To što činiš dobro,
može biti da i jeste dobro. No, može lahko biti i da je to dobro po tvom
razumijevanju dobra prema drugima. Na primjer, kada dojenče plače, majka ga
nahrani i presvuče. Ne znači da je udovoljila njegovim potrebama, jer ono je
možda plakalo zato što mu je hladno, samo ne zna to reći. Kako ćemo to znati,
ukoliko dojenče prestane plakati samo zato što je došlo do određene promjene i
djelomičnog udovoljenja nekim potrebama? Nećemo znati. Jedino na što se
oslanjamo je majčinski instinkt koji je Gospodar svjetova podario majkama, kao
poseban instrument vođenja.
Mi jedino možemo biti
sigurni u to da želimo učiniti ispravno i dobro. Mi se jedino možemo truditi da
postupimo prema onome što znamo da je ispravno po mjeri Kur'ana i Sunneta, jer
to je, zasigurno, najpreciznija mjera vrijednosti. Možemo nastojati da svoje
karaktere, duše, i ličnosti u cjelini, uskladimo sa onim što Kur'an i Sunnet
propisuju kao optimalno kod čovjeka. Ono
što se dešava u nama, nakon što ispunimo ove preduvjete za dobro
djelo, od naše unutarnje borbe sa
vesvesama, zaista je samo jedan test izdržljivosti i iskrenosti. Utjeha nam
može biti to što su šejtanske vesvese (došaptavanja) znak imana: Ebu Hurejre,
radijallahu anhu, kaže:
Neki
ashabi su dolazili Vjerovjesniku, alejhis-selam, i žalili mu se: „Mi u svojim
dušama osjetimo nešto što nam je teško izgovoriti.“ On upita: „A zar to
osjećate?“
Odgovorili
su: „Da!“ On reče: „To je očevidan iman!“ (Muslim)
Dakle, nakon što
poželimo, i započnemo dobro djelo, ili lijep postupak prema nekome, naše je da
u tome ustajemo. Šejtan će pokušati da nas odvrati od toga, jer njemu zaista
smeta taj očigledan iman, to očigledno hrljenje Allahovom zadovoljstvu putem
lijepih postupaka prema ljudima. On nema posla kod onih koji su sami odlučili
da okrenu leđa dobru, i širom otvorenih ruku i prsa da prigrle zlo. Tu je
zadatak već obavljen. Zato, ne budimo tužni ako nam ne bude uzvraćeno dobrim.
Budimo sretni što i dalje ustrajavamo u dobru.
Upitan je Allahov
Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, kome pripadaju džennetske sobe čija se
vanjština iznutra vidi, a čija se unutrašnjost vidi spolja, pa je odgovorio:
Onome
ko lijepo i nježno govori, ko hrani druge, i klanja dok drugi ljudi spavaju.[1]
Imam Ahmed veli:
Lijepo
ophođenje je da se čovjek ne srdi i ne prezire.
Ishak ibn Rahevija je
rekao:
Lijepo
ponašanje je vedro lice i da se ne srdiš.
Selam ibn Ebi-Mutia,
rahimehullah, upitan je o lijepom ophođenju, pa je izrecitirao:
To
je čovjek koji, kada te nasmijanog lica vidi, čini mu se kao da ti njemu daješ
ono što od njega tražiš; takav, da osim svoje duše ne posjeduje ništa drugo,i
to bi ti sigurno dao; pa neka se Allaha boji onaj što od takvog traži; on je
more, i s koje god mu strane priđeš, vidjet ćeš da su dobročinstvo i
darežljivost njegova obala. [2]
Tok loših,
pesimističnih misli, i osjećaja obespravljenosti, te manjka motivacije za ustrajavanje u dobru, lahko možemo prekinuti
ako samo pomislimo na to da Allah voli strpljive, bogobojazne, da je Zaštitnik
vjernika i dobročinitelja, da nasuprot tome, ne voli gorde i hvalisave, da kudi
oholo ponašanje i ustrajavanje u tome, i da je kao simptome oholosti, gordosti,
hvalisavosti, naveo upravo nadmenost i okretanje lica od ljudi.
Zato nam je kazivanjima
Časnog Kur'ana, o našim vrlim precima, poslanicima, vjerovjesnicima, i
predvodnicima dobrih, i ostavljeno u emanet kao oporuka za očuvanje sretnog,
uravnoteženog života pojedinaca i društva u cjelini, ono što će nam sačuvati
duše kada su same, i kada čine jednu cjelinu.
O, sinko moj, obavljaj
molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih, i strpljivo
podnosi ono što te zadesi- dužnost je tako postupiti.
I, iz oholosti, ne
okreći od ljudi lice svoje, i ne idi
zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog, ni hvalisavog.(Lukman,17., 18.)
Stoga je potrebno da
brinemo o sebi i svom postupku, a da nas manje brine kako drugi postupaju prema
nama. Do nas je došla i jedna predaja o nekom od dobrih prethodnika, kada mu se
neki Jehuda obratio riječima pogrde i omalovažavanja. Ovaj dobri čovjek je mirno
podnio svako kuđenje, i rekao: „Ako sam ja kod mog Gospodara takav kako me
opisuješ, malo si mi rekao, šta god si rekao. A ako nisam takav, nego bolji od
toga, onda mi tvoje riječi nimalo ne mogu nauditi.“
Stoga, usvojimo pravilo
koje će nam donijeti unutarnji mir, mir kakav isijava iz čovjeka i reflektira
se na njegovu okolinu:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا
عَلَيْكُمْ أَنْفُسَكُمْ ۖ لَا يَضُرُّكُمْ مَنْ ضَلَّ إِذَا اهْتَدَيْتُمْ
O vjernici, brinite se
o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao.
(El-Maide, 105.)
Brinuti o svom stanju,
o zdravlju svoga srca, i o vlastitom ponašanju i djelima. Nema drugog recepta
za popravljanje društva u cjelini, jer društvo i čine pojedinci koji se (ne)
brinu o sebi. Ukoliko ne brinemo o sebi, nemamo pravo žaliti se na ljude koji
ne brinu o nama. U toj situaciji, jednaki smo.
Nema komentara:
Objavi komentar