Ljudi su skloni da uništavaju
svoje lijepe i dobre trenutke života mislima o prošlim događajima, koji nisu
bili tako sjajni. To je slično situaciji u kojoj se nađe onaj ko željno
iščekuje sunčan dan nakon mnogo maglovitih i hladnih jutara, pa kada dočeka da
grane sunčeva svjetlost, umjesto da u njoj uživa i raduje se, on zastire prozore, širi suncobrane, i priča o
tome kako je još jučer bilo tmurno. I ne samo to; naslućuje da je moguće da i
sutra bude oblačno. Zašto dolazimo u ove situacije?
Ljudi se boje da će blagodat
razvedravanja nestati, i u strahu da neće spremno dočekati sljedeći oblak, mislima
ga „navlače“ na svjetlo nadajući se da
će time relativizirati razočarenje koje
bi mogli osjetiti vraćanjem „na staro“ i poznato. Tako, umjesto užitka i
opuštanja, sami sebi stvore vakuum lošeg osjećaja koji nerijetko prenose i na
svoju okolinu.
Drugi razlog je taj što se
osjećaju previše povrijeđenima i razočaranima, da smatraju kako je zraka
svjetla dovoljna da im osvijetli put „rješavanja nakupljenih problema“. Ipak,
to se ne desi, jer ne možeš riješiti ono što više ne postoji, ono što je
„jučer“. To jeste, i treba da ostane za leđima. No, upornim ustrajavanjem u
suočenju sa prošlim, tamnim bojama farbamo ono što je došlo, ili što će doći.
Ovu bitku uvijek gubi onaj koji je povede. To je ta famozna „borba protiv
vjetrenjača“, jer vrijeme je kao vjetar; kako dođe, tako prođe, i nikad se ne
zna u kojem smjeru će puhati novi.
Ostaje pitanje: Kako zaliječiti
ranjeno srce, a ipak nastaviti dalje, kroz život ići bez raznih uspomena za
koje zapinjemo, i glavu razbijamo - zbog ničeg? Naime, da se problem o koji se
spotičemo mogao riješiti u datom momentu kad se dešavao, i bio bi riješen.
Vraćanje na njega je samo šejtanska zavrzlama, kojom nam oduzima snagu i
vrijeme koje možemo upotrijebiti za vlastitu izgradnju, umjesto za razgradnju.
Postoji jedan recept, koji, ukoliko se primijeni, sigurno donosi samo dobro:
Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje, malo sa strahom i gladovanjem, te
gubljenjem imetka, života i ljetine. A
ti obraduj strpljive. One koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: „Mi
smo Allahovi, i Njemu ćemo se vratiti.“ To su oni kojima pripadaju blagoslovi
od Gospodara njihova, i milost; ti su na Pravom putu. (El-Bekara, 155-157.)
Muslim navodi
hadis u svom Sahihu, od Ummi Seleme, radijallahu anha, koja kaže:
Čula sam Allahovog Poslanika kako kaže: „Nema tog roba, kojeg nešto
pogodi, pa kaže: 'Mi pripadamo Allahu, i Njemu ćemo se vratiti. Moj Bože,
nagradi me za ono što me pogodilo, i daj mi umjesto toga dobro', a da ga Allah
ne nagradi, i da mu poslije toga ne dadne dobro...
Imam Ahmed
navodi predanje s lancem prenosilaca od Husejna ibn Alija, radijallahu anhuma,
a koji prenosi od Vjerovjesnika, alejhis-selam, da je rekao:
Svaki musliman i muslimanka, kada se sjete nedaće u kojoj su bili, ma
koliko davno da se dogodilo, pa to bude povod da se izgovore riječi „Mi smo
Allahovi, i njemu ćemo se vratiti“, Allah će svaki put iznova dati nagradu za
strpljenje, i vjeru u toj nesreći.[1]
Ljudi
koji čine zlo, koji unose nemir u srca vjernika, i pri tome uporno tvrde da su
dobročinitelji ispravnih postupaka i namjera, dok su istovremeno gluhi za tuđe osjećaje i savjete
blagih, ili ukore jačih i kritike znanijih, zaista su u zabludi koju osjećaju
istinom. Da nas Allah sačuva takvog stanja!
Kada im se kaže: „Ne pravite nered na
Zemlji!“, odgovaraju: „Mi samo red uspostavljamo!“. Zar tako! Oni su uistinu
smutljivci, ali to oni i ne opažaju. (El-Bekara, 11-12.)
Kako
navodi Ibn Kesir u svom Tefsiru; ono što oni namjeravaju smatrajući to
uspostavljanjem reda, ustvari je pravi nered, a što oni ne osjećaju zbog svog
neznanja.
U
ovakvoj situaciji, umjesto što se na takve ljude ljutimo, trebali bismo ih smatrati bolesnicima kojima trebamo pomoći, ako možemo,
ili im bar ne otežati njihovo stanje. Ako su srca nosioci sljepoće, i ako se pojedinci
ponašaju kao da su srca njihova slijepa,
pa ne vide, tretirajmo ih kao slijepce.Na slijepca nećemo vikati, niti ga
koriti zbog nemoći. Jednostavno je: on ne vidi. Pomozi mu tako da ga usmjeriš
prema lijeku. Lijek za neznanje je učenje. Saznanje. Dočim, lijek za
tvrdoglavce i ohole inadžije ne postoji. Osim ukoliko ga Allah iz Svog
Sveznanja i Milosti koju raspoređuje kako On Uzvišeni hoće, podari. Na kraju svega, bar nećemo biti krivi
za pogoršanje sljepoće, ili nećemo biti pogrešan glasovni i gestikularni putokaz na njegovoj stazi. Nama savjest može
biti mirna. A upravo naša savjest liježe s nama na jastuk, kada na njega
spustimo svoju glavu. Ne tuđa. Naša. Njena čistoća je preduvjet za mir u nama.
Mir u nama je preduvjet za mir oko nas.
Nema komentara:
Objavi komentar