Nekad sam čula rečenicu:"Iz Dina me istjera!"
Poslije sam je svojim očima vidjela.
Nekad sam čula dio ajeta časnog Kur'ana, koji kaže da je smutnja gora od ubistva.
Poslije sam osjetila smrad smutnje, pa mi se, po ne znam koji put u životu, istinitost Riječi Gospodara potvrdila.
Šta će insan... hud, slabašan, umoran... osim sklonište potražit od zuluma što ga sami sebi nanosimo, pa onda još i prkosimo, s onim tako ljudskim: "Ali, šta ću, kad sam u pravu..."
Otkad sam u islamu, a hvala Allahu, ima tome koliko nečiji život traje, slušala sam dušmanske riječi potvora i osuda za muslimane i za... nešto. Šta god im se otme da zažele.
Zar im, makar zbog njih samih, nije stalo da dođu do istine, već se onako "inteligentno" za nametnutim predrasudama u životu vode??
No... svo to vrijeme, najviše sam gledala kako muslimani muslimane iz Dina istjeruju. A neki lukavo, polahko-izvode. I još govore da su došli da nas spase. To ti je kao kad te neko zareže, pa posili. I kaže ti da je to, ustvari, golema usluga, za koju trebaš bit zahvalan.
Vidjela sam ljude prepuštene same sebi, jer nisu počašćeni da su po ocjeni "imanskog žirija" dovoljno deredža postigli, da im se obraća s pažnjom i brigom o njihovom stanju. Njima je, odlučili su "dobri", dovoljno ušiljenim pogledom reći "Allah te uputio...", i to uz dodatak koji naglašava stav da su, vrlo vjerovatno, nevrijedni te časti "...AKO si za upute." Kao da se Gospodaru treba naglasiti da On upućuje one koje On hoće, kad hoće, kako hoće, i da smo svi mi upućeni isključivo Njegovom Milošću. Ma jok, nego, ono, da za svaki slučaj glasamo za vaganje srca. Osim ako je naše.
I ovo sam čula da ljudi kažu ljudima: "Do jučer je bio dobar, govorio je i radio je hajr, vidjeli smo ga kao brata. A danas je napisao rečenicu zbog koje je propao u našim očima. Konačno, pokazalo se njegovo pravo lice!"
I pri tome je u glasu zvonila radost, jer u otkrili "skriveno".
Ni na kraj pameti im nije da razmisle, jesu li, možda, oni pogriješili? Ili loše razumjeli. Ili su, možda maloumni, kad su bili u stanju godinama za nekoga tvrditi da je dobar, a onda iz samo jedne rečenice shvatiti da laže? Je li im to oštroumnost bila na odmoru? Ili... ili znaju da je teško nositi masku, pa je pitanje minute kad će spasti? A da bi znao, moraš osjetiti.
Svak prema sebi ljude sudi.
Svak, sudeć' drugima, sebi presudi.
Nema komentara:
Objavi komentar