Ma, ima da ih ljubite u mislima! Ručice im, nožice, krvave
od trčanja pred zaglušujućim raketama. Jer, oni trče budućnost ummeta.
Maratonci. Već šezdeset i nekoliko ljeta. Ummet opstaje na plećima palestinskog
djeteta. Da smo mi, da ste vi, ili nekakvi oni, a sve „golemi mu'mini“, davno
bi pobjegli. Sebi nagodili. Jedra podigli, otplovili. Tamo gdje bar nekad
svane. Tamo gdje bar nekad ognjište
plane. Gdje osmijeh djeteta grane kad neko pokuca na vrata. Gdje nema straha da
će nakon oca i majke, ubiti i brata. Da svane... nekad. Da stane...rat.
Hvala Allahu što u Palestini žive Palestinci. Ne Saudi,
Libijci, Egipćani, Sirijci, a ni Bošnjaci. Jer, jao se našoj majci, kukavna li
smo soja! Palestinac jedan, krvnika bez broja, ali on se ne da! Kod nas hiljade
Bošnjaka u četi stoji, i gleda... dok mrljina pijana „balije“ broji, da zna koliko metaka ima, šta će zapast'
kojima, jal' streljanje il' klanje... I svi stoje. Čekaju. Gledaju. Zarobljeni
u sebi i prije neg' se predaju... I samo tren mira, samo malo da smo siti, malo
napojeni... dovoljno je za belaj nebrojeni, kad se dokon sveznalica dočepa interneta. Vladar svijeta, malo je reč. Koga
briga što ne zna sebi jaje ispeč. Zna on da su zbog nečega stvorene i žene.
A Saud blago vrti brk. Kako li je samo crn i mrk, uprkos
svojih stotinu ljeta. Kome smeta? Pocrnio od barela. Pokratka mu ambrela, ne
dohvaća dno po kojem se vuče, dok sahat na kopiji Big Bena tuče pet do dvanaest. I njega će vrijeme pomest.
Baš kao što mete sirijsko dijete, majku Afgana, Čečeniju godinama, egipatske
hafize Kur'ana... a valja mrijet. Niko se neće otet. Pa, ponavljam, opet: Sjetiš li se bar u dovi iftarskoj? Na sedždi
sehurskoj? Zahvali Allahu na svakom dahu, i što u Palestini ne živimo mi, ni
neki drugi, nego Palestinci. Nisu nas prodali. Nisu odustali. Za razliku od
dijelova ummeta, što na ostatku svijeta žive kao lordovi, sigurni dok ima
palestinske krvi, da se ima čime zalit dušmanska sujeta. Za hator ćifuta.
Nema komentara:
Objavi komentar