U zagrljaju duša

Svadbeni salon restorana "Kalabria" u Skopju. A mi sve, kao da smo baš na neko vjenčanje došle- vesele. Susret  s Imenom Gospodara je ono što On voli. Onima koji se s tim nijjetom, da se s Imenom Njegovim vole, sastaju i rastaju- On obećava Svoju ljubav.

*

Nurli lica muslimanki Makedonije mi obasjavaju minute u kojima mislim o stanju ummeta.

Upoznala sam nekoliko njih koje su se vratile islamu iz pravoslavlja. Našle smiraj, našle Istinu i Svjetlo. Uzele ga, i  šire svuda oko sebe. Jedna od njih je dovela svoju tetku, koja je suznih očiju rekla da razmišlja o islamu.
Prave su "ensarijke" "muhadžirkama" Bošnjakinjama, koje su također tu rođene, i žive. Mnoge su od njih su tu rodile nove generacije. Ipak, djeluju kao da nikad nisu odmakle od matice.

Pričale smo o traženju puta do sreće. Rekoh im da  ja ne umijem kao učeni ljudi  govoriti o pravilima. Ja samo znam ispričati ono što srce osjeća, Allahovom MIlošću. A za to i služe pjesnici, zar ne?
 Valjda im je baš takvo što trebalo, jer... srcem se, ustvari, gleda. Ili ne vidi.

Kada bih nabrajala imena svih voljenih  koje sam tamo zagrlila, trebala bih napisati knjigu. Njima nije ni bitno da im znate imena. Bitno im je da znate da  su dio vas.

Imale smo nekoliko tema, mahom "ženskih". "Put do sreće", kojim smo prošle analizirajući razloge naših stanja koja ne volimo. Zasigurno, korijen svim razlozima je u nerazumijevanju poruke islama, poruke tewhida. "Kako da mu bude po mom" je bio svojevrsni nasihat, kojim smo nastojale doći do praktičnih rješenja nekih neželjenih situacija u kojima se nađu bračni partneri. "Biti sestra u islamu" je bio mehabbet, koji nam je poslužio da vidimo sebe očima drugih sestara, bar nakratko, i prevaziđemo neke  prepreke na putu uživanja islamskog sestrinstva u potpunosti. "Rahatluk je...", sad bih rekla- tamo, s njima! A  prilikom druženja sa njima, zaključile smo da je to ono što traje, što nije momenat, što neće proći. A sve što je na Zemlji, prolazno je. Samo je Allah Uzvišeni Vječan... "Lijek za tugu" smo popile zadnji dan, u Hatundžuk-džamiji, u centru Skopja. Prenijela sam im recepte kojima sam i sama sebe nastojala, Allahovom Voljom, liječiti. I ne samo od tuge, jer tuga je- vrh ledene sante. U dubuni leže sasvim drugačiji nazivi naših osjećaja i misli. Te recepte sam imala čast naučiti od velikog insana, uvaženog hafiza Imada el-Misrija, a sticajem okolnosti, malo ko je imao priliku da ih čuje i zabilježi. Sretna sam zbog ove mogućnosti koju mi je Gospodar podario, da odem u bošnjačke džemaate u Makedoniji, i da naučim daleko više, nego što bih ikad mogla njima prenijeti iz vlastitog iskustva. Kad krenete u Makedoniju, ponesite hediju koja je njima najdraža- želju da budete s njima!