Prijateljica

„Bila mi je najbliža od svih ljudi. Razgovarale smo očima. Vjeruješ li? Nekada je znalo proći nekoliko dana da se ne vidimo, i dešavalo se da osjetim da me treba. Nazovem je, kad tamo – ona u potrebi. A bivalo je i obrnuto.

Pročitala sam hadis Muhammeda alejhis-selama:

Prijatelja voli umjereno, jer se može desiti da ga jednog dana zamrziš, a mrzi umjereno onoga koga ne voliš, jer se može desiti da ti jednog dana postane prijatelj.(Muslim, Ahmed, Malik)

Vjeruj mi, ovo je najbolji savjet u pogledu osjećaja prema ljudima. Došlo je vrijeme u kojem se „svak o sebi zabavio“. Takav je Dunjaluk... Ona je imala obaveze, ali je imala duplo manji prostor za održavanje nego ja, imala je duplo manje djece nego ja, i ostale obaveze mimo kućanstva, kakve sam ja imala, ona nije imala. Teško je bilo čekati danima da se sjeti da me makar upita kako sam.

Ja sam bila uporna. Iako me zapostavljala, ja nju nisam. Pored toga što smo bile prijateljice, sestre po vjeri, mi smo imale i obavezu jedna prema drugoj kao komšinice.

Jednoe prilike sam odlučila da odem i vidim jesam li joj nešto loše učinila u neznanju, kad me očito izbjegava. Rekla je da nema ništa takvo. Sljedeći put, kad mi je bilo baš jako teško u životu, kad sam imala mnogo problema u kojima je trebalo da se savjetujem sa bliskom vjernicom, ja sam otišla pred njena vrata i zvala sam je, zvonila, kucala... Otvorila je njena kćerkica i rekla da je kod komšinice. Nešto me zaboljelo u duši tako da me natjeralo da odem i pokucam na vrata te komšinice. Našla sam moju dragu sestru kako bezbrižno sjedi i smije se. Suznih očiju sam je upitala:

„Je li ovo uredu ovako?“

„Nije“, reče,“ali ovo nije ni vrijeme ni mjesto.“

Šejtan mi je zauzeo misli... Počela sam prebirati po svim mojim dobročinstvima prema njoj. Pošto je bila lošijeg materijalnog stanja, često sam je pomagala radi Allaha Uzvišenog. Zar nisam zaslužila bar jedno „kako si“??

Ovdje sam zastala. Čuj to, radi Allaha, a očekujem da se uzvrati na to?

Od Omera r.a. se prenosi da je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika s.a.v.s. kako kaže: “Djela se vrednuju prema nijetima, i svakom čovjeku pripada ono što je nanijetio. Pa, ko učini hidžru radi Allaha i Njegova Poslanika, njegova hidžra je radi Allaha i Njegova Poslanika. A ko učini hidžru radi dunjalučkih ciljeva, da bi ih postigao, ili radi žene da bi se oženio, njegova hidžra pripada onome radi čega ju je učinio.“ (Buhari)

Ako sam uradila nešto s Imenom Allaha, meni i pripada ono što sam uradila. A ako sam uradila da bi mi se uzvratilo, nemam ništa od tog djela, ni na ovom, ni na Budućem svijetu. Prestrašile su me ove misli.

U sljedećem momentu, naumpao mi je hadis:

"Onaj ko nije zahvalan ljudima nije zahvalan ni Allahu." (Ebu Davud, Tirmizi)

Znači, treba da cijenimo nečije dobro, ako smo Allahu zahvalni? Znači li to da ona nije zahvalna Allahu? Šejtan je donosio misao po misao... počela sam obezvrjeđivati moju sestru, i u tom momentu sjetila sam se hadisa:

Dovoljno je čovjeku grijeha da potcjenjuje brata muslimana. (Muslim)

Jesam li to ja ohola? Jesam li sigurna da sam našla 70 razloga da opravdam moju sestru?

...Oholost je odbijanje istine i potcjenjivanje ljudi. (Muslim)

Šta je meni? Pročitala sam i početak navedenog hadisa, u kojem stoji:

Ko god ima koliko trun oholosti u svom srcu neće ući u Džennet.

Sada sam se već plašila za sebe. Odlučila sam da prijeđem preko trenutne situacije kao da se nije desila. Odlučila sam da je potražim već sljedeći dan i da joj tražim halala zbog čudnog upada u njeno vrijeme, kako ne bi mislila da sam nešto zamjerila. Time bih samo još više otvorila vrata šejtanu.

Kada neko od vas zavoli svoga brata neka mu to i kaze. (Ebu Davud, Tirmizi)

Sutradan sam se spremila, ponijela neku sitnicu kao hediju, i krenula. Ne mislim da ću je nečim „kupiti“, nego se nadam da će se naša sestrinska ljubav zaliječiti zbog sunneta Allahovog Poslanika, alejhisselam.

Jedni drugima uručujte poklone, pa ćete se voljeti.

Pokucala sam, otvorila je, i rekla mi da je ostavim na miru. Rekla je da je mislila da ću već sama shvatiti da sam previše nametljiva, ali očito mi nema pomoći. Zaboljelo me to do dubine duše. Samo sam se okrenula i otišla. Bila sam toliko bolesna u to vrijeme, i ona je to znala. Ali... ništa.

Nisam se ljutila. Sjetila sam se hadisa:

Nikada se dvojica ljudi u Ime Allaha neće zavoljeti, a da neće bolji od njih dvojice biti onaj koji svoga prijatelja više voli.(Buharija, Muslim)

Moje se srce nakon nekoliko dana smirilo. Pomislila sam da je možda najbolji način da joj pokažem ljubav i poštovanje tako da razumijem da joj sad ne treba da je opterećujem. Ako je htjela razumjeti do sada, razumjela je da sam tu za nju.

Prošlo je neko vrijeme...

Zvono na vratima, a odmah nakon njega čujem da neko otvara vrata, pa poznati glas:

„Ženooo, ima li tebe, a ima li i bujruma?“

Potrčala sam prema vratima, a ne znam jesam li bila više iznenađena, ili ljuta što neko ulazi bez izuna. Iako sam glas prepoznala, nisam ga u mislima spojila s osobom, u toj brzini. Zbog mirenja sa stanjem u kakvom smo bile, najmanje sam nju očekivala.

„Dosado jedna! Evo me, došla sam. Jesi i naporna, da Allah sačuva!“

U trenutku sam pomislila da joj kažem da izađe iz kuće, jer se nakon toliko vremena i svega što se odigralo, još usuđuje i da me napada bez razloga.

„Jesi li ti dobro? Mislim, ono, dobro?“, upitala sam pokazujući prstom glavu.

„Jok, ti si dobro. Elhamdulillah, živa, zdrava. Kako si ti?“

„SubhanAllah, ne znam šta da mislim, ovo mi se čini kao neki komičan san!“

„Pristavljaj kahvu! Usput ću ti ispričati. Znaš da ja tebe najviše volim od ahbabica, je l' de? E, tad kad si mislila da se ja nešto 'nako kofrčim, ja sam ti imala neke probleme. Znajući kakvu bolest imaš (šećer) i da ne trpiš plaho sekiraciju, ja sam odvagnula i zaključila da je bolje da te nasekiram malo, nego puno. Da si ti tada znala šta ja prolazim, sekirala bi se puno, i škodilo bi tvom krhkom zdravlju. Ovako, morala sam te držati  dalje od sebe. Znajući i to da te ne bih mogla spriječiti da svaki dan plačeš, bila sam distancirana, a onda i gruba.“

„Neka si. Ja sam i dalje dovila za tebe. Kao što kaže Poslanik, alejhis-selam:

Dova brata za svoga brata vjernika, dok je on odsutan, se ne odbija.(Buhari, Muslim, Ahmed, i drugi)

„Pretpostavljala sam i da ćeš doviti dok sam daleko od tebe, pa sam i na to računala. Hihihi, kako te znaaaam! Je l' de, vesvese te lomile dan, i prošle?“

„Jeste. Tako je. Vidjela sam da lošim mišljenjem samo ja stradam i gubim, pa sam se zaštitila zikrom i dovama.“

„I to sam pretpostavljala, kažem ti: znam te!“

„Hoćeš li mi konačno reći  o čemu se radi?“

„Sad me mirno saslušaj. Sve je u najboljem redu. Hvala Allahu. U to vrijeme, bila sam kod liječnika zbog neke čudne pojave na tijelu. Poslali su me na pretrage. Odmah su posumnjali na najgore, i to sam vidjela na njihovim licima. Nakon biopsije, utvrđeno je da je maligno. Rak. Hitno su mi uradili operaciju. Pošto je bio sami početak, ja sam počašćena time da nisam puno stradala, čak nisam tjelesno mnogo oštećena kirurškim zahvatom. Samo djelimično. Onda sam upućena na terapije, i to sam podnijela dosta teško. Ovdje sam svima rekla da idem svojima na duže vrijeme, jer mi je neko bolestan. Nakon terapije, ponovo sam uradila nalaze. Sve je u najboljem redu, hvala Allahu. Više nema ni traga tom zlu. SubhanAllahi ve bi hamdihi, subhanAllahi-l-azim!“

„Sad bih te išamarala, da nije zabranjeno udarat' po licu! Kako si mogla da me udaljiš od sebe u takvom halu?!?“

„Mogla, nego šta. Bolje da sam te držala dalje nakratko, nego zadugo, ako bi tebi pogoršanje nastupilo zbog teškog stresa. A znam koliko me voliš, znam da bi bila duboko potresena. Eto... I meni bi bilo gore da sam te takvu gledala, pa bi se i meni stanje pogoršalo. Ovako je svima dobro, hvala Allahu. Nego, onu noć, kad si uletila k'o tornado kod E., zašto si bila onoliko tužna? Ko te nasekir'o, da mu ja nos natrljam? Cijelo sam vrijeme mislila na tvoj pogled one noći...“

„Bježi! Srce će mi puknut od tebe! Kako nisam osjetila šta ti se dešava?“

„Jašta si, samo ti je zbog mog ponašanja malo zamaglio srčani vid. Vidiš da me nisi zamrzila, niti mi zamjerila. A bojala sam se jedino toga, da ti u trenutku tegobe zbog moje grubosti, duša ne prišapne štagod, pa da to bude tren u kojem se dova prima... Ali, dovila sam i ja, pa sam se nadala da će nekako hajrom urodit. Znaš  kako je rekao Ebu Derda, Allah bio Zadovoljan njime:

Neka se svaki od vas čuva da ga srca vjernika ne proklinju a da on to i ne osjeti...

Vjernici ne proklinju vjernike svjesno, nego ja mislim da je to „kletva“ tegobe na srcu koju nekom prouzrokujemo. Ipak, uzdala sam se u Milost Gospodara, jer On zna moj nijjet. Moja jedina namjera je bila da sačuvamo našu sestrinsku vezu po islamu kojim smo postale sestre. Jer, znaš i sama:

Uzvišeni Allah će reći na Sudnjem danu: „Gdje su oni koji su se voljeli međusobno u Moje Ime? Ja ću ih danas staviti pod Svoj hlad. A osim Mog hlada, danas drugog hlada nema.“(Buhari, El-Edebu-l-mufred)

Je l' da, nisi me srcem tužila Gospodaru?“

„Ni sekunde. Ispod tegobe, uvijek je virila svijest o tome zbog čega smo se uopće i zbližile.“

„Ne ljutiš se?“

„Ne, ali bih voljela da me ne štitiš više tako, ako bi nekad imala neki problem. Nisam sigurna da sam tako dobra da ti sljedeći put ne zahatorim.“

„Kako hoćeš. Ja tebe zbog Allaha volim, ali Njega volim više. Važno mi je da tebe odobrovoljim, ali mi je važnije da sam kod Njega bolja.

...i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno...(El-Hašr,9.)

Eto, zbog toga... jer, tako su opisane Ensarije, pomagači Poslanika alejhis-selam, muslimana, i Dini-islama.“

„Allah te nagradio!

„Allahumme amin, i tebe sa mnom. Hvala Njemu, Uzvišenom, kad čuva plodove čije je sjeme nijjet da se postigne Njegovo Zadovoljstvo, pa je tako i naše prijateljstvo sačuvano. I obje imamo nagradu, ako Allah da.“

Nije sve što se čini crnim, zaista crno. Samo ga treba staviti pod pravo svjetlo, i sve boje će veselo zaigrati pred našim očima. Hvala Allahu!“



Priča je plod mašte autorice, zasnovana na sličnim doživljajima ljudi koje je susretala