Osjetila sam sjenu kušnji Allahovih poslanika

Ne znam, je li njeno lice  odbijalo svjetlost Sunca na neki neobjašnjiv način, kao da je ogledalo, ili se meni zbog njenih riječi tako činilo.

Žena, na kojoj se vidjelo da je proživjela brojna putovanja kroz iskušenja, i da je bivala zaustavljana na stanicama na kojima nije planirala zastajati. Bez žaljenja, bez trunke očaja, bez jednog tona kojim bi odala da ju je bar ponekad nemoć obuzela, ispričala mi je svoju neobičnu priču:

„Dok sam bila djevojčica, najvažnije na svijetu mi je bilo da ne iznevjerim svoje roditelje. Voljela sam ih ljubavlju koju ne bih nazvala tipičnom za dijete. Čak i kad sam mislila da nisu u pravu, važno mi je bilo da ispoštujem njihove zahtjeve i onda kad me ne vide, i kad nemaju način da saznaju koliko sam bila dosljedna. Imala sam neopisiv osjećaj da me neko prati, gleda, iako ja njega ne vidim. Stid me bilo da lažem i iznevjerim one koji mi vjeruju.

U to vrijeme, moja starija sestra je bila u dobi kad adolescenti posežu za raznim tehnikama „uklapanja“ u društvo. Nažalost, moja je sestra birala uvijek ono loše.

Roditelji su bili prezaposleni, i preobuzeti svojim međusobnim, dobrano narušenim odnosom. Računali su na njen stid pred mlađom sestrom, i smatrali su da su dio brige riješili time što su joj mene prikrpili kao nekog nadzornika. Nažalost, odgoj i učenje stida nisu našli plodno tlo.

Meni je bilo užasno teško. Ne samo zato što sam bila izložena mnogočemu nepriličnom mojim godinama, karakteru, ma ustvari bilo kome. Možda to nekome ne bi bilo tako strašno, možda bi neko to nazvao „normalnim za te godine“, ali meni nije bilo normalno. U svakoj prekoračenoj granici onoga što su nas učili i savjetovali da usvojimo kao pravila, ja sam vidjela oči mojih roditelja. A oni su gledali negdje drugdje. Tako sam ja rukama moje starije sestre bila bačena u bunar strašnih svjedočenja svemu što se smatra poročnim i odvratnim. Kad bismo se vraćale kući iz „kina“ ili „kazališta“, lagala je da je moje lice uplakano, jer me „prepalo nešto“... kao što su Jusufova, alejhisselam, braća lagala.. Bacili su ga u bunar da umire polahko, a lagali da su ga napali vukovi. Iskušenje Jusufa alejhisselam, koje je proživio sa svojom braćom, kasnije sam, nakon mnogo godina, čitala u prvom prijevodu Kur'ana koji sam dobila u ruke.  Tad sam saznala za njegov životni put, i imala osjećaj kao da sam ga upoznala i prepoznala dušom.

Jednako kao njega, i mene su zavodili ugledni, „poželjni“, lukavi vlasnici moći nadamnom, prepuštenom da se borim s vukovima u janjećoj koži. On se odupro, borio, zavapio za pomoć i podršku Onome Koji je Najbolji Zaštitnik. I bio je zaštićen od svih vrsta poroka. I ja sam molila Jedinog Koji me čuje kad se sluh cijelog svijeta izgubi. Nikad nisam pala u zamke lukavih lovaca, niti bila igračka pohlepnih lisica. Čistoća mi je bila draža od čitavog dunjaluka.  

I ona je bila poželjela njega, a i on bi bio nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao – tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.(Jusuf,24.)

Nisam ništa ugledala, samo sam osjetila da je sreća i toplina, da je prostranstvo u prsima koje ljudi zovu srećom, negdje drugdje. I bijah očuvana. Sačuvana. Onda kada me ni moja majka, ni moj otac, nisu čuvali... jer, nisu znali, niti su pretpostavljali u kakvom se vrtlogu borim za dah. Pokušala sam im reći, ali su laži i spletke  „starijih i pametnijih“ uvijek nadjačale moj vapaj. Jednostavno, ljudi nisu bilo od kova lažljivaca i spletkaroša, i nisu mogli pretpostaviti da bi takvo nešto moglo biti svojstveno drugima.

Mene je čuvao Najbolji Čuvar. Zaštitnik moj i Pomagač. Tada još nisam znala kako da Ga zovem...

***

Kasnije sam saznala  kako je kada čovjeku, kao što je i Jakubu alejhis-selam, oči pobijele od jada. Kad od jada obnevidiš. Toliko tegobe su mi nanosili ljudi... jadan li je onaj koji je prepušten ljudima na „milost“! Nisu imali osjećaj za moju bol. Bilo je bitno da poslužim svrsi – da drugi ižive svoje živote. Sve prednosti moje mladosti, ljudi su nastojali da iskoriste i unovče. Nije bilo bitno što me lažu, i govore da to rade za mene. Svako umijeće i sposobnost, zdravlje i naivnost, koristili su da steknu neki profit, ili neke olakšice. Zato što sam bila izuzetno lijepa djevojka, „prijatelji“ su me pokazivali iz raznih ćoškova koje ja nisam vidjela, svojim „vezama“ i „štelama“. Obećavali su da će im, ukoliko ispune njihove potrebe, „namjestiti onu malu“. Nikad me nisu namjestili, jer nadamnom je bdio Onaj Koga ne obuzima ni drijemež, ni san. Bol zbog iznenadnog saznanja da su, opet, ljudi koje sam smatrala bliskima, koje sam čak voljela, „prodavali“ moje povjerenje i ljubav za šićar, dotukla me. Već sam otišla od roditelja, kako bi imali mira bar sa onom kojoj su vjerovali. Teško su im padale naše svađe i netrepeljivost, a ja nisam mogla drugačije da im umanjim tegobu, osim da odem i uskratim priliku da me sestra i dalje napada svojim obmanama, dok sam se ja bjesomučno branila... u očima roditelja koji i dalje nisu znali kakvo licemjerno poigravanje mojim životom se odvija, ja sam se činila kao ona koja izaziva i stvara kavgu. Tim odlaskom, povjerovavši nekim drugim „brižnicima“, ja sam mislila da sam riješila bar dio briga. Ali, kao što sam navela, vuk je samo promijenio kožu, ali ne i svoju bit.  Iako nisam imala načina da opet negdje odem, iako sam morala ostati u kazanu punom vrelog ulja, koje nije pržilo moju kožu i kosti, već dušu, moj Zaštitnik i Pomagač je dao da ostanem i opstanem bez velikih oštećenja i rana. Ostala sam opet čista, neokaljana, ali dobrano  obilježena ožiljcima na duši.

Iz ove situacije našla sam izlaz onda kad sam saznala Ime mog Plemenitog Vodića kroz sve nevolje i iskušenja. Čim sam saznala za Njegovo Ime Plemenito, ja sam se u potpunosti Njemu okrenula. Nije me bilo briga šta će reći ljudi. Nisam ih ni vidjela. A i... koji ljudi??

Iako sam imala i oca i majku, ja sam bila na neki način jetim. Baš kao što je bio naš voljeni Poslanik Allahov, Muhammed alejhis-selam. Čitajući ajete sure „Ed-Duha“, moje se srce smirilo i nada se ponovo probudila...neću biti izgubljena, ako Bog da!

Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio?

Prepustila sam se. Vidjela sam da, ionako, sama niti mogu, niti znam kako dalje.  Gospodar mi je dao izlaz u liku jenog čovjeka, slične priče, istih želja i nadanja. Počeli smo svoj islamski brak. Niko nije vjerovao da ćemo opstati.. Plašilo ih je naše uzdržavanje od harama u pogledu načina i puta zarade opskrbe. Plašili su se da će nas ljudi progoniti. Tvrdili su da nećemo uspjeti. Ma koliko smo se trudili da objasnimo, nisu nas uzimali za ozbiljno. Ismijavali su nas. Ogovarali su nas naši najbliži. Pričali o nama kao da smo luđaci. A, nije li nešto slično tome iskusio i Nuh, alejhis-selam, od svoje porodice i naroda? Nisu li ga smatrali ludim kada je usred sušne pustinje započeo gradnju svoje lađe spasa, slijedeći uputstvo Allahovo? I mi smo postepeno, teškom mukom, izgradili lađu spasa. Izgradili smo svoj dom, svoju porodicu smo podizali na temeljima povjerenja u Jedinog Koji nas nikada nije iznevjerio i ostavio.

Nekako u to vrijeme, prisjetila sam se malo jačim osjećajem da razumijem iskušenja Ejjuba alejhis-selam. Toliko sam se razbolila, da me i vlastita krv napustila. I niko je nije mogao zaustaviti. Liječnici su mi davali tuđu krv da nadomjeste gubitak. Bilo je uzaludno. I tuđa je bježala. Valjda nije bilo ugodno u mom tijelu, pomalo oronulom od tuge i neprekidne bitke da ostanem na nogama. Ljudima koji su nas nazivali svakakvim imenima, ništa nije bilo sveto. Toliko tuge su mi donijeli u život kada su me pokušavali pred mužem ocrniti za najgore stvari... ne znaju oni kakve noći i dane sam ja žvjela, pune straha, brige, očaja, pune želje da ne vidim nikad bol i razočarenje u očima mojih roditelja bar zbog mene...makar nikad ne saznali da su i ne htijući pomogli zvjerima da me trgaju. Sve da bih se sačuvala onoga za što su me klevetali. A klevetali su i mnogo bolje od mene. Za najčišćeg, najplemenitijeg među ljudima, rekli su da je čarobnjak, lažljivac, lud. Rekli su da je kavgadžija koji želi da sruši rodbinske veze i odvoji oca od sina, brata od brata. Rekli su da želi da zavede i obmane one koji su „lahkovjerni“. Rekli su da sve radi zbog vlasti i prestiža. I dok su sve to govorili, znali su, pa čak i svjedočili, da je najčišći i najplemenitiji među ljudima. Nisu se boljali zla od njega, potpuno su vjerovali njegovoj čistoj savjesti i pravdi bez premca. Muhammed, alejhis-selam, najplemenitiji među stvorenjima. Pa, kada su se njemu usudili klevetama i lažima kaljati ugled i čast, ko sam ja, naspram njega alejhis-selam, da bi se ljudi pred mojom časti zaustavili?

Iako je moj muž dobro znao istinu, i nije im povjerovao ni riječ, ipak je ostala crna sjena nad našim brakom. Borba sa tolikim dušmanima nas je iscrpila. Gledajući kako se gasi svjetlo čežnje i ljubavi u očima mog druga, i ja sam se gasila. Gubila sam nadu da ću ikad na ovom svijetu naći mir. Gledala sam svoju djecu, i postajala sve svjesnija da i njih gledam s nepovjerenjem – šta li će mi oni pripremiti? Ogorčenost i tuga su preuzeli vlast nadamnom, i odrazile se na moje fizičko zdravlje. Oduzimao se dio po dio mene, a ja sam bila nemoćna. Odjednom su svi bili tu da pokušaju pomoći. Ali, nije bilo načina. Valjda im je savjest divljala, ne znam. Ali, kako je vrijeme prolazilo, i kako je trebalo sve više hizmeta i zahmeta, osipali su se „prijatelji“. Sve dok na kraju nije ostao samo moj drug. Tih dana sam sve više mislila na Ejjuba alejhis-selam. Pogotovo kad je i meni nemoć zahvatila jezik, kojim sam Allaha spominjala. Tada sam zavapila: „Gospodaru moj, Koji me nikad nisi prepustio stvorenjima, ne prepusti me ni sad! Ostavi mi razum, ostavi mi  govor, ostavi mi sposobnost da ne budem iskušenje ljudima, a ni oni meni! Ti znaš koliko sam Te uvijek voljela. Pa i onda kad sam htijući, ili ne, mnogošta pogriješila. Ejjub je bio rob Tvoj. I ja sam robinja Tvoja. Učini da keramet Milosti Tvoje budem, i da svijetom pronosim Ime Tvoje kako bih spomen na Tebe u srcima, Voljom Tvojom, oživjela!“

Ustala sam. Mrak jada i tuge s mojih očiju, otjeralo je svjetlo dubokog uvjerenja koje Allah daje kome On hoće, iz Milosti Svoje. Njemu pripada sva hvala. Pitala sam se, je li moja greška bila što sam čitav život samo htjela biti dobra? Šejtan je iskoristio moj trenutak slabosti, kada sam zbog nemoći da razumijem, i zbog straha da na isti način više neću moći preživjeti padove, posustala. Umjesto zahvalnošću, u jednom trenu sam uzvratila nezahvalnim pristajanjem da budem „dovoljno pokvarena“, da više niko ne pokuša iskoristiti moju dobrotu za svoje zlo. Naljutila sam se kad sam vidjela da svi oni, svi ti ljudi koji su bili toliko zli ili možda samo bezobzirni prema slabijem od sebe, uživaju mnoge blagodati. Nije me zanimalo drugo, osim to što su imali luksuz da i dalje budu u dobrom stanju, iako su bili zulumćari. Tad sam saznala za iskušenje Junusa alejhis-selam. Nije lahko kad osjetiš tegobu zbog Odredbe Onog Koji sve zna! Jer, Njega jedino i imaš... Pa, čemu, kome da se nadaš?  S tim osjećajem izgubljenosti u vremenu i prostoru, sjetila sam se da Allah ne zaboravlja. On zna za sve moje halove, i svaki treptaj moga srca. Sjetila sam se da je tmina utrobe ribe tamnija, i da se kroz nju manje vidjelo kuda i kako kroz život čovjek plovi, pa je Junus bio uporan u dovi koja ga je, Milošću Gospodara, spasila:

Nema Boga osim Tebe, Hvaljen neka si Ti, ja sam sebi uistinu nasilje učinio. A Ti si, od Milostivih, Najmilostiviji.

Izveo je i mene moj Gospodar na svjetlo. Ugledah šta nikad prije nisam; sve što sam imala ranije od zdravlja, imetka, čeljadi, vratio mi je. Njemu neka je hvala. Kao i Ejjubu, mir neka je na njega. Zato sam i ja, kao i on, povećala podsjećanje na Allaha, i upotrijebila sebe i sve što imam na korist ljudima. Postavio me na lijepo mjesto, i dao da budem od onih koji  „drže ključeve riznica“, kojima ljudi dolaze da od njih traže i pitaju. Kao i Jusufu, mir neka je na njega. Zato sam i ja, kao i Jusuf alejhis-selam, svima oprostila. Ionako, i meni je bila draža tamnica tegoba, nego lagodnost grijeha. Drugačije ne bih bila sretna. Nisu bili bitni oni koji su mi nanijeli nepravdu, jer su oni bili samo nosioci sebeba mojih iskušenja, mojih lekcija. Danas mi je žao kad vidim u kakvim tegobama žive, dok je mene Gospodar počastio nemjerljivim bogatstvom: širinom u prsima, bez straha, bez strepnje da će nestati blagodat za koju svakako znam da je prolazna. Sve je prolazno, osim Allaha. Nisam im poželjela zlo, niti se svetila sad kad sam mogla, kao što ni Plemeniti Mustafa, mir neka je na njega, nije poželio da Melek Brda sravni stanovnike Taifa. Poželjela sam da oni i potomstvo njihovo nađu slast šaputanja na sedždi, koja je najuzvišenije mjesto na svijetu, i najčasnija pozicija. Ima li većeg bogatstva od toga da znaš da imaš samo Jednog, i to Najboljeg, Najmilostivijeg, Najplemenitijeg Gospodara, Kome od tebe ne treba ništa, i ne traži ništa, osim da o sebi brineš, i da ti On u tome pomogne i otvori sva vrata hajra?

Tako, draga moja sestro... Ako vidiš na meni da sam umorna, to više nije umor zbog tegoba. Nego je to svijest o kojoj je govorio časni Hasan el-Basri, Allahova Milost neka je na njega; sjedeći na jednom sijelu, on je odjednom počeo plakati. Prisutni ga upitaše jesu li ga oni svojim govorom, ili nečim drugim rastužili. Odgovorio je:

Ne. Ja plačem zbog toga što kad pogledam prema drugoj strani života (završetku), vidim Džehennem kao prijetnju. A ja sam se već umorio...

Allahovi Poslanici. Moji uzori. Moji prijatelji u nevolji,moji savjetnici životima svojim, moja braća po robovanju koje oslobađa svakog ropstva. Oni su imali najveća iskušenja. Moja nisu ni sjena njihovih, ali su mi zbog sjećanja na njih, bili učitelji. SubhanAllah, Velik je Gospodar moj! Gospodar nebesa i Zemlje, i svega stvorenog!  Upravo mi na um pade Zekerijja, mir neka je na njega, jer... ni ja nisam nikad, kada sam Gospodaru svome dovu uputila, nesretna ostala. Pa čak i za ono što nisam molila, nego sam zbog stida i ljubavi prema Njemu činila; toliko sam težila poslušnosti roditeljima, a nisam vidjela da su oni to razumjeli i uvidjeli. Ima Onaj Koji zna, i počastio me djecom koja su toliko poslušna i dobra, zdrava i pametna, da ih takve nikad ne bih znala ni zamisliti. Elhamdulillah.[1]

---

[1] Priča je plod mašte autorice, a temeljene na sličnim događajima ljudi koje je susretala u životu.

Da mogu vratiti vrijeme, bila bih budna bar kad ne spavam[1]

 

„Ne znam kako da iskažem sve što mi se po mislima mota po pitanju moje djece i mog odnosa prema njima.“

„Napiši im pismo. Pisanje pomaže da čovjek razbistri smisao onoga što želi kazati.“

„Pokušat ću, mada nisam vična pismenom izražavanju.“

„Nije to posebna umjetnost... stvar je iskrenog pristupa sebi i drugima, baš kao i u životu. Prednost pisanja je to što misao koja „izleti“ neplanirano  možeš obrisati, uobličiti, o njoj dva puta razmisliti...“

„Iskreno, misli su me toliko smorile da više ne znam gdje im je početak, a gdje kraj... poslat ću ti pismo prije nego ga proslijedim djeci, pa ti meni kaži da li da ga uputim, ili ne. Može?“

„Može. A ne zaboravi, pri tom, da sam ja subjekt „sastrane“, i da ne mogu procijeniti težinu tvog istinskog osjećaja, i usporediti tu sliku sa slikom na papiru. Samo Gospodar zna stvarni damar naših srca. Zato i jeste najpreče i najbolje postupiti  prema  primjeru Jakuba alejhis-selam, o kojemu smo obaviješteni u Časnom Kur'anu:

Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate – reče on.(Jusuf, 86.)

„Dobro si rekla, ali... nije li po pitanju tewbe, kajanja za grijehe, potrebno sljedeće:

Da se insan istinski pokaje za grijeh, uz duboko žaljenje, odlučnost da taj grijeh više ne ponavlja, i ukoliko je grijeh prema nekom od ljudi da se šteta pokuša nadoknaditi, ili štetne posljedice ublažiti, otkloniti koliko je moguće?“

„Pa, jeste... a ti misliš da si učinila grijeh prema djeci?“

„Sigurna sam.“

„Eto, napiši, možda ćeš i sama, čitajući, ustanoviti da nije toliko strašno kako se tebi sada čini.“

***

„Djeco moja, pišem vam jer bih govorom izgubila nit misli koje me more, zbog kojih se noću budim uplakana.  U mladosti svojoj, kad sam vas tek donijela na ovaj svijet, Allahovom Voljom, priznajem: nisam duboko osjećala  majčinstvo kao svoju osnovnu ulogu u životu. I sama sam bila veliko dijete. Imala sam neke blesave želje i maštala sam sama o sebi još dugo, pletući ambicijama svoje mustre i oblike života kakav sam zamišljala.

Pošto je u mladosti za osobu jako važno mišljenje drugih ljudi o njoj, i vrednovanje okoline, ja sam se u nemogućnosti da ostvarim neke druge svoje ambicije posvetila izgradnji te slike koju sam željela da drugi ljudi o meni imaju. Povinovala sam se standardima o vrijednostima osoba kakvi su vladali u našoj životnoj okolini. Da bih bila „dobra domaćica“ (čitaj: bez greške), mahnito sam čistila čisto, kuhala previše blesavih jela koja ne služe zdravlju, već prezentaciji umijeća, uređivala sam okolinu kuće ne bi li bila kao da je kakav muzejski salon... A vi ste čekali.  Nije pogrešno baviti se navedenim aktivnostima, jer islam je vjera čistoće i urednosti. Pogrešno je što sam ja u tome pretjerala, i što moj nijjet nije bio da nam život učinim ugodnijim, i na najljepši način i vama i ostalima predstavim islamski način života. Ja sam se fokusirala na predstavljanje sebe.

Nisam samo ja kriva za to! Iako, jedino svoje grijehe nosim, i samo taj teret pritišće moja pleća. Kriv je sveukupni odnos našeg svijeta prema ženi; ako želiš biti prihvaćena i voljena, moraš biti ništa manje nego „savršena“... Nemoguća misija, jer ne postoji savršeno stvorenje, samo Stvoritelju pripada ova osobina! Sad razumijem, pišući vama, a čitajući vlastite misli, da su žene najveći neprijatelji žena. Mi smo te koje su ove standarde ne samo prihvatile, nego smo se predale promoviranju i zaštiti ovakve ideje. Kad god sam pomislila da malo „prikočim“, kad god sam bar na tren uvidjela da to nije normalno i vrijedno da se život podredi, susrela bih se sa ženama jednakim meni, koje su jednako sumanuto NE živjele živote. Da... nismo živjele, mi smo robovale. Ali... čemu? Kome?  Pri tim susretima, jedna drugu bismo ubijale u pojam pričom o blistavim lusterima kao „prljavim“, o mirisnim zavjesama kao „smrdljivim“, o broju narendanih mrkvi, spremljenih jela za zimnicu, pripremljenim sokovima, broju okopavanja cvijetnjaka,... i sve to obezvrjeđujući (navodno) vlastiti rad. Koliko smo samo jadne bile u tom „pecanju komplimenata“!

I svo to vrijeme, kao što sam rekla, vi ste čekali. Barem sam ja tako mislila.

Niste smjeli razbacati igračke i prepustiti se bezbrižnoj igri, da ne bi bilo neuredno ako neko iznenada dođe. Niste smjeli bezbrižno uživati u hrani, nego sam vas ja hranila kao vojnike, da ne bi štagod uflekali i uprznili. Niste smjeli protrčati kroz kuću, da ne bi digli prašinu. U dvorištu se niste smjeli igrati loptom, da ne bi polomili cvijeće- slučajno. Niste se nikad igrali u pijesku, da ne bi ljudi rekli da su moja djeca prljava. Uglavnom, vaše se djetinjstvo svelo na „ne smiješ“.

Čekali ste da odu dokone komšinice, da bih saslušala neku vašu potrebu, ili vam pružila ono što ste tražili. Kada su tuđa djeca lomila igračke kojiih ste i sami bili željni, onako neizigrani, morali ste šutjeti da se njihove mame ne naljute što  se njihovu djecu „poprijeko gleda“ zbog nestašluka.  Niste se smjeli braniti kad vas druga djeca udaraju, da bih ja imala dobre odnose sa svima. Kada su vas komšije potpuno nepravedno optuživale za neki nered, slušali ste kritike upućene od mene, i to sve pred njima. Bili ste krivi i kad niste...

U tom mišljenju da vi čekate, nisam vidjela da vrijeme ne čeka. Odrasli ste. Tražeći pažnju i razumijevanje koje vam ja nisam pružala, našli ste prijatelje koji su bili neprijatelji. I njih ste, kao i mene, bespogovorno slušali, i dokazujući da „niste krivi“ prihvatali sve što se od vas zahtijeva.

Zato...

Najstarija kćerka je počela prezirati pomisao na brak i porodicu. Već kao mala djevojčica zasitila se čuvanja tuđe djece, a i samoj joj je trebalo čuvanje. Zasitila se nepresušnih obaveza u kućanstvu, koje je obavljala da meni pomogne u održavanju „savršenosti“. I danas je, kao žena u zrelim godinama – sama. Ne samo da nema brak i porodicu, nego nema ni prijatelja. Jednom sam te pitala, kćeri, zašto ne izađeš sa rijateljicama da prošetaš. Odgovorila si da su tvoje prijateljice ostale u vremenu kad si ti  pravila kolače i čuvala sestru i brata.  Ostale su u vremenu kad si kuhala, jer si morala učiti ono što su one učile onda kad je normalno da se takve stvari uče – starije od deset godina. Nikad te više nisam ništa pitala.

Mlađa kćerka je opsesivno jurila za karijerom, i gledam do dan-danas; još uvijek nastoji da dokaže da je „savršena“, i svaki put kad mi ispriča o nekom uspjehu, s očekivanjem da bude ona koja je zadovoljila očekivanja, ostaje nesretna. Kćeri moja, pa zar misliš da te ja bez titula i  zahvalnica ne bih jednako voljela?  Razočarana si jer niko ne može dovoljno cijeniti tvoje odustajanje od života u kojem bi tvoje srce bilo ispunjeno. Niko ne zna koje si sve snove ubila, i kakva odricanja od želja si pretrpjela. A sad nešto mislim... kao da sam ja ikad dobila „hvala“ ili „dobra si“!  Nisam nikad. Čak sam mnogima smetala kao slika na kojoj nema mrlje, i koja prijeti sa zida kao nedostižna.

Sjećam se, jednom sam te kaznila zato što si pošarala stol na kojem si  bojicama punila bojanku. Rekla sam ti: „Dovoljno mi je što čistim iza tuđe djece, sad još moram i za vama! Jesam li vas tako učila??“ Vjeruj, kćeri... ono od čega si odustala, a što je preče, iznijet ćeš kroz tuđa življenja dok ti odguruješ sebe u stranu. Znam, tu sam bila-probala.

Sine moj... ti mi se ne javljaš već nekoliko godina. Zadnji put kad sam te čula rekao si da nemaš vremena. Pitala sam te kad ćeš doći da te vidim, a ti si odgovorio da te svakako nisam željna, jer te ni ne poznam. Rekao si da sačekam svoj red. Sve si mi s pravom rekao. Voljela bih da si barem u nekoj ljepoti i dobrobiti za tebe, ali ti si se predao onima koji od tebe odnose, koji ti nameću osjećaj da si njihov zarobljenik i sluga, i uz koje uništavaš svo dobro u sebi, samo da bi bio uklopiv u njihova mjerila. Pokušala sam ti reći da je to tako, a ti si me pitao: „Da nisi malo zakasnila? Uostalom, kome si se ti predala, i kome si ti služila?“

Nije meni sad žao zbog mene, ja sam i gore zaslužila. Šta sam posijala, to sam i pobrala. Žao mi je zbog vas. Ne očekujem pažnju i ljubav, ali sam očekivala da bar vi volite sebe. A kako da volite sebe, kad vas nisam ni naučila da je to moguće, i uopće, šta je ljubav?

Vi ste bili moj emanet. Moja najvrijednija investicija, koju sam prokockala i upropastila radi neprofitabilnih ulaganja. Bacila sam vrijeme u nepovrat. A vaši životi su vrijeme. Sad sam obolila. Nema komšinica, jer misle da meni niko ne može ugoditi, i da bilo kakav hizmet ne bi bio dovoljno dobar za moj ukus. Uostalom, koju od njih sam ja obišla kad je bila bolesna? Nema rodbine, jer su mi zamjerili nedovoljnu pažnju prema njima onda kada sam im trebala kao podrška. Ja sam sve njih uvijek lijepo dočekala... to sam i rekla, jednom, kad sam ih srela kod doktora. Oni su mi rekli: „Najbolja je sofra puna osmijeha, pa makar bila od hljeba pusta.“ Nisam ja imala vremena za osmijeh od serviranja „umijeća“ koje nikad nikog nije zadivilo. Naporna. Tako me zovu njihova djeca. Naporna strina, naporna tetka, naporna... Naporna. Naporna mama. Naporna supruga, koja je umjesto razgovora s mužem diktirala sve što od muža očekuje po pitanju kućnih poslova i ulaganja. Zato me i on ostavio. Rekao je da zna da sam ja dobra i da sam htjela najbolje, ali da mojoj bolesti nema lijeka. Rekao je da sam ja sama sebi bila cilj. Rekao je da sam trčeći za ljubavlju i priznanjem, bila ćorava za ljubav koja je vapila za prilikom da mi bude pružena.

Na ovom svijetu  je bilo tako. A šta ćemo kad osvane dan koji traje pedeset hiljada  godina? Kada me za ruku budete vukli nad sva prava koja sam vam zakinula?  Zašto nisam mogla da vas podučim onome što  će vas učiniti sretnim i na ovom, i na budućem svijetu? Nije da ja nisam za to znala...ali nisam razumjela. Krivi cilj, krivo sredstvo putovanja. Sve je bilo krivo.

Kad od ljudi tražiš da ti oproste, nađeš da su većina vrata ljudskih srca zatvorena. Samo zato sam vam ovo ispisala... i da znate da vas je majka, na svoj čudan i neprimjeran način, voljela. No, džaba je sad sve. Ne mogu vam vratiti godine. Nema više vašeg djetinjstva. Nema skoro više ni mladosti. Možda mala sjena nade da ćete naučiti iz mojih grešaka, i okrenuti novu stranicu u životu, dok još imate vremena. Štetu ne mogu nadoknaditi, ali se uzdam u Milost Gospodara, koju sam kasno spoznala. Da sam te Milosti bila svjesna, i sama bih bila milostiva. Prema sebi, vama, prema svima. Da sam ja mogla čuti ezan ovim gluhim ušima, koje su slušale, ali nisu čule, ja bih dane drugačije rasporedila. Drugačije bih vrijeme između dva ezana ispunila. S mjerom. Da, s mjerom, jer islam je mjera. Ničega previše, ničega premalo, nego baš koliko treba. A sve za korist čovjeka, zajednice, na oba svijeta. Ako mi halalite, nadam se da će mi moj Gospodar oprostiti, jer... On iz Milosti Svoje oprašta robovima, osim međusobnih hakova. To mi moramo izmiriti međusobno. Neko će ovdje, a neko na Sudnjem danu. Ja mislim da bismo sebi trebali bar tamo ostaviti otvorena vrata prilike da se volimo onako kako porodica treba. Zato vas molim, halalite majci! Ja sam bila nemarna prema onome što je istinski vrijedno, i moja nemarnost me odvela u slijepu ulicu, bez povratka. Nema popravnog ispita. Stranice su ispisane, i meni će u ruke pasti moja knjiga djela kojima sam je ispunila. Pokajanjem se brišu grijesi koje je neko prethodno učinio. Ja se kajem što sam bila najveći kockar, najveći rasipnik. Rasula sam živote, i prokockala prilike da budem u službi onoga što će i druge, a i mene usrećiti. Šejtan me obmanuo „vrijednostima“ zbog kojih sam propustila ono što vrijedi. Sama sam sebi kriva. Molim vas, živite prema uputstvu Stvoritelja života. Samo tako nećete izgubiti vrijeme koje čini život, i sve ono što vas u njemu zadesi od dobra. U tom slučaju, ni tegoba vam neće biti teška, već slatka lekcija  koja vas uči kako da osnaženi kročite u nova jutra.“

***

„Jesi ti čudna žena! Pa, nisi uradila ništa nemoralno i nehajno. Uradila si kako si najbolje mislila da služiš svojoj porodici.“

„Definicija nemorala... nije samo biti bestidan, nego i bešćutan.“

„Grijeh veći od grijeha je da izgubiš nadu u Allahovu Milost. Uzvišeni Gospodar kaže u časnom Kur'anu:

...i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.(Jusuf, 87.)

Najbitnije je to da ti vjeruješ da Gospodar prašta, voli opraštati, i da Ga moliš za oprost.

Reci: "O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv."(Ez-Zumer, 53.)

Ne kloni duhom! Pred vratima Allahove Milosti, nijedan pokajnik ne otaje bez odgovora i utjehe.“

„Čvrsto vjerujem u to. Poželjeh, zbog toga, da mojoj djeci dopišem u pismu ajete koji slijede nakon toga koji si navela:

I povratite se Gospodaru svome i pokorite mu se prije nego što vam kazna dođe -  poslije vam niko neće u pomoć priskočiti. I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati, da čovjek ne bi uzviknuo: "Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio, čak sam se i izrugivao!" - ili da ne bi rekao: "Da me je Allah Pravim putem uputio, sigurno bi se Njegove kazne sačuvao", ili da ne bi rekao kad doživi patnju: "Da mi se samo vratiti - dobra djela bih činio!"

"Nikada! Dolazile su ti pouke Moje, pa si ih poricao i oholio se, i nevjernik si bio."

Na Sudnjem danu vidjećeš pocrnjela lica onih koji su o Allahu laži govorili. A zar u Džehennemu neće biti boravište oholih? Allah će spasiti one koji su njegova naređenja izvršavali, a Njegovih se zabrana klonili, i oni će postići ono što su željeli; zlo ih se neće doticati i oni neće tugovati.(Ez-Zumer,54-61.)

Šta misliš, da li da dopišem i to?“

„Mislim da ćeš im to kazati, ako Allah da, čim ti dođu da te obiđu. Uzvišeni daje priliku vjernicima da osjete plodove pokornosti i popravljanja već na ovom svijetu-„

„Ja se plašim da ne budem od onih koji su opisani u ovom ajetu:

I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: "Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene, već sami sebe, niti ja mogu vama pomoći niti vi možete pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim." Nevjernike, sigurno, čeka bolna patnja.(Ibrahim, 22.)

Užasavam se svojih odziva na pozive onoga koga nisam ni prepoznala kao neprijatelja skrivenog pod maskom zaborava na samu sebe.“

„Da, ali dalje ti odmah kaže Uzvišeni:

A oni koji su vjerovali i dobra djela činili biće uvedeni, voljom Gospodara njihova, u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći i u njima će vječno boraviti, u njima će se riječju "Mir!” pozdravljati. Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer - lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi - a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. (Ibrahim,23-25.)

Njegova Milost je pretekla Njegovu Srdžbu. Nije li pokajanje i priznanje greške, nije li izraz želje za popravak svog stanja - lijepa riječ? Vidiš, ona daje plod u svako doba koje Gospodar odredi. Raduj se, i tvoje doba za lijepu riječ i lijepe plodove njene je došlo!“

„Znači, da im pošaljem pismo?“

„Pošalji. Uzvišeni vas neće ostaviti bez plodova lijepog sjemena, nikada! Najbolje sjeme je ispravan nijjet, a ne može se njegovati osim ispravnim sredstvima. Eto, nije li sama spoznaja veliki, lijepi nagovještaj sretnijih dana?“

***

Nešto razmišljam... Istina je da se napuknuti zidovi jedne kuće ne mogu „zalijepiti“ bez da se pozna trag. Ali, u svakom slučaju, ljepše izgleda kad se vidi rad i trud da se srušeno nadogradi. Kao takvo, sigurno će duže i bolje poslužiti svrsi.

---

[1] Priča je plod mašte autorice, a temeljene na sličnim doživljajima  ljudi koje je susretala u životu.

Kad se ukuca u „nefs-translate“, i za fetve „ima fetva“

Gledam jučer reprizu emisije "Fenomeni" na "TV1". Između ostalih govornika, gostovao je naš uvaženi profesor, dr. Šefik Kurdić.

Jedini on je bio stručnjak, kompetentan da objasni islamski stav o sihirima, i  upravo o tome je govorio. Ovi prije njega, nešto su pričali o svojim "sposobnostima". Pošto su baljezgali bez dokaza o tome što tvrde, nisam ih ni slušala s pažnjom. Kao što u prvoj izgovorenoj  rečenici reče naš uvaženi profesor: 

..reci: Vi dokaz donesite, ako istinu govorite (ako ste iskreni)!(El-Bekare,111.)

Čula sam kroz maglu čuđenja nad količinom besmislica u govoru jednog sudionika i ono što nisam željela čuti ni u ružnom snu: "I hazreti Fatima je bacala grah!", reče oboljeli potvarač, Mevludin Duvančić, samoproglašeni  vidovnjak.

Osim što je iznio prljavu potvoru, tvrdnju nepriličnu bilo kojoj vjernici, a kamoli prvakinji žena u Džennetu, Allah bio Zadovoljan njome, pokazao je sramno nizak nivo obrazovanja. Čudo mu to njegovo „šesto čulo“ nije šapnulo da će se prosut  k'o riža, da će biti nazvan lažljivcem, i što mu, jadno i čemerno, ne kaza da svakom rečenicom ispada sve gluplji?

Ali eto... prohtjelo se tipu da svoje prljave rabote i prevare umota u skute islama. Ipak, „tržište“ u BiH bi bilo zakinuto za muslimansku populaciju kada bi on jasno rekao da je obmanjivač, da ne zna ono što samo Allah zna, da je budućnost ispred njega, i da ne može vidjeti ono što se još nije desilo...

Svojevremeno sam čitala neku studiju o „reality-epidemiji“. Analizirane su mnoge gluposti koje  su publici servirane kao nešto „normalno“ i „poželjno“. Između ostalog, spomenuto je to da je ovaj mamlaz „predvidio“ pet minuta prije borbe dva sudionika nekog show-a, da će pobijediti „desni“. Pobijedo je „lijevi“.  Pitaju se ovi analitičari, čime je zaglupljena masa koja je tome svjedočila uživo i pred ekranima, kad ni toliko jasno poniženje nisu protumačili kao takvo? Pitaju se analitičari, šta je to u ljudima tako jadno i ponižavajuće, pa dozvoljavaju da i dalje gledaju  programe putem kojih im se sakati i ono malo dostojanstva i razuma svojstvenog ljudskom biću.

Jednostavno je: Ljudi imaju potrebu da pasu po tuđim njivama, misleći da njihova tako ostaje netaknuta. Imaju potrebu da lažu sebe, kako bi bili kakvi god požele u carstvu nereda, a da im savjest i dalje  mirno spava.

Meni je zanimljivije drugo pitanje:

Zašto vjernici pokušavaju strpati neislam  u islam? Lahko ćemo mi za obnevidjele „vidovnjake“, oni su sami sebi dovoljna kazna...

Navest ću nekoliko primjera  iz svakodnevnice:

„Nisam platio učenje Kur'ana, dao sam novac kao hediju za utrošeno vrijeme.“

„Ne sjedimo na mjestima gdje se toči alkohol, u ovoj polovici restorana nema šanka.“

„Nisam upetljan u kamatu, ja je ne uzimam, samo plaćam banci  što me duži.“

„Ne ogovaramo, samo iznosimo istinu.“

„Ne kudim onoga ko nije prisutan, samo radi pouke  navodim primjer koliko je zalutao.“

„Nisam svjedočila lažno, samo sam šutila na laži.“

„Nisam prisvojio tuđi imetak, ja sam uredno platio ono što su drugi ukrali od vlasnika.“

„Ne flertujem putem interneta, tražim ženu/muža, pa dok ne „naletim“...“

„Nisam iznevjerila emanet, samo sam radi savjeta sve tajne moje prijateljice ispričala mužu.“

„Nisam prodavao robu petkom u vrijeme džuma-namaza. Ja sam bio u džamiji, punica je prodavala... uhar je...“

„Nisam podmitio policajca, dao sam mu „na kafu“ zbog toga što ima razumijevanja za moje okolnosti.“

...

Mislimo li, zaista, da će nam pomoći nazivanje stvari imenima koja im nije namijenio Onaj Koji je Adema podučio nazivima svih stvari?

Najlakše je lagati sebe. Najteže nam pada kad nam lažu drugi ljudi. Držeći se izreke da prijatelja treba imati u blizini, a neprijatelja još bliže, ostajemo  sebi najbliži.  Kao što Mevludin „baca oko“ u daleku budućnost, iako ne vidi ispred vlastitog nosa, i mi tražimo krivce svuda  OKO i MIMO nas. Uvijek mislimo da se ovakvi ajeti odnose na neke druge ljude, i da nikad mi nismo od te skupine. A i bolji od nas su strahovali, pa se takvim strahom čuvali od samoobmane.

Ima ljudi koji govore: "Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!"- a oni nisu vjernici.Oni nastoje  prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju.

Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu.

Kada im se kaže: "Ne remetite red na Zemlji!" - odgovaraju: "Mi samo red uspostavljamo!"Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju. (El-Bekare, 8-12.)