Ekransko-tonski sihr

Tehnološka dostignuća su olakšala mnoge puteve dobra, i dolaska do ispravnih ciljeva, ali i suprotno tome; dolaska do zla i pogrešnih ciljeva...

Nekad je, u našoj domovini Bosni i Hercegovini, bilo uobičajeno da se kaže da je "nagazio" ili "naograjisao" onaj  koji je "pomaknut" u ponašanju, ili oslabljen u zdravlju, tako da liječnici ne znaju uspostaviti dijagnozu.

Danas nam trebaju novi termini. Zašto? Zato što po monitorima i ekranima ne gazimo. Mi smo zalijepljeni za njih. U okviru potreba, to je olakšica ( svojevrsna ).  Mimo potrebe, zabrinjavajuće je  naše "buljenje" u ove prozore kroz koje mislimo da vidimo cijeli svijet, a ustvari, ne vidimo ništa, osim što je ciljano i planirano da vidimo.

Kakve veze to ima sa sihrom? 

U Wikipediji ( http://bs.wikipedia.org/wiki/Sihir ), na osnovu relevantne islamske literature,   stoji ovako:

JEZIČKO ZNAČENJE:

-El-Ezheri je rekao: "Sihir je svako djelo putem koga se čovjek približava šejtanu i kojim se traži njegova usluga."

-Na drugom mjestu:
"Suština sihra je prikazivanje neke pojave u lažnom liku suprotnom njegovoj biti. Kada sihirbaz hoće da prikaže lažnu sliku kao istinitu i predstavi nešto u suprotnosti od njegove biti, on to opsihri i ono postane suprotno svojoj suštini." (Lisanul-Areb)

-Prenosi se od Ibnu Ebi Aise da je rekao: "Kada Arapi nazivaju sihr sihrom, onda ga oni tako zovu zato što on pretvara (preobraća) zdravlje u bolest." (Lisanul-Areb)

-Ibnu Faris je rekao: "Sihr je prikazivanje neistine u vidu istine." (Lisanul-Areb)

-U Mu’džemul-Vesitu je rečeno: "Sihr je tajnovit i suptilan."

-U djelu "Muhitul-Muhit" se kaže: "Sihr je prikazivanje stvari u njima suprotnom stanju kako bi se izazvao nered."



TERMINOLOŠKO ZNAČENJE:

-Fahruddin Er-Razi je rekao: Sihr u šeriatskom značenju se veže za sve ono čiji je uzrok skriven, što izgleda suprotno njegovoj suštini, i što se dešava u vidu opsjene i varke.

-Ibnu Kudame El-Makdisi kaže: "Sihr je vračanje, zapisivanje i vezivanje čvorova. Ima uticaj na srce i tijelo, pa se kao posljedica toga javljaju bolesti, ubistva i rastavljanje bračnih drugova. On sprječava čovjeka od spolnog općenja sa svojom ženom itd. Neki od njih se spravljaju da bi razdvojili muža od žene ili da bi omrzli jedno drugom ili da bi omilili jedno drugom."

-Ibnul-Kajjim je rekao: "To je složeno djelovanje zlih duhova i podložnost uticaju nadprirodnih sila."

Kako izgleda sihr?

To je, u najkraćim crtama, određena "mapa kretanja", kojom se utječe na razum, a time i na opće stanje ciljane osobe.

Skriveni nazivi

Uobičajeno je, a što možemo uočiti kroz cijelu ljudsku povijest, pa i danas, da se stvari i pojave nazivaju drugačijim imenima. Međutim, čovjek bi, za vlastito dobro, trebao uvidjeti suštinu svake stvari, da bi je mogao smjestiti u odgovarajuću  definiciju.

Naime, suština sihra je da učini da zaboravimo, da u mišljenju zastranimo, da pogrešno shvaćamo... a šejtanov zadatak je da uljepša ono što je ružno, kako bismo za tim posegnuli, odnosno, "otvorili vrata uma i duše" za utjecaje.

"Napredni sihr"

Subliminarne poruke. 

Subliminarne poruke su poruke ispod granice naše percepcije, koje naše oko, niti razum, ne mogu opaziti. To je signal, ili poruka, umetnuta u drugi objekt, s ciljem zaobilaženja normalnih granica opažanja. (pogledati: http://alternativa-za-vas.com/index.php/clanak/article/subliminalne-poruke)

Primjera je mnogo...
Ovo je jedan "dječiji":

Na 3:39 !!!

A Fejsbuk??

ili... internet? A televizija? ( Čitamo li to- "vizija"??)

Sihr se može napraviti (i) na poleđini fotografija nekih osoba. Kako je "muuudro" smišljen taj Fejsbuk!
Ne mora se posebno izdvajati iz mora fotografija. One su sve redom, ionako, kodirane...

Dokaz?

Pogledajte u jezičkim i terminološkim definicijama ( na vrhu), pa osmotrite ljude oko sebe. Ponajviše je danas, kod muslimana, pritužbe na "pomućeno razmišljanje", "raspadanje porodice", "nerazumijevanje sa dojučerašnjim prijateljima", "razbijanje džemaata u skupine", "razbijanje skupina u pojedince"...

Prekid djelovanja sihra

Djelovanje sihra se prekida onog momenta kada se sihr razotkrije ( zato i jeste skriven).

Liječenje?

Nakon utjecaja sihra na čovjeka, liječenje treba uslijediti svjesno, i odgovorno. U težim slučajevima, može se potražiti druga osoba, koja će učiti rukju, jer je bolesnih ( opsihreni) u stanju nemogućnosti da prizove svijest.
Put dopiranja do naših mozgova je ponavljanje poruka kojima smo navođeni... svjesno, ili ne. Od ljudi, ili od šejtana u obliku džina i ljudi.
Put dopiranja lijeka do naših mozgova je:

-da se isključi dotok negativnih i preusmjeravajućih poruka sa naših ekrana, iz zvučnika, između redova...

-da se ustraje u ponavljanju Riječi koje su same po sebi Lijek ( rukja Kur'anom; "Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast." ( El-Isra', 82.)  )

-ustrajnost u zikru ( spominjanju Allaha Uzvišenog, a On je Gospodar i Tvorac svega stvorenog)

Mudrolije današnje, "modernog" svijeta:

Kažu da treba ponavljati afirmativne izjave, kako bi glas ( zvuk)  izvršio utjecaj na naše misli. Misli postaju ponašanje, a ponašanja karakter. Poželjno je u tim trenucima stajati ispred ogledala, kako bi i slikom utjecali na um. Um će, naima, dalje usmjeriti tijelo ( zdravlje, raspoloženje...).

Dakle, nauka je potvrdila utjecaj slika i zvukova na um. Recimo, prilikom dijagnostičkog snimanja mozga korištenjem magnetne zezonance, pacijent sluša zvukove, kojim se "rastaču" i najmanji segmenti živčanih centara, ali i ostalih tkiva. Također, odavno se, u eksperimentalnim istraživanjima, kao i u dijagnostici, koristi metoda projekcije. Prikazuju se slike, koje pacijent nekad razumije, nekad ne, i prati se rad živčanih centara u mozgu, prokrvljenost, cirkulacija, i slično.

Ono gdje su "afirmacije" samo puka ( loša) imitacija, jeste zamka iste vrste, samo drugog pakovanja. Naime, prilikom gledanja u ogledalo, na nas ima utjecaj i "nevidljivi svijet", u kojeg muslimani vjeruju. Da bi se rastjerali ti loši ( makar i vlastiti nesvjesni "smjerničari"), potrebno je spomenuti ono od čega bježe. Mudrost Sunneta Allahovog Poslanika, alejhisselam, neizmjerna je za naše umove!
Kako bi ostali pozitivni, a nestali negativni utjecaji, Muhammed, alejhisselam, učio je sljedeću dovu: "Gospodaru, upotpuni moj ahlak ( lijepo ponašanje, ćud), kao što si upotpunio moj izgled" ( ili: uljepšaj, kao što si uljepšao)
Islam je potpuna i savršena vjera, kakva treba ljudskom rodu. Za dobrobit. Potpuno uvažava ljudsku prirodu. Onaj Koji nas je stvorio, zna njene tokove, stremljenja, sklonosti, i lijekove za  sve štetne aspekte našeg insanluka.

Zato...

Žalosno li je stanje onog koji potroši život da bi izmislio toplu vodu, a stoji kraj bojlera, i ima struju koja ga pokreće!
Zato, u pravu je mladić koji je rekao: "Mnogobrojne su blagodati koje uživam, ali je najveća ta što mi je islam vjera, uputa mi je stigla, i što mi je Allah Gospodar!"S tim u vezi:

-Nije dozvoljeno liječiti sihr sihrom, zato što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je bio upitan o nušretu (običaj predislamskih Arapa da liječe sihr sihrom), rekao: 

"To je od šejtanskoga posla."

Prije ovoga je Allah, subhanehu ve te’ala, rekao ( u suri El-Bekare): 

"…i povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vlasti kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik - šejtani su nevjernici, učeći ljude sihru i onome što je bilo objavljeno dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu."
Zatim kaže Allah, dželel šanuhu: 

"A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, ti ne budi nevjernik!’ I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati, iako su znali da onaj koji to sebi pribavi neće nikakve sreće  na onom svijetu imati. A doista je ružno ono za što su se prodali, kad bi samo znali! A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kad bi samo znali!"
U navedena dva ajeta Uzvišeni Allah nas obavještava o sihru i to sa više aspekata: on je od djela šejtana; njegovo izučavanje je kufr (nevjerovanje) koji se suprotstavlja imanu; 

U zagrljaju duša

Svadbeni salon restorana "Kalabria" u Skopju. A mi sve, kao da smo baš na neko vjenčanje došle- vesele. Susret  s Imenom Gospodara je ono što On voli. Onima koji se s tim nijjetom, da se s Imenom Njegovim vole, sastaju i rastaju- On obećava Svoju ljubav.

*

Nurli lica muslimanki Makedonije mi obasjavaju minute u kojima mislim o stanju ummeta.

Upoznala sam nekoliko njih koje su se vratile islamu iz pravoslavlja. Našle smiraj, našle Istinu i Svjetlo. Uzele ga, i  šire svuda oko sebe. Jedna od njih je dovela svoju tetku, koja je suznih očiju rekla da razmišlja o islamu.
Prave su "ensarijke" "muhadžirkama" Bošnjakinjama, koje su također tu rođene, i žive. Mnoge su od njih su tu rodile nove generacije. Ipak, djeluju kao da nikad nisu odmakle od matice.

Pričale smo o traženju puta do sreće. Rekoh im da  ja ne umijem kao učeni ljudi  govoriti o pravilima. Ja samo znam ispričati ono što srce osjeća, Allahovom MIlošću. A za to i služe pjesnici, zar ne?
 Valjda im je baš takvo što trebalo, jer... srcem se, ustvari, gleda. Ili ne vidi.

Kada bih nabrajala imena svih voljenih  koje sam tamo zagrlila, trebala bih napisati knjigu. Njima nije ni bitno da im znate imena. Bitno im je da znate da  su dio vas.

Imale smo nekoliko tema, mahom "ženskih". "Put do sreće", kojim smo prošle analizirajući razloge naših stanja koja ne volimo. Zasigurno, korijen svim razlozima je u nerazumijevanju poruke islama, poruke tewhida. "Kako da mu bude po mom" je bio svojevrsni nasihat, kojim smo nastojale doći do praktičnih rješenja nekih neželjenih situacija u kojima se nađu bračni partneri. "Biti sestra u islamu" je bio mehabbet, koji nam je poslužio da vidimo sebe očima drugih sestara, bar nakratko, i prevaziđemo neke  prepreke na putu uživanja islamskog sestrinstva u potpunosti. "Rahatluk je...", sad bih rekla- tamo, s njima! A  prilikom druženja sa njima, zaključile smo da je to ono što traje, što nije momenat, što neće proći. A sve što je na Zemlji, prolazno je. Samo je Allah Uzvišeni Vječan... "Lijek za tugu" smo popile zadnji dan, u Hatundžuk-džamiji, u centru Skopja. Prenijela sam im recepte kojima sam i sama sebe nastojala, Allahovom Voljom, liječiti. I ne samo od tuge, jer tuga je- vrh ledene sante. U dubuni leže sasvim drugačiji nazivi naših osjećaja i misli. Te recepte sam imala čast naučiti od velikog insana, uvaženog hafiza Imada el-Misrija, a sticajem okolnosti, malo ko je imao priliku da ih čuje i zabilježi. Sretna sam zbog ove mogućnosti koju mi je Gospodar podario, da odem u bošnjačke džemaate u Makedoniji, i da naučim daleko više, nego što bih ikad mogla njima prenijeti iz vlastitog iskustva. Kad krenete u Makedoniju, ponesite hediju koja je njima najdraža- želju da budete s njima!

Kosovo u sjeni jedne slike

 Vidjeli smo Kosovo, uzduž i poprijeko.
Elhamdulillah.
Srbi nam nisu dali preko granice, jer smo u pasošima imali kosovske pečate. Biva, "nije to država". Tako smo dobili bonus 400 km turističkog klimanja uspavanih glava u umornom kombiju.

Nakon što smo, kao pravi, prkosni  Bošnjaci,  skoro uzviknuli: "Kosovo republjika!", ja zamal' pomislih da sam sred  New Yorka. Hem imaju "Kip slobode", hem se zastava SAD-a viHori na svakom ćunju što liči na banderu. I balkonu.
A dobro, ako njima ne smeta da se protiv jednog kolonizatora sklone pod skute drugog, ne smeta ni meni. A tako sam se radovala njihovoj "nezavisnosti"! Kao da je moja.

Baška sve to... Nisu mi dali da koristim sanitarni čvor jedne benzinske crpke, zato što sam....Ž E N A! Bezbeli Amerikanci do tog dijela 'neovišnjavanja' Kosova još nisu stigli. Bliže im je Afganistan, gdje svakodnevno, godinama, "spašavaju" muslimanke od hidžaba i ženskih medresa.

 Lijepo je Kosovo. Albanci su ponosan narod. Ima muslimana, i oni su, zasigurno, još ponosniji. Ipak, zbog samo jedne situacije i slike, ja mislim da vjernicima i nije baš lahko. A opet je taj ( albanski )  narod iznjedrio neke od najvećih islamskih učenjaka! Sad mi izgledaju još veći. Kad se hoće- može se. Uz Allahovu pomoć.

Stali smo kod džamije. Saudijci izgradili, još 2001., piše. Lijepa, mašaAllah, ali nekako... zapuštena na prvi pogled.

*

Na drugi pogled je - još zapuštenija. Na rijetkim mjestima gdje  im se razaznaje boja, vidi se da su novi tepisi u obliku sedžada nekad bili - čisti?!?
Valjda.
Nismo mogli dobro vidjeti, jer se od nepodnošljivog smrada nismo mogli zadržati u unutrašnjosti ni nekoliko minuta. Naime, pojam "smrad" i "džamija" NIKAKO ne idu zajedno. Nemoguće. Možda nam se zato, u spoju sa pojom ćistoće, njena suprotnost učinila još izraženijom. Tu smo uvidjeli da je ovaj objekat potpuno nefunkcionalan, osim... teško mi je to i napisati... kao svojevrsni javni toalet. Sanitarni čvor potvrđuje groznu misao.
Neupotrebljiv od pretjerane upotrebe nakon koje se ne čisti ni minimalno.

Pomislih... Koliko mi, Bošnjaci, čistimo... a bome i sve Albanke koje sam ikad u životu srela. No, s obzirom na ovu tužnu sliku, čini se da u Peći nema ni Bošnjaka, a ni Albanaca kakve ja poznajem.

Do nas je došao jedan čovjek, koji nas je još prije primijetio, kod benzinske "for women and dogs-forbidden". Kosovar. Hvala mu. Udostojio se da priđe, i da nas upita odakle smo. Nakon toga nas je upitao zašto nismo priznali Kosovo.
Do tog dana nisam znala za drugi razlog, osim političkih prepucavanja. Sad znam: Zato što vi niste priznali džamije! ( a možda neko ima i drugi razlog...)

*

Vjerujem da je na Kosovu bilo mnogo ljepote koju sam mogla zabilježiti. Posebno vjerujem da je bilo plemenitih vjernika i vjernica, koje je vrijedno utisnuti u pamćenje. Pošto se sa njima nisam srela, jer smo mi, u biti, bili na prisilnom proputovanju, ostalo mi je samo da razmišljam o njihovom položaju u tamošnjem društvu, pod dojmom  tužne slike, i  potaknuta  položajem  ove Allahove kuće.  Odnose li se tako i prema njima? Ili je ovo samo ružna iznimka? Nadam se da jeste. Ne bi valjalo da se preko kršenja Allahovog hatora hrane američki hatori.

U dolini lavova

Rekoh domaćici:
"Vi ste svi ovdje rođeni, ovdje ste rodili svoju djecu. A  tako dobro govorite bosanski jezik."
"Pa, kako nećemo? Mi smo Bošnjaci!"
"Iz kojeg mjesta su došli vaši preci?"
"Sandžak. Većina nas je sa Sandžaka. Neka mjesta su "očišćena" genocidom, a preživjeli su migrirali prema Makedoniji. Mi smo njihovi potomci."
"Znači, ove mlađe generacije, ustvari, nisu bile u Bosni?"
"Ni mlađe, ni starije. Rijetki su među nama bili u Bosni. Daleko... A i nemamo tamo rodbine. Samo srce nam je tamo. Dušom smo za Bosnu vezani."

Djeca od nekoliko godina, bebe koje tek progovaraju, prve riječi kazuju na bosanskom jeziku. U kućama, domovima Bošnjaka, nema komunikacije na makedonskom jeziku. A dobri su građani svojih rodnih država. Vrijedni radnici, uspješni učenici i studenti. Dobre komšije, povjerljivi prijatelji.

Bošnjaci Makedonije. Sandžaklije. Ponos svakom ponosnom, osmijeh svakom zabrinutom. Takvi su oni...
Okruženi pravoslavljem s jedne strane,  i nacionalizmom koji se pretpostavlja vjeri, s druge strane. A ipak, islamom i bošnjaštvom, opstali.
Nasljednici etikete "poturica", i bremena krvne osvete za "Kosovsku bitku", o kojoj su, kao i mi, samo čitali u knjigama.

***


"Ovo je Gazimestan", reče nam domaćin,"mjesto za koje su Mladić i Karadžić poklali Srebreničane, toliko  stoljeća i kilometara udaljene...Znate  ono, kad je rekao da Srbima poklanja grad u znak osvete Turcima..??"

*

Na tom je mjestu 1989. godine, Milošević najavio belaj koji se desio. Kakav kompleks vuku ovi Srbi stoljećima!? Osvećuju se i djeci u utrobama majki. Da li nam time poručuju da trebamo sad i mi, Srebreničani, Sandžaklije, Krajišnici, butum Bošnjački  milet, da učimo svoju djecu da se sljedećih pola tisućljeća osvećuju bebama nerođenim, da ubiju ili porobe i što mogu, a u oporukama zaduže za one što ne mogu?

Mi nismo takvi. 

Nas vjera uči da osvajamo srca, a ne građevine. Da ljubavlju zarobimo ljudske simpatije. Da osmijehom rušimo barikade i pregrade. To je naša lična karta.

Pomislih: Ima li u nama takvog kuveta, nakon svih zuluma? Ima li u nama meraka za sijanje sjemena mira i dobra, nakon svih nemira i krvavih suza?

Ima!
Oni su dokaz. Dokaz da se postojanje gradi ustrajnošću na istini.

Posjetila sam jedan od brojnih bošnjačkih džemaata, i tom prilikom  upitah:
"Znate li, djeco, ovu dovu koju sam sad proučila?" ( "Rabbi jessir" )

"Znamo, učili smo u mektebu!"

"A, znate li, možda, šta ona znači  na našem jeziku?"

Šute... Gledaju sa željom da odgovore da ne znaju jezikom, ali znaju srcem i dušom...
U tom trenu javi se jedna od djevojčica:

"Znam ja! To znači: Ja srcem čvrsto vjerujem, i jezikom potvrđujem, da nema drugog Boga osim Allaha!"

Kad god se sjetim ovoga, plakat ću! Plakati, kao što sad plačem.
Plačem, wallahi, od ponosa. Plačem od kuveta. Od snage uvjerenja tih naših gazija, i časnih majki, od čistoće  plemenite krvi u djevojčica...

Nisi uspio, Obiliću! Murata si, Sultana, na prevaru ( kao što vam i priliči) ubio. Zato što ti je ostavio mogućnost da budeš čovjek, da priznaš zabludu i postaneš insan. Nama ders, vama nikad ponovljena prilika, ako Bog da. "Nije musliman onaj ko dozvoli da ga iz iste rupe zmija dva puta ugrize." Ovo je, također, učenje našeg Mustafe, alejhisselam. Učenje koje su shvatili ponosne Sandžaklije, Bošnjaci. Na tome odrasli, u tome djecu rodili, i na tome ih odgojili.

Tamo gdje zlatno Sunce sja...tamo je Makedonija. Ta rodna zemlja, puna Bošnjaka. Ezani grle kapi Vardara. S munara vije ponos ljiljana. Jači su oni, nek se zna, od  zmija i vukova, što poginju glave- ne pred sabljama- već pred tekbirima iskrenim iz prsa junačkih, ponosnih Bošnjaka, sandžačkih lavova!

Majkama im ruke ljubim!
Pred očevima pogled krijem, a željna sam da vidim... kakvim su to čelikom, kad treba tvrdim, a kad treba mehkim, sinove i kćeri u planine podigli? Junakinje i junake, čela uzdignuta, odgojili.

Hvala vam, i halal od vas iščem,
što smo premalo znali, i premalo htjeli, biti dio vas. A vi ste, i srcima,  i dušom, i tijelima kojima braniste rovove Bosne, bili, i ostali, uz nas.

Naučih, tako, šta znači saff. Zbijen red. Bedem neprobojan. Onaj, kojem se sva značenja svega na svijetu, svode na:
Nema drugog Boga, osim Allaha Jedinoga!

Da ga sebi u san donesem, kad sagorim od sjećanja

"Nisam ja izgubila nadu u Allahovu Milost. Nisam izgubila uvjerenje da On može sve šta hoće. Samo sam se pomirila s tim, da je ono što On zna i hoće, bolje za mog Hajrudina, i za sve nas. On zna, mi ne znamo.
Sad kad pomislim... ni mene neće biti poslije njega, tako nekako mislim.
Neću živjeti, i ako živa ostanem. Tako mislim. Kad pomislim. Ali, slabo pomišljam. Važno mi je ovo što je sad. A sad mi je Allah dao takvu snagu, i toliki smiraj, da sam ubjeđena da je od Njega. Ja od koga bi bila? Ovolika snaga... Toliko puta sam "umrla" i "oživjela", čekajući svaku vijest o nalazima. Gledajući, na koljenima, pored bolničkih kreveta, onu jednu suzu što mu se niz obraz skotrlja, ako samo malko pomaknem ruku koju sam mu pod glavu podmetnula. Nad njim sam, umirući- živjela. Daleko od njega ne bih mogla. A poželjela sam svu djecu. Znaš li ti da ovu moju najmanju, moju bebu, nisam šest mjeseci vidjela? Osam, možda... Sad više i ne znam. Odrastoše mi, a ja ih se ne nagledah. Njega gledam, njega upijam. Da ga sačuvam. Da ga ponesem. Da ga sebi u san donesem, kad sagorim od sjećanja, i želje  za tračkom njegova mirisa..."

"A ja još nekako... u meni, duboko, tinja neko svjetlo nade...", reče Mustafa.

"Neka bude kako je za njega najbolje, onako kako će biti najsretniji."

Amela je institucija. Moja, obrazovna, odgojna institucija.

Ja sam inače mala žena. Ali se ne osjećam malehnom. Nekako sam si tu negdje, pri ruci. Taman.
Danas me grlila Amela.
Osjećala sam se malehnom.

"Ne znam da ima veće iskušenje", rekoh joj.
"Ima, moja sestro. Uvijek ima teže i gore."

Tu se još smanjih.

I ponesoh sa sobom, u spomenaru duše, svaku njenu riječ. Mustafin pogled u nju. I Hajrudinov osmijeh.

Još ću dugo prebirati po mislima ove životne lekcije.

Kanibali

Odavno smo svjedoci ( a poneko i žrtva) činjenice da neki ljudi gaze po časti muslimana, koja je svetija od Kabe, do svojih niskih ciljeva. Naime, lakše im je reklamirati stepen imana, nego ga graditi.

U zadnje vrijeme su i na našim prostorima počeli gaziti preko časti najčasnijih ljudi (uleme, mudžahida). Nisu se tu zaustavili. Nefs je gladna zvjerka. Sad gaze preko bolesne, umiruće djece, i njihovih roditelja.

Ne ljute me. Žalim ih. Je li moguće da su stvarno toliko maloumni, pa su uvjereni da je to nešto dobro i ispravno, ili namjerno rade ovakve grozote, s ciljem unošenja smutnje i pometnje među muslimane?

Povijest govori u korist ovom drugom...



Naime, ovi redovno ne rade ništa. Ne odazivaju se na humanitarne akcije jer "kriju dobra djela". Iako Uzvišeni kaže "udjeljujte i javno i tajno". Bolje je tajno, ali i javno ima svoje "zašto". Ipak, u tom skrivanju, objelodane svaki noćni, duha, sunnet i farz-namaz. Objelodane učenje Kur'ana. I, redovno, objese na internet-štrik, čistoću svojih duša. Oni ZNAJU da su dio "spašene skupine", a to su oni ( među muslimanima) koji će u Džennet. Ostali- vooozz! Znaju ljudi. Bezbeli im neko rek'o. Neko ko zna. Ali, pri njima nema širka. Tek toliko. Nemaju oni ništa sa sufijama, samo su isti u vjerovanju u nepogrešivost svojih šejhova. Ali to je zanemarivo, zar ne?
To su oni koji revnosno "brane mudžahide" ( ako ne vidite, naglašavam NAVODNIKE, koje redovno "ne vidite", iako "znate čitati" i "jasno vam je šta mislim, iako ne govorim"!), ali ih nema kad se protestira zbog zatočeništva nedužnog Abu Hamze. Nema ih da pruže podršku, da ikad nazovu porodicu, da se oglase...NE! Oni smatraju da je Abu Hamza "sumnjivog tewhida", jer se "borio za državu, a ne Allaha", i jer je nosilac "zlatnog ljiljana", a njima "ne trebaju ordeni taguta", osim kad im orden o prsa kači njihov šejh, i internet-džemaat galamdžija.Ti ne smetaju, jer- odlučili su- šejh je u pravu i kad pogriješi. Ono, on je Muwehid. Znaju oni. Daleko od "taguta". Daleko od demokratije, osim kad iskorištava slobodu govora, i poziva se na demokratsko pravo.
Znaju oni., kao što znaju za svakog ko "nije muwehid", jer "podržava taguta" ( Erdoana i Mursija, na primjer). Mislim se, valjda su zamijenili u tumačenju riječi  ovo "tagut" sa - radnik za islam i ummet, i ono "šejh" sa - ne radi ništa, osim što svoje viruse nebuloza razašilje na potencijalno plodno tlo". To "tlo", isto, ne radi ništa. Naime, evidentno je da se, recimo na internetu, ( drugdje ih baš nema, ako griješim, ispravite me!), ne može oko otvorit od njihovih obrušavanja. Pametan svijet se sklanja ustranu ( jer, onaj ko sa strane gleda dok se sa nerazumnim raspravljaš, lahko bi mogao pomisliti da ste isti). A da, to su oni koji su u počecima internet-aktivnosti na ovim područjima, tvrdili da je to "Dedždžal", i da je "haram". To ovi, što se na protestima podrške ummetu "ne miješaju sa ženama", jer... nisu na fejsbuku, i potencijalne "spašene duše".

Mislim, meni je "svejedno".

Osim kad se kanibalski obruše na bespomoćne, koji samo Allaha dozivaju u pomoć!

Ovo je neko napisao, kao "komentar situacije koje sebi dozvoljavaju neki muslimani, i da drugi podrže"... a radi se o želji muslimanskog, vjerničkog djeteta. Osmogodišnjeg djeteta, kojemu je "posljednja želja" da upozna svog omiljenog fudbalera. ( Allah zna, možda ga jednim "budi!" izliječi, iako su mu doktori "dali" još maksimalno mjesec dana života).
Ovo je komentar dotične osobe na život i ponašanje Amele Kamenjaš, majke Hajrudinove, za koju se nije potrudila da je uopće upozna, ili sazna nešto o njenom stanju, a  koja je prije tri dana izjavila ovo: "Nemoj te se brinuti za nas, ma kolika bol bila, ma kolika tuga bila, JA SAM DUBOKO SVJESNA DA JE OVO ALLAHOVA ODREDBA , jer samo ON zna kome , sta, i zasto daje kakvo iskusenje.Elhamdulillah." 


I još nešto: dok su mnogi ""bez širka u prsima" spavali slatkim i mirnim snom, Hajrudin i Amela su za sirijski narod poslali
( konvojem humanitarne pomoći) jedinih 100 eura koje su imali, sami, daleko u tuđini, dok su se borili za svaki novi dan Hajrinog života. Rekli su da je to zato što je "braći i sestrama potrebnije". 

Kanibal je onaj ko ždere tuđu dušu, ne bi li svoju okitio "ordenjem". Jer, duša je vrijedniji dio insana. Ko ošteti tijelo, oštatio je prolazno. Ko ošteti dušu, oštetio je ono što nastavlja život i poslije smrti. Koliko traje nanesena šteta, toliko traje i grijeh onoga ko je "zagrizao".


I da! Oni "nisu haridžije". Nisu, kao ni bilo koji haridžija prije njih. "Navedite rečenicu kojom se nekog tekfiri!"...
Koju po redu?
Koju po smislu?
I tu insan ostane bez teksta, od navale nevjerovatne količine traženih podataka...

Misim, meni je svejedno...