Čovjek se rasrdi. Iako
taj osjećaj, svjestan je, nije konstruktivan. Srdžba je osjećaj koji služi za
rušenje. Srdžba je bager za postojeće zidove koji se nađu na našem životnom
putu. I na svakom jeziku kojim ljudi govore, riječ kojom se označava zvuči grubo,
zapinjuće. Osjećaj srdžbe je takav da
naleti, izleti, kuha se, prekipi, i pomislimo da nam je lakše nakon što
ga ispoljimo. Ali, znamo iz iskustva, to traje jako kratko. Nevjerovatno
kratko. Koliko jedan otkucaj srca. Već sljedeći tren nam je žao, jer nismo
postigli ništa, osim da napatimo i uznemirimo sebe. Psiholozi razlikuju „afekt“
od srdžbe. Naime, afekt je ovo što je opisano prethodno, ali je bitno
napomenuti da je to samo krov kuće, koja se zida i nadograđuje kroz dugi period
raznih nezadovoljstava.
Pošto se navodno
ljutimo da bismo sačuvali, odbranili, ili opravdali sebe, i što nam u konačnici
nije lakše nego teže, osjećamo se kao jedini gubitnici. Predmet srdžbe nam se
sada čini beznačajan, jer „nije vrijedan“ takve praznine u nama. Prenosi se od
Ebu Hurejre, radijallahu anhu:
Neki
čovjek reče Allahovom Poslaniku, alejhis-selam: „Preporuči mi nešto.“ Poslanik
reče: „Ne srdi se!“ Ovaj ponovi pitanje više puta, a Poslanik mu opet reče: „Ne
srdi se!“ (Buhari,10/519)
Pošto je srdžba
prirodan osjećaj kod čovjeka, mogli bi pomisliti neki tragaoci za greškama u
islamu da islam nije prirodna, za čovjeka prilagođena vjera, i prema njegovim
ljudskim osobinama provediva.
Ako je ovo prirodna
osobina, kako to da nam se preporučuje da je iskorijenimo ili maksimalno
savladamo? I, nije li kontradiktorno to što Poslanik, alejhis-selam, savjetuje
drugima da se ne srde, a i sam je znao toliko osjetiti srdžbu, da bi se tragovi
savladavanja vidjeli na njegovom licu promijenjene boje?
Nije kontradiktorno.
Islam kod čovjeka ne uništava ono što mu koristi. Zato, ovaj prirodan osjećaj
treba da bude u službi nas, a ne protiv nas. Muhammed, alejhis-selam, rasrdio
se zbog nepravilnog i nedosljednog uzimanja abdesta (iskrivljene vjerske
prakse) toliko da je pocrvenio u licu. Jednako tako se rasrdio zbog pokušaja da se insan pretpostavi
insanu kao „bolji“ i „vrijedniji“ od drugoga.
Jedne prilike, Alija
radijallahu anhu je u bici htio ubiti mušrika. U tom momentu, ovaj ga je
pljunuo. Alija plemeniti je odustao od ubistva. Kasnije je, ipak, to učinio. Na
pitanje zašto je tako postupio, rekao je da bi ga u prvom slučaju ubio zbog
sebe (nanesene uvrede), a to nije želio. U drugom slučaju, ubio ga je radi
suprotstavljanja redu, pravdi, i miru kakav islam donosi u pokornosti Uzvišenom
Allahu, kao Jedinom Gospodaru svega stvorenog.
Kakve su poruke ovih
stanja? Srdimo li se zbog sebe, dok istovremeno s osmijehom prelazimo preko
narušavanja najvećih svetinja, skrnavljenja vjere, pravde, reda...? Kako je
moguće da nam ne smeta rušenje vječnog, a smeta nam rušenje prolaznog?
Čovjek koji se srdi
radi rušenja ili narušavanja uzvišenih principa i temelja vjere, čuva sebe od
odobravanja, i olahkog shvaćanja da je islamski red upravo poredak Zakonodavca,
a ne ljudski nametnut i faličan. Zato mu takva srdžba ne šteti, nego ga
oplemenjuje i čuva od samoga sebe, i istovremeno čuva društvo. Pri takvoj
srdžbi, neće biti narušene granice dozvoljenog ispoljavanja, kao ni načina
ispoljavanja, jer onaj ko se ljuti radi Allaha, takav pazi na Allaha, pa i On
njega pazi.
Nasuprot tome, onaj ko
se ljuti zbog samog sebe, istovremeno pokazuje nekoliko nedostataka vlastite
ličnosti:
1) Misli
da je vrijedniji od onoga što mu se pripisuje
Ovo nije loše pomisliti
za sebe u slučaju kada nas bestidnici oslovljavaju, kada nas nepravedni
kvalificiraju i podmeću nam loše osobine kakve ne posjedujemo. No, i tada imamo
uputstvo za ispravan postupak, koji će sigurno koristiti i nama i drugima:
A robovi Milostivog su
oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: „Mir
vama!“ (El-Furkan, 63.)
Međutim, upitajmo sami sebe: srdimo li se zbog
jednakih „etiketa“ i onda kada nam pripišu od dobrih i plemenitih osobina, a
koje nisu pri nama? Ili mislimo da nam pripada sve lijepo, a nikako nam ne
priliči ono što je loše? Razmišljamo li
o upotpunjavanju svojih osobina prema tom dobru, i stidimo li se što djeluje
kao da ih imamo pri sebi, dok smo sami svjesni da to i nije baš tako, i da Allah zna ono što je od ljudi skriveno?
Ukoliko razmišljamo na ovaj način, kompenzirat ćemo srdžbu zbog lošeg koje nam
se nepravedno pripisuje, za ono dobro koje nam se nepravedno pripisuje, i opet
ćemo se naći na sredini. Srdžba zbog sebe u ovakvim okolnostima, dobra je samo
ako je u okviru navedenih granica. Ta se granica zove: samoodgoj i
preispitivanje svoga stanja. Ukoliko smo, pak, sigurni da nam ljudi nemaju
pravo spočitavati loše (bilo pri nama, ili ne), ali istovremeno imaju pravo da
nam dijele komplimente (zasluženo ili ne), onda se ova bolest zove samoljublje,
samodopadljivost, ili u najtežem slučaju - oholost. Da nas Allah Uzvišeni
sačuva te osobine, jer prema hadisu kojim nas odgaja naš Resulullah,
alejhis-selam, obaviješteni smo da u
Džennet neće ući onaj ko bude u srcu imako koliko najmanje zrno oholosti. Ko
sebi želi dobro, borit će se protiv ove osobine, i zasigurno će ga više
zanimati vlastito stanje odmjereno istinom, nego subjektivni doživljaj svoje
„dobrote i veličine“ koji nailazi na kritike, ali ih se zanemaruje i
nipodaštava. Ovdje je još važno imati na umu: Kritike daje samo prijatelj.
Neprijatelj ih nikad nema! Bez obzira koliko nam nečije odijelo djelovalo
prijateljski ili neprijateljski, kritika je prijateljski gest, a nekritičnost
je pomaganje u progresiji bolesti srca. A šta ako su neopravdane? Blago nama, u
tom slučaju! Tad smo sa ovim „testom ličnosti“ dobili i hediju - čišćenje od
grijeha. U svakom slučaju smo na dobitku. Zaključujemo da nema mjesta srdžbi, i
s osmijehom nastavljamo svoj put kroz život.
2) Smatra
da ima pravo negodovati prema drugima, ali drugi nemaju pravo negodovati prema
njemu
Možda ovo nije svjesno
stanje. Ipak, ako realno pogledamo našu svakodnevnicu, primijetit ćemo da
nerijetko dajemo ocjene o drugim ljudima i situacijama. Zašto, onda, mislimo da
drugi ljudi nemaju pravo davati ocjene o nama? Jesmo li to imuni na loše strane
sebe, ili nevoljni da prihvatimo da postoje? I koje je od ovo dvoje pogubnije
za nas? Ne bismo li prema islamskom učenju trebali prema drugim ljudima
postupati onako kako želimo da oni prema nama postupaju? Zašto to nije tako?
Jesmo li uvjereni da ovaj začarani krug uvijek počinje od drugih, i da ne bi
bilo tako da smo mi, kao „bolji“, kreirali odnose u društvu?
Ovdje je važno imati na
umu jednu veliku misao, koju izreče neki autor, a ja mu nisam zapamtila ime. U
svakom slučaju, kod Allaha niko i ništa nije zaboravljeno, pa će, ukoliko se
okoristimo, imati nagradu za doprinos dobru:
Samo bezuman čovjek uvijek o sebi govori u
superlativu
Nema komentara:
Objavi komentar