Ne znam, je li njeno
lice odbijalo svjetlost Sunca na neki
neobjašnjiv način, kao da je ogledalo, ili se meni zbog njenih riječi tako
činilo.
Žena, na kojoj se
vidjelo da je proživjela brojna putovanja kroz iskušenja, i da je bivala
zaustavljana na stanicama na kojima nije planirala zastajati. Bez žaljenja, bez
trunke očaja, bez jednog tona kojim bi odala da ju je bar ponekad nemoć
obuzela, ispričala mi je svoju neobičnu priču:
„Dok sam bila
djevojčica, najvažnije na svijetu mi je bilo da ne iznevjerim svoje roditelje.
Voljela sam ih ljubavlju koju ne bih nazvala tipičnom za dijete. Čak i kad sam
mislila da nisu u pravu, važno mi je bilo da ispoštujem njihove zahtjeve i onda
kad me ne vide, i kad nemaju način da saznaju koliko sam bila dosljedna. Imala
sam neopisiv osjećaj da me neko prati, gleda, iako ja njega ne vidim. Stid me
bilo da lažem i iznevjerim one koji mi vjeruju.
U to vrijeme, moja starija
sestra je bila u dobi kad adolescenti posežu za raznim tehnikama „uklapanja“ u
društvo. Nažalost, moja je sestra birala uvijek ono loše.
Roditelji su bili
prezaposleni, i preobuzeti svojim međusobnim, dobrano narušenim odnosom. Računali
su na njen stid pred mlađom sestrom, i smatrali su da su dio brige riješili
time što su joj mene prikrpili kao nekog nadzornika. Nažalost, odgoj i učenje
stida nisu našli plodno tlo.
Meni je bilo užasno
teško. Ne samo zato što sam bila izložena mnogočemu nepriličnom mojim godinama,
karakteru, ma ustvari bilo kome. Možda to nekome ne bi bilo tako strašno, možda
bi neko to nazvao „normalnim za te godine“, ali meni nije bilo normalno. U
svakoj prekoračenoj granici onoga što su nas učili i savjetovali da usvojimo
kao pravila, ja sam vidjela oči mojih roditelja. A oni su gledali negdje
drugdje. Tako sam ja rukama moje starije sestre bila bačena u bunar strašnih
svjedočenja svemu što se smatra poročnim i odvratnim. Kad bismo se vraćale kući
iz „kina“ ili „kazališta“, lagala je da je moje lice uplakano, jer me „prepalo
nešto“... kao što su Jusufova, alejhisselam, braća lagala.. Bacili su ga u
bunar da umire polahko, a lagali da su ga napali vukovi. Iskušenje Jusufa
alejhisselam, koje je proživio sa svojom braćom, kasnije sam, nakon mnogo
godina, čitala u prvom prijevodu Kur'ana koji sam dobila u ruke. Tad sam saznala za njegov životni put, i
imala osjećaj kao da sam ga upoznala i prepoznala dušom.
Jednako kao njega, i
mene su zavodili ugledni, „poželjni“, lukavi vlasnici moći nadamnom,
prepuštenom da se borim s vukovima u janjećoj koži. On se odupro, borio,
zavapio za pomoć i podršku Onome Koji je Najbolji Zaštitnik. I bio je zaštićen
od svih vrsta poroka. I ja sam molila Jedinog Koji me čuje kad se sluh cijelog
svijeta izgubi. Nikad nisam pala u zamke lukavih lovaca, niti bila igračka
pohlepnih lisica. Čistoća mi je bila draža od čitavog dunjaluka.
I
ona je bila poželjela njega, a i on bi bio nju poželio da od Gospodara svoga
nije opomenu ugledao – tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je
on uistinu bio Naš iskreni rob.(Jusuf,24.)
Nisam ništa ugledala,
samo sam osjetila da je sreća i toplina, da je prostranstvo u prsima koje ljudi
zovu srećom, negdje drugdje. I bijah očuvana. Sačuvana. Onda kada me ni moja
majka, ni moj otac, nisu čuvali... jer, nisu znali, niti su pretpostavljali u
kakvom se vrtlogu borim za dah. Pokušala sam im reći, ali su laži i
spletke „starijih i pametnijih“ uvijek
nadjačale moj vapaj. Jednostavno, ljudi nisu bilo od kova lažljivaca i spletkaroša,
i nisu mogli pretpostaviti da bi takvo nešto moglo biti svojstveno drugima.
Mene je čuvao Najbolji
Čuvar. Zaštitnik moj i Pomagač. Tada još nisam znala kako da Ga zovem...
***
Kasnije sam
saznala kako je kada čovjeku, kao što je
i Jakubu alejhis-selam, oči pobijele od jada. Kad od jada obnevidiš. Toliko
tegobe su mi nanosili ljudi... jadan li je onaj koji je prepušten ljudima na
„milost“! Nisu imali osjećaj za moju bol. Bilo je bitno da poslužim svrsi – da
drugi ižive svoje živote. Sve prednosti moje mladosti, ljudi su nastojali da
iskoriste i unovče. Nije bilo bitno što me lažu, i govore da to rade za mene.
Svako umijeće i sposobnost, zdravlje i naivnost, koristili su da steknu neki
profit, ili neke olakšice. Zato što sam bila izuzetno lijepa djevojka,
„prijatelji“ su me pokazivali iz raznih ćoškova koje ja nisam vidjela, svojim
„vezama“ i „štelama“. Obećavali su da će im, ukoliko ispune njihove potrebe,
„namjestiti onu malu“. Nikad me nisu namjestili, jer nadamnom je bdio Onaj Koga
ne obuzima ni drijemež, ni san. Bol zbog iznenadnog saznanja da su, opet, ljudi
koje sam smatrala bliskima, koje sam čak voljela, „prodavali“ moje povjerenje i
ljubav za šićar, dotukla me. Već sam otišla od roditelja, kako bi imali mira
bar sa onom kojoj su vjerovali. Teško su im padale naše svađe i netrepeljivost,
a ja nisam mogla drugačije da im umanjim tegobu, osim da odem i uskratim
priliku da me sestra i dalje napada svojim obmanama, dok sam se ja bjesomučno
branila... u očima roditelja koji i dalje nisu znali kakvo licemjerno
poigravanje mojim životom se odvija, ja sam se činila kao ona koja izaziva i
stvara kavgu. Tim odlaskom, povjerovavši nekim drugim „brižnicima“, ja sam
mislila da sam riješila bar dio briga. Ali, kao što sam navela, vuk je samo
promijenio kožu, ali ne i svoju bit.
Iako nisam imala načina da opet negdje odem, iako sam morala ostati u
kazanu punom vrelog ulja, koje nije pržilo moju kožu i kosti, već dušu, moj
Zaštitnik i Pomagač je dao da ostanem i opstanem bez velikih oštećenja i rana.
Ostala sam opet čista, neokaljana, ali dobrano
obilježena ožiljcima na duši.
Iz ove situacije našla
sam izlaz onda kad sam saznala Ime mog Plemenitog Vodića kroz sve nevolje i
iskušenja. Čim sam saznala za Njegovo Ime Plemenito, ja sam se u potpunosti
Njemu okrenula. Nije me bilo briga šta će reći ljudi. Nisam ih ni vidjela. A
i... koji ljudi??
Iako sam imala i oca i
majku, ja sam bila na neki način jetim. Baš kao što je bio naš voljeni Poslanik
Allahov, Muhammed alejhis-selam. Čitajući ajete sure „Ed-Duha“, moje se srce
smirilo i nada se ponovo probudila...neću biti izgubljena, ako Bog da!
Zar
nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao, pa te
je na Pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio?
Prepustila sam se.
Vidjela sam da, ionako, sama niti mogu, niti znam kako dalje. Gospodar mi je dao izlaz u liku jenog čovjeka,
slične priče, istih želja i nadanja. Počeli smo svoj islamski brak. Niko nije
vjerovao da ćemo opstati.. Plašilo ih je naše uzdržavanje od
harama u pogledu načina i puta zarade opskrbe. Plašili su se da će nas ljudi
progoniti. Tvrdili su da nećemo uspjeti. Ma koliko smo se trudili da objasnimo,
nisu nas uzimali za ozbiljno. Ismijavali su nas. Ogovarali su nas naši
najbliži. Pričali o nama kao da smo luđaci. A, nije li nešto slično tome
iskusio i Nuh, alejhis-selam, od svoje porodice i naroda? Nisu li ga smatrali
ludim kada je usred sušne pustinje započeo gradnju svoje lađe spasa, slijedeći
uputstvo Allahovo? I mi smo postepeno, teškom mukom, izgradili lađu spasa.
Izgradili smo svoj dom, svoju porodicu smo podizali na temeljima povjerenja u
Jedinog Koji nas nikada nije iznevjerio i ostavio.
Nekako u to vrijeme,
prisjetila sam se malo jačim osjećajem da razumijem iskušenja Ejjuba
alejhis-selam. Toliko sam se razbolila, da me i vlastita krv napustila. I niko
je nije mogao zaustaviti. Liječnici su mi davali tuđu krv da nadomjeste
gubitak. Bilo je uzaludno. I tuđa je bježala. Valjda nije bilo ugodno u mom
tijelu, pomalo oronulom od tuge i neprekidne bitke da ostanem na nogama.
Ljudima koji su nas nazivali svakakvim imenima, ništa nije bilo sveto. Toliko
tuge su mi donijeli u život kada su me pokušavali pred mužem ocrniti za najgore
stvari... ne znaju oni kakve noći i dane sam ja žvjela, pune straha, brige,
očaja, pune želje da ne vidim nikad bol i razočarenje u očima mojih roditelja
bar zbog mene...makar nikad ne saznali da su i ne htijući pomogli zvjerima da
me trgaju. Sve da bih se sačuvala onoga za što su me klevetali. A klevetali su
i mnogo bolje od mene. Za najčišćeg, najplemenitijeg među ljudima, rekli su da
je čarobnjak, lažljivac, lud. Rekli su da je kavgadžija koji želi da sruši
rodbinske veze i odvoji oca od sina, brata od brata. Rekli su da želi da zavede
i obmane one koji su „lahkovjerni“. Rekli su da sve radi zbog vlasti i
prestiža. I dok su sve to govorili, znali su, pa čak i svjedočili, da je
najčišći i najplemenitiji među ljudima. Nisu se boljali zla od njega, potpuno
su vjerovali njegovoj čistoj savjesti i pravdi bez premca. Muhammed, alejhis-selam,
najplemenitiji među stvorenjima. Pa, kada su se njemu usudili klevetama i
lažima kaljati ugled i čast, ko sam ja, naspram njega alejhis-selam, da bi se
ljudi pred mojom časti zaustavili?
Iako je moj muž dobro
znao istinu, i nije im povjerovao ni riječ, ipak je ostala crna sjena nad našim
brakom. Borba sa tolikim dušmanima nas je iscrpila. Gledajući kako se gasi
svjetlo čežnje i ljubavi u očima mog druga, i ja sam se gasila. Gubila sam nadu
da ću ikad na ovom svijetu naći mir. Gledala sam svoju djecu, i postajala sve
svjesnija da i njih gledam s nepovjerenjem – šta li će mi oni pripremiti?
Ogorčenost i tuga su preuzeli vlast nadamnom, i odrazile se na moje fizičko
zdravlje. Oduzimao se dio po dio mene, a ja sam bila nemoćna. Odjednom su svi
bili tu da pokušaju pomoći. Ali, nije bilo načina. Valjda im je savjest
divljala, ne znam. Ali, kako je vrijeme prolazilo, i kako je trebalo sve više
hizmeta i zahmeta, osipali su se „prijatelji“. Sve dok na kraju nije ostao samo
moj drug. Tih dana sam sve više mislila na Ejjuba alejhis-selam. Pogotovo kad
je i meni nemoć zahvatila jezik, kojim sam Allaha spominjala. Tada sam
zavapila: „Gospodaru moj, Koji me nikad nisi prepustio stvorenjima, ne prepusti
me ni sad! Ostavi mi razum, ostavi mi
govor, ostavi mi sposobnost da ne budem iskušenje ljudima, a ni oni
meni! Ti znaš koliko sam Te uvijek voljela. Pa i onda kad sam htijući, ili ne,
mnogošta pogriješila. Ejjub je bio rob Tvoj. I ja sam robinja Tvoja. Učini da
keramet Milosti Tvoje budem, i da svijetom pronosim Ime Tvoje kako bih spomen
na Tebe u srcima, Voljom Tvojom, oživjela!“
Ustala sam. Mrak jada i
tuge s mojih očiju, otjeralo je svjetlo dubokog uvjerenja koje Allah daje kome
On hoće, iz Milosti Svoje. Njemu pripada sva hvala. Pitala sam se, je li moja
greška bila što sam čitav život samo htjela biti dobra? Šejtan je iskoristio
moj trenutak slabosti, kada sam zbog nemoći da razumijem, i zbog straha da na
isti način više neću moći preživjeti padove, posustala. Umjesto zahvalnošću, u
jednom trenu sam uzvratila nezahvalnim pristajanjem da budem „dovoljno
pokvarena“, da više niko ne pokuša iskoristiti moju dobrotu za svoje zlo.
Naljutila sam se kad sam vidjela da svi oni, svi ti ljudi koji su bili toliko
zli ili možda samo bezobzirni prema slabijem od sebe, uživaju mnoge blagodati.
Nije me zanimalo drugo, osim to što su imali luksuz da i dalje budu u dobrom
stanju, iako su bili zulumćari. Tad sam saznala za iskušenje Junusa
alejhis-selam. Nije lahko kad osjetiš tegobu zbog Odredbe Onog Koji sve zna!
Jer, Njega jedino i imaš... Pa, čemu, kome da se nadaš? S tim osjećajem izgubljenosti u vremenu i
prostoru, sjetila sam se da Allah ne zaboravlja. On zna za sve moje halove, i
svaki treptaj moga srca. Sjetila sam se da je tmina utrobe ribe tamnija, i da
se kroz nju manje vidjelo kuda i kako kroz život čovjek plovi, pa je Junus bio
uporan u dovi koja ga je, Milošću Gospodara, spasila:
Nema
Boga osim Tebe, Hvaljen neka si Ti, ja sam sebi uistinu nasilje učinio. A Ti
si, od Milostivih, Najmilostiviji.
Izveo je i mene moj Gospodar
na svjetlo. Ugledah šta nikad prije nisam; sve što sam imala ranije od
zdravlja, imetka, čeljadi, vratio mi je. Njemu neka je hvala. Kao i Ejjubu, mir
neka je na njega. Zato sam i ja, kao i on, povećala podsjećanje na Allaha, i
upotrijebila sebe i sve što imam na korist ljudima. Postavio me na lijepo
mjesto, i dao da budem od onih koji
„drže ključeve riznica“, kojima ljudi dolaze da od njih traže i pitaju.
Kao i Jusufu, mir neka je na njega. Zato sam i ja, kao i Jusuf alejhis-selam,
svima oprostila. Ionako, i meni je bila draža tamnica tegoba, nego lagodnost
grijeha. Drugačije ne bih bila sretna. Nisu bili bitni oni koji su mi nanijeli
nepravdu, jer su oni bili samo nosioci sebeba mojih iskušenja, mojih lekcija.
Danas mi je žao kad vidim u kakvim tegobama žive, dok je mene Gospodar počastio
nemjerljivim bogatstvom: širinom u prsima, bez straha, bez strepnje da će
nestati blagodat za koju svakako znam da je prolazna. Sve je prolazno, osim
Allaha. Nisam im poželjela zlo, niti se svetila sad kad sam mogla, kao što ni
Plemeniti Mustafa, mir neka je na njega, nije poželio da Melek Brda sravni
stanovnike Taifa. Poželjela sam da oni i potomstvo njihovo nađu slast šaputanja
na sedždi, koja je najuzvišenije mjesto na svijetu, i najčasnija pozicija. Ima li
većeg bogatstva od toga da znaš da imaš samo Jednog, i to Najboljeg,
Najmilostivijeg, Najplemenitijeg Gospodara, Kome od tebe ne treba ništa, i ne
traži ništa, osim da o sebi brineš, i da ti On u tome pomogne i otvori sva
vrata hajra?
Tako, draga moja
sestro... Ako vidiš na meni da sam umorna, to više nije umor zbog tegoba. Nego
je to svijest o kojoj je govorio časni Hasan el-Basri, Allahova Milost neka je
na njega; sjedeći na jednom sijelu, on je odjednom počeo plakati. Prisutni ga
upitaše jesu li ga oni svojim govorom, ili nečim drugim rastužili. Odgovorio
je:
Ne.
Ja plačem zbog toga što kad pogledam prema drugoj strani života (završetku),
vidim Džehennem kao prijetnju. A ja sam se već umorio...
Allahovi Poslanici.
Moji uzori. Moji prijatelji u nevolji,moji savjetnici životima svojim, moja
braća po robovanju koje oslobađa svakog ropstva. Oni su imali najveća
iskušenja. Moja nisu ni sjena njihovih, ali su mi zbog sjećanja na njih, bili
učitelji. SubhanAllah, Velik je Gospodar moj! Gospodar nebesa i Zemlje, i svega
stvorenog! Upravo mi na um pade
Zekerijja, mir neka je na njega, jer... ni ja nisam nikad, kada sam Gospodaru
svome dovu uputila, nesretna ostala. Pa čak i za ono što nisam molila, nego sam zbog stida i ljubavi prema Njemu činila; toliko sam težila poslušnosti roditeljima, a nisam vidjela da su oni to razumjeli i uvidjeli. Ima Onaj Koji zna, i počastio me djecom koja su toliko poslušna i dobra, zdrava i pametna, da ih takve nikad ne bih znala ni zamisliti. Elhamdulillah.[1]
[1] Priča je
plod mašte autorice, a temeljene na sličnim događajima ljudi koje je susretala
u životu.
Nema komentara:
Objavi komentar