Ćilima našeg sedždali krasota

Nije pjesma već...

Ono što bih, ustvari, htjela reći svima...
i umnima, i bezumnima,

Velika je istina, jer
od Svevišnjeg je kazana,
po Kuddusi –Džibrilu,
Muhammedovim glasnicama,
mir neka je na njega,
a sad od mrve prašne
iz srca što dovi
za smiraj muslimana,
slovo-slovu izlivana.

Svakakvih nas ima.
I onih
što u gafletu plove bespućima,
i onih
što im djela  dobra
s grijesima  su pomiješana,
i onih...
od svih boljih,
čija su dobra - hajre drugih premašila.

Ali...
u srcima svih nas

Za samo Jednog Gospodara,

Istinskog Vladara i mene i vas,

mjesta ima.

Kao da teren smo za hijene
što podmuklo vrebaju
svoju lahku lovinu,
na nas, ipak, gledaju.
Hinjski planiraju.
Sredstva  ne biraju.

Zašto nam to rade?!?
Raspadnutim saffovima
katili se  raduju,
dušmani se ranama ummeta slade,
ne dajuć' ni za danas, ni za sutra nade,

da svoj furset će okrenut
na sila zla evlade,

a nas ostavit', pogleda uprtih
u Dan pravde...

Krvava je zemlja ova...
I Bošnjaci, jao meni,
svih lešinara  već bremeni
siti pustih snova...
umorni, isprekidani,
vazda nekom potlačeni,
aman...
sve šugi do šuge
pod nogama opruženi,
i opet „krivi“  što  su im
sinovi i kćeri
zbog ničeg, il' „nečeg“,
iskasapljeni...


A sad dođe sa svih strana,
čini se neobuzdana
neka neman, nagizdana,
da nam ovdje, kukavnima,
o sebi i po sebi
bira kroj kaftana
u bojama svog vatana!
I još k tome, da 'prostiš,
pod imenom „muslimana“
u otrovnoj utrobi
donosi „hedije“...
da 'prostiš...
u njedrima zmije.
I vatreni jezik plazi
glasićem što ( gluho bilo )
kao da se mazi
dok poziva da se pazi
na suprotnu njemu džadu,jer...
„naviru, kako samo „oni“ znadu,
da nam otmu našu djecu.“

I, taman što pripazismo,
drugi smjer propustismo,
iz kojega navriješe
oni što uzeše
što sanjali nismo...

UZEŠE NAM MIR USRED NAŠE KUĆE!
„Vodu vari-vodu hladi“-još nas i muče.
K'o da ne zna Bošnjak,

Jal insan, jal ahmak,

Da naša je: dobrota,

Komšiluka ljepota,

Džamijska čistota,

Srčana toplota,

Ćilima našeg ,sedždali, krasota,

Kad na njemu se saffovi zbiju,

Zajedno plaču, zajedno se smiju,

Jedni uz druge u tjeranju tuge,

Kad stanu...
Pa poviču, da svi čuju, da naši su

i Muhammed, i Osman, i mudri Alija,
Ebu Bekr i Omer, prostrana im avlija,
i Mehmed i Sinan, široka im ćuprija,
i sva svita uleme, Bosanka ih rodila...

Handžića pero - džennetska mu riznica,
Smajlovića srce – krv mu mirisala,
Pruščakova mudrost – deredže mu krasila...

Neprodana,
Neizdana
Bosna nam ostala!
Odjevena ezanima bosanskih mujezzina...

X