Navikli smo sebe da očekujemo da se rasplačemo. Džaba, takvi smo mi. Suze nisu loše, ima tu emocije koja se ne rađa u okorjelim srcima. Ali, brate, pregonimo!
Na primjer, u vrijeme komunizma su se kroz naše džemaate, odnosno ono što je od njih ostalo, provlačili adeti okupljanja ljudi na "mevludima". Mevlud (rođenje) povodom smrti, povodom odlaska u vojsku, povodom izgradnje kuće... Naime, komunisti su zabranili javno propovijedanje vjere. Tako je bilo i sa literaturom koja je bila "nepodobna", koja bi narodne mase mogla odgojiti na nečem suprotnom njihovoj obmani. Tu se nađe pjesnik Rešad Kadić, i ispisa svojevrsni životopis Allahovog Poslanika, alejhisselam, kroz stihove nazvane "Mevlud". Usput, kroz ta narodna okupljanja, koja bjehu alternativa kafančenju i haramima, nađe se neko vrrrlo revnosan u vjeri, baš kakve revnošdžije imamo i danas, pa ne bi zadovoljan i miran dok adet nije pretvorio u "ibadet". Uvriježilo se mišljenje da su mnogi, pa čak i paganski adeti (saljevanje strava), ustvari, ibadeti. Ljudi su stradali baš onako kako se i ciljalo. Kao, nije ih se odvojilo od vjere, ali ih se odvojilo od znanja, i tako se od njih napravilo oružje za samouništenje. Možda će njima neznanje i nemogućnost da saznaju u to doba, biti opravdanje? In šaa Allah, hoće. Sve zavisno od nijjeta.
No, nama se u genetski kod uvalio jedan čudan svat, zvani "oplakivanje sebe". Plakanje je postalo sastavni dio naših druženja.I pjesma više nije bila pjesma, ako se nije uz nju moglo dobro izdrečat'. Tako, svojevrsne kaside, koje sve redom nazvasmo "ilahije", umjesto da budu sredstvo poduke i motivacije, opuštajuće i razonođujuće, postadoše naricateljsko-ujadničavajuće. You know what i mean.
Počesmo pjevati o djeci koja su preselila, o šehidima, o pobožnjacima, o roditeljima... i oplakasmo i drvlje i kamenje. Šta je loše u tome?
Nije da je loše, ali bi moglo biti dobro, ako promijenimo ritam. Mislim, kad već pjevamo...(makar u pisanoj formi.)
Na primjer:
Umrla majka, i sad neko dijete pjeva o njoj. Dijete ima oko 40-50 godina, bezbeli, jer je opjevalo i svadbe i rođenje vlastite djece, a sve pjevajući o majci koja nam je valjala, pa je sad više nema (da nam valja).
"Ko će meni oprat suđe, sad moju djecu čuvaju nene tuđe..." stil.
Halo?! Kao, ne razumije se to između redova? Kao i ovo:
"Bila si jadna i gladna, nisam te se sjećala dok si bila živa, sad ću suzama oprat sve za šta sam kriva, a kad bi se vratila, ja opet ne bih shvatila, dok ne umreš ponovo... et' šta ti je majka...".Sve to stoji između redova ovih pjesama. Šta se da zaključiti? Majka muslimanka je bila jadna i čemerna, svi su je teretili i iskorištavali cijeli život, niko joj nije rekao lijepu riječ, a mi smo kao djeca muslimani užasni, bahati i bezobrazni, pa i za mrtvim roditeljima plačemo iz sebičnih razloga.
Ne kažem da su SVE kaside ovakve, ali da samo jedna jeste, previše je. Ona govori o našem stanju i svijesti, mnogo više nego što bismo željeli o sebi otkriti.
Zar ne bi naš standard trebao biti drugačiji, pa i kad žalimo za nekim?
Naše mjerilo je život koji je proživio onaj ko je preselio. Jer, mi smo još tu. I ako ga spominjemo, to mora imati smisao i svrhu. Zar ne? Naše majke su bile heroji, nosile su život na krilima kao sokolice, djecu podizale kao najbolje učiteljice, odgajale onako kako pedagogija noge slama da dokuči "kako". Naše majke imaju jastuke dobrih djela za tabute, kada jednom presele. One znaju da se izvoru vraćaju, i nisam srela još nijednu, a da nije rekla : "Samo, sine, nek' je s Dinom i imanom...". Naše se majke ne boje smrti, nego lošeg završetka. One su zadovoljne svojim Gospodarem, i onda kada ih odvaja od njihovog čeda. Znaju da je povratak Njemu neminovan, pa svojim namazima, sadakom, učenjem Kur'ana, ispunjenjem emaneta, nastoje da se nagizdaju za taj dan susreta sa melekima koji pitaju... A one drugačije majke.... pa, zar pored toga što nesrećom nisu bile ovakve kako ih opisah, treba još i da oglašavamo da su vrijedne žaljenja?
Da se razumijemo; ne odnosi se ovo samo na majke, samo na smrt i rastanak, samo na našu tugu. Ovo je generalna slika našeg stanja. Umjesto da pjevamo o gazijama, koji su goloruki i prepušteni sami sebi na dever sa dušmanima, kao pojedinci pobjeđivali vojske - Allahovom Voljom... jer, tu se pjeva o snazi imana, mi odabiremo da pjevamo o razasutim kostima, uplakanim mladenkama, uhuđenim rijekama naroda.
A pročitajmo o čemu pjevaju Srbi. Kod njih sve junak do junaka... u njihovim snovima. I pjesmama.
Tako oni sebe hrabre i kad nemaju nikakvog osnova za to.
Baš kao što mi sebe degradiramo gdje god možemo.
Vrijeme je, valjda, da okrenemo ploču. Mislim, kad već pjevamo.
Nema komentara:
Objavi komentar