Korak u znak da smo "svoji"

Nema, kažu neki, smisla...

Zašto bi izašli na ulicu, kad možemo gledat sapunicu?

Zašto bismo viknuli glasno,
u vaktu kad je šutit slasno
do bola...
jer je jasno

da se odvija utakmica u kojoj valja izgubit' il' pobijedit. A uz pobjednika nećeš moć stat, ako si imao mišljenje i stav suprotan njemu.

Tako to "hoda" kad se sumnja u kvalitetu reprezentacije.

Meni ima smisla.

Bilo nas je malo.
Većina je ostala tekbirati i suosjećati na internetu. Bar većina nas, ovdašnjih.
Doduše, jedni ZNAJU, jednostavno , eto- znaju! Da je to nekakav širk, jer smo se usudili da koristimo više od jednog prsta. Toliko o "akidi" simbolizma.
"Oni" su bolji vjernici, jer znaju koliko prstiju treba pokazat. Iako se ponekad zabune, pa pokažu i onaj pored onog što je pravi.

Ahlakom to redovno rade.

Ima onih koji bi, ali ne znaju ima li ikakve fajde.

Na Sudnjem danu, Gospodar će dozvoliti nekim ljudima, vjernicima, da se zauzimaju za one koje su na dunjaluku poznavali kao vjernike. Pa će reći: "Oni su nekad s nama klanjali."

Šehidi će se moći zauzimati za 70 insana iz svoje porodice.

Jesam li ja Esmina porodica? Jesam. Ja sam joj sestra.

Pa, rekoh... ako bih bila nedostojna šefaata Resulullaha, alejhisselam, možda me se sjeti Esma el-Beltagi. I kaže: "Ona nije na dunjaluku okrenula glavu od mene, pa neću ni ja sad od nje." MOŽDA, kažem. Samo možda. Možda dobijem. Izgubit nemam šta. Osim minuta tekbiranja na fejZbuku.

Jučer, u Zenici... gradu zagađenog zraka, u kojem se lakše diše nego u većini gradova BiH. No, o tom- po tom. In šaa Allah.


.....