao da bi najrađe ponovo bila eksponat u izlogu, samo da nije tako karikaturno smještena tamo gdje ne pripada. Ono, kad vrat i one klepe od ušiju vire, ne bi li dokazali kako to „i nije baš to“... Ono, kad naušnice vise do koljena, otprilike, ili se bar tako čini. Kao da je nekog briga za nakit koji krasi ruševinu! Istina, grubo zvuči... ali, nije li ruševina sve što je srušeno? Ako nije, onda... kako se zove rušenje propisa, pa da i ovoj pojavi damo prikladno ime?

Jednom, nekad... počeli smo šutnjom odobravati fotografije po internetu, na kojima su prikazani „kupaći za pokrivene“ na modelima „koji nisu pokriveni, pa mogu kako hoće“. Ono, kad se ona razbaca svim ekstremitetima, i kad, na kraju, jer može proći na fejsbuku, prođe i u upotrebi na javnim plažama. Kao, nije bitno što nju svi gledaju, jer je ona „pokrivena“ u sljepljenom burkiniju. Ono, kao, nije bitno što ona gleda sve oko sebe. Ne gleda ona, nije došla na more da gleda. Došla je da žmiri. I da se malo osunča. Obučena. Bar se čini da joj koža ne može doći do sunčevih zraka od slojeva trikoa.

Jednom, nekad... počelo nam je biti ok da se fotografije nekog momka, i neke cure, muškarca i žene, u nekim poziranjima tipa „i mi to radimo“, ili „to što sam „pokrivena“, ne znači da nisam vatrena“, ili... pojavljuju na našim internet-stranicama. Kao, model njega nije baš vjernik, i kao model nje nije pokrivena, pa se mogu malo provesti bar tokom sešna. Šta fali... Ljubav treba reklamirati! Ona se pokazuje drugima, prošlo je vrijeme kad smo je osjećali!  Pa smo se počeli čuditi što nam omladina misli da „šta fali“ malo čalakati po čatovima i uživo, stvarno „šta fali“. Kao, ok je. Mislim, nisu ni oni na slikama oženjeni.

Jah...

Nekad smo bili dostojanstveni  makar koliko muha. Ona bježi kad mlatneš muholovkom prema njoj. Zna ko je. Zna šta je. Zna kakav je prirodni poredak stvari. Zna da joj ne priliči da glumi nosoroga. Ne želi se osramotiti.  Pogotovo dok ima ljudi, koji to rado čine umjesto nje.

"Manifesto" jedne muslimanke

Žene su nekako predisponiranije za razvoj, nego muškarci. Nekako im se sve u mozgu razvija prije i intenzivnije, nego kod muškaraca. Na primjer: „INSULA  je  centar u mozgu  koji obradjuje instinktivne osjećaje. Veći je i aktivniji u žena.“ (Briznedine, 2006.)

I onda se pitaju kako znamo kad nam lažu... I kako znamo da „tu ima još neka/o, nešto...“

Jednostavno, razvijeni su nam instinkti, intuicija nas preplavljuje naročito u pogledu vas, poštovani muškarci. Moramo znati šta nam šutite, i šta nam muljate, i moramo prepoznati istinskog vođu plemena kad ga sretnemo. To je stvar opstanka.

Od nas su jači i napredniji samo i isključivo muškarci koji su dostojni tog imena vrste. Oni koji su karakterni, koji zaista vode brigu o porodici, koji  su sposobni ponijeti terete života, koji se ne povijaju kako koji vjetar na internetu puhne, koji rade i privređuju nešto, makar bilo neprofitabilno (suprotno vašem uvjerenju; žene cijene RAD i TRUD, a ne ZARADak. Osim onih ženki, koje ionako nemaju ništa drugo što bi znale raditi, osim kupovati i ljubiti ogledalo. Njima je itekako bitan samo i jedino zaradak. To im osigurava smisao postojanja kakav one jedino razumiju.

Ovo nije priča o njima.
Ovo je MANIFESTO jedne muslimanke:

1.       Ne imponira nam kad se derete, jer Muhammed, alejhisselam, nikad nije povisio ton.

2.       Ne impresionira nas vaša snaga kada je „dokazujete“  tretirajući žene i djecu kao poligon za fizički obračun sa svojim slabostima, jer Muhammed alejhisselam, nikad nije udario ni ženu, ni dijete, ni slugu, ni roba, ni životinju, ni... nikoga. Mejdan muslimana je negdje drugdje.

3.       Ne divimo se vašoj priči u kojoj ste Supermeni, jer ne vjerujemo u bajke. Mi znamo ko su istinski borci za islam. Islam je pravda i red. Borba je smislena jedino ako navedeno ima za cilj.

4.       Ne uživamo u nošenju vaših obaveza na svojim leđima. Žalimo vas zbog nemoći da budete odgovorni kad i gdje treba.

5.       Ne osjećamo se ponosnima kad moramo stražariti nad vama, čuvajući i vas, i nas, i sve koje biste vi trebali čuvati, od posrtanja u strmoglavljujuća ponašanja.

6.       Nimalo nas ne zadivljuje vaše „šta tebe briga“, kad vam postavimo pitanja vezana za vaše vrijeme  na koje imamo pravo mi, i vaša djeca, nakon što nam to pravo uskratite.

7.       Uopće nam se ne sviđate kad štricate brade da biste bili „uredniji“ za pogled svih onih kojima sunnet Allahovog Poslanika, alejhisselam, nije ugodan za oko. Naprotiv, ovakvo nešto nam je dokaz nereda u vama.

8.       Intimnost s vama nam je zanimljiva samo kad ste intimni s nama kao ljudskim bićima u svakom segmentu života. Zato vam je i dozvoljeno da nas slažete da nas volite najviše na svijetu, i onda kada to baš nije tako. Imamo pravo da se osjećamo najposebnijima. To nam je stimulacija da se oko vas trudimo kao oko posebnih. Muhammed alejhisselam je rekao da su žene druga polovica muškarcima. (Ahmed)  Nije rekao da je manje vrijedna polovica, ili ona koju nakon upotrebe spremaš u garažu da ne smeta. Bez nas u svemu niste kompletni, i to treba da znate, i da nama date na znanje.

9.       Vaše komplekse zamotane u „ne'š mi ti govorit'“  doživljavamo kao  simptome nesvijesti  o vlastitoj ličnosti, a ne kao nekakvo gazdinstvo nad svojim „ON“. Poslanik, alejhisselam, savjetovao se sa ženama.

10.   Vaše bježanje od suočenja sa problemima i obavezama doživljavamo kao bježanje sa bojnog polja, a sa bojnog polja bježe samo kukavice. Bježanje i strateško povlačenje nisu isto. I mi znamo prepoznati razliku.

Sjećate se, nama je Allah Uzvišeni dao centar u mozgu koji je razvijeniji od vašega, kada treba osjetiti?

Džingis Kan protiv muslimana

"Sikiracija" Ammara

Psihološki profil: Skrivač/ica

Kad pomislim da sam najbolja, znam da je to znak da nisam baš dobra. Prvi simptom samozadovoljnosti jeste da insanu ne smeta sve što treba da mu smeta. Kao, šta prašina može vjetru? Kao, šta će oblak  Suncu?  Ono, kad nam golemo nešto “i nije baš nešto”, jer je pri nama. Kao, otopit će se led sa vrela srca…

Imati nadzor nad sobom je najteže. Nad voljom srca. Odlučno kažemo “ne” postupku. Odlučno kažemo “ne” približavanju onome što vodi postupku. Ali, želji srca nikako da stanemo ukraj. Kao da ona nije sjeme iz kojeg niče svaka grana stabla težnji čovjeka…

Jednom sam slušala neku pripovijest: Navodno, neki je mladić, koji je bio muzičar, doš'o tobe. Pokajao se od grješnog života, i krenuoPutem Istine. Tu on osjeti da ga u srcu zagolica da oćejfi kao nekad, kad god bi čuo muziku. Ono, da oćejfi kako se ćejfi uz tu muziku. Tada je odlučio da ode na hadždž, da pokuša očistiti srce od grijeha. Kaže, otišao je 7 puta na hadždž (jamda neki parajlija bio)- Kaže, tek nakon sedmog puta mogao je proći pored kafane u kojoj trešti, a da ne poželi malko zagrliti harmoniku. I ostala grljenja.

Bezbeli je pisac htio reći da je potrebno da zagađena voda proteče određeno vrijeme preko kamenja od izvora do ušća, kako bi postala pitka.

Koliko godina islama je meni potrebno da mi prestane u srcu škakljanje raznih “hajd’ šta fali malo”? A tebi?

Koliko vremena treba uz namaz, post, zikr, Kur'an, da nam prestane biti lak za nokte vrhunac duhovnog ispunjenja, da prestanemo, jer nam smeta abdestu, izmišljati fetve i razne pripravke? Koliko vremena nam treba da shvatimo da nije sporno to što griješimo, i da smo svi u tome gotovo isti, već je belaj to što naša srca imaju potrebu da haram bude halal? Kada ćemo  izviriti ispod pokrivača svih naših istina, i pogledati u oči sami sebi, onako, ljudski, spremno da kažemo: “Da, islam je potpun, ali ja nisam. Moja nepotpunost ne skrnavi potpunost islama. Niti potpunost islama umanjuje moju nepotpunost. Ja nisam islam, samo sam sljedbenik u onome u čemu slijedim, onoliko koliko slijedim.”??

Je li toliko teško priznati da je svojstveno čovjeku da se bori sa svojim nefsom, da pokušava istome da ugodi, ali da je totalno neljudski nefsanske “fetve” zvati islamskim? Valjda želimo sebi biti bolji nego što jesmo. Sakriveni u skrivene čežnje srca, otkrivamo stanja našeg imana. Iman je da svjedočiš da je Istina – Istina, pa i kad nismo ogledalo iste. Čovječanstvo može bez nas. Bez islama ne može. Zato je i spuštena Objava, koju bi mi, da se nas pita, nekako malo drugačije, makar u skraćenoj verziji ukoričili. Neuzubillah. Mada, na jeziku to ne zvuči tako. Slabost duše je od insanluka. Varanje sebe je od lopovluka. Nesretni smo jer i onda kad uspijemo prevariti druge, ne uspijevamo prevariti sebe. Mi znamo ko smo, jer… u sebi se krijemo.

Reci: To je pogrešno!

Reci, pa makar to radio.

Ako ne budemo, bit će nam kako jeste; sve u laž sakriveno.