i sve što bih reći htjela

Ovakva, kušnjom prekaljena, skovana od vremena, ostadoh nedorečena

nedjelja, 30. ožujka 2014.

Da mogu vratiti vrijeme, bila bih budna bar kad ne spavam[1]



 

„Ne znam kako da iskažem sve što mi se po mislima mota po pitanju moje djece i mog odnosa prema njima.“

„Napiši im pismo. Pisanje pomaže da čovjek razbistri smisao onoga što želi kazati.“
„Pokušat ću, mada nisam vična pismenom izražavanju.“
„Nije to posebna umjetnost... stvar je iskrenog pristupa sebi i drugima, baš kao i u životu. Prednost pisanja je to što misao koja „izleti“ neplanirano  možeš obrisati, uobličiti, o njoj dva puta razmisliti...“
„Iskreno, misli su me toliko smorile da više ne znam gdje im je početak, a gdje kraj... poslat ću ti pismo prije nego ga proslijedim djeci, pa ti meni kaži da li da ga uputim, ili ne. Može?“
„Može. A ne zaboravi, pri tom, da sam ja subjekt „sastrane“, i da ne mogu procijeniti težinu tvog istinskog osjećaja, i usporediti tu sliku sa slikom na papiru. Samo Gospodar zna stvarni damar naših srca. Zato i jeste najpreče i najbolje postupiti  prema  primjeru Jakuba alejhis-selam, o kojemu smo obaviješteni u Časnom Kur'anu:
Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate – reče on.(Jusuf, 86.)

„Dobro si rekla, ali... nije li po pitanju tewbe, kajanja za grijehe, potrebno sljedeće:
Da se insan istinski pokaje za grijeh, uz duboko žaljenje, odlučnost da taj grijeh više ne ponavlja, i ukoliko je grijeh prema nekom od ljudi da se šteta pokuša nadoknaditi, ili štetne posljedice ublažiti, otkloniti koliko je moguće?“
„Pa, jeste... a ti misliš da si učinila grijeh prema djeci?“
„Sigurna sam.“
„Eto, napiši, možda ćeš i sama, čitajući, ustanoviti da nije toliko strašno kako se tebi sada čini.“
***
„Djeco moja, pišem vam jer bih govorom izgubila nit misli koje me more, zbog kojih se noću budim uplakana.  U mladosti svojoj, kad sam vas tek donijela na ovaj svijet, Allahovom Voljom, priznajem: nisam duboko osjećala  majčinstvo kao svoju osnovnu ulogu u životu. I sama sam bila veliko dijete. Imala sam neke blesave želje i maštala sam sama o sebi još dugo, pletući ambicijama svoje mustre i oblike života kakav sam zamišljala.
Pošto je u mladosti za osobu jako važno mišljenje drugih ljudi o njoj, i vrednovanje okoline, ja sam se u nemogućnosti da ostvarim neke druge svoje ambicije posvetila izgradnji te slike koju sam željela da drugi ljudi o meni imaju. Povinovala sam se standardima o vrijednostima osoba kakvi su vladali u našoj životnoj okolini. Da bih bila „dobra domaćica“ (čitaj: bez greške), mahnito sam čistila čisto, kuhala previše blesavih jela koja ne služe zdravlju, već prezentaciji umijeća, uređivala sam okolinu kuće ne bi li bila kao da je kakav muzejski salon... A vi ste čekali.  Nije pogrešno baviti se navedenim aktivnostima, jer islam je vjera čistoće i urednosti. Pogrešno je što sam ja u tome pretjerala, i što moj nijjet nije bio da nam život učinim ugodnijim, i na najljepši način i vama i ostalima predstavim islamski način života. Ja sam se fokusirala na predstavljanje sebe.
Nisam samo ja kriva za to! Iako, jedino svoje grijehe nosim, i samo taj teret pritišće moja pleća. Kriv je sveukupni odnos našeg svijeta prema ženi; ako želiš biti prihvaćena i voljena, moraš biti ništa manje nego „savršena“... Nemoguća misija, jer ne postoji savršeno stvorenje, samo Stvoritelju pripada ova osobina! Sad razumijem, pišući vama, a čitajući vlastite misli, da su žene najveći neprijatelji žena. Mi smo te koje su ove standarde ne samo prihvatile, nego smo se predale promoviranju i zaštiti ovakve ideje. Kad god sam pomislila da malo „prikočim“, kad god sam bar na tren uvidjela da to nije normalno i vrijedno da se život podredi, susrela bih se sa ženama jednakim meni, koje su jednako sumanuto NE živjele živote. Da... nismo živjele, mi smo robovale. Ali... čemu? Kome?  Pri tim susretima, jedna drugu bismo ubijale u pojam pričom o blistavim lusterima kao „prljavim“, o mirisnim zavjesama kao „smrdljivim“, o broju narendanih mrkvi, spremljenih jela za zimnicu, pripremljenim sokovima, broju okopavanja cvijetnjaka,... i sve to obezvrjeđujući (navodno) vlastiti rad. Koliko smo samo jadne bile u tom „pecanju komplimenata“!
I svo to vrijeme, kao što sam rekla, vi ste čekali. Barem sam ja tako mislila.
Niste smjeli razbacati igračke i prepustiti se bezbrižnoj igri, da ne bi bilo neuredno ako neko iznenada dođe. Niste smjeli bezbrižno uživati u hrani, nego sam vas ja hranila kao vojnike, da ne bi štagod uflekali i uprznili. Niste smjeli protrčati kroz kuću, da ne bi digli prašinu. U dvorištu se niste smjeli igrati loptom, da ne bi polomili cvijeće- slučajno. Niste se nikad igrali u pijesku, da ne bi ljudi rekli da su moja djeca prljava. Uglavnom, vaše se djetinjstvo svelo na „ne smiješ“.
Čekali ste da odu dokone komšinice, da bih saslušala neku vašu potrebu, ili vam pružila ono što ste tražili. Kada su tuđa djeca lomila igračke kojiih ste i sami bili željni, onako neizigrani, morali ste šutjeti da se njihove mame ne naljute što  se njihovu djecu „poprijeko gleda“ zbog nestašluka.  Niste se smjeli braniti kad vas druga djeca udaraju, da bih ja imala dobre odnose sa svima. Kada su vas komšije potpuno nepravedno optuživale za neki nered, slušali ste kritike upućene od mene, i to sve pred njima. Bili ste krivi i kad niste...
U tom mišljenju da vi čekate, nisam vidjela da vrijeme ne čeka. Odrasli ste. Tražeći pažnju i razumijevanje koje vam ja nisam pružala, našli ste prijatelje koji su bili neprijatelji. I njih ste, kao i mene, bespogovorno slušali, i dokazujući da „niste krivi“ prihvatali sve što se od vas zahtijeva.
Zato...
Najstarija kćerka je počela prezirati pomisao na brak i porodicu. Već kao mala djevojčica zasitila se čuvanja tuđe djece, a i samoj joj je trebalo čuvanje. Zasitila se nepresušnih obaveza u kućanstvu, koje je obavljala da meni pomogne u održavanju „savršenosti“. I danas je, kao žena u zrelim godinama – sama. Ne samo da nema brak i porodicu, nego nema ni prijatelja. Jednom sam te pitala, kćeri, zašto ne izađeš sa rijateljicama da prošetaš. Odgovorila si da su tvoje prijateljice ostale u vremenu kad si ti  pravila kolače i čuvala sestru i brata.  Ostale su u vremenu kad si kuhala, jer si morala učiti ono što su one učile onda kad je normalno da se takve stvari uče – starije od deset godina. Nikad te više nisam ništa pitala.
Mlađa kćerka je opsesivno jurila za karijerom, i gledam do dan-danas; još uvijek nastoji da dokaže da je „savršena“, i svaki put kad mi ispriča o nekom uspjehu, s očekivanjem da bude ona koja je zadovoljila očekivanja, ostaje nesretna. Kćeri moja, pa zar misliš da te ja bez titula i  zahvalnica ne bih jednako voljela?  Razočarana si jer niko ne može dovoljno cijeniti tvoje odustajanje od života u kojem bi tvoje srce bilo ispunjeno. Niko ne zna koje si sve snove ubila, i kakva odricanja od želja si pretrpjela. A sad nešto mislim... kao da sam ja ikad dobila „hvala“ ili „dobra si“!  Nisam nikad. Čak sam mnogima smetala kao slika na kojoj nema mrlje, i koja prijeti sa zida kao nedostižna.
Sjećam se, jednom sam te kaznila zato što si pošarala stol na kojem si  bojicama punila bojanku. Rekla sam ti: „Dovoljno mi je što čistim iza tuđe djece, sad još moram i za vama! Jesam li vas tako učila??“ Vjeruj, kćeri... ono od čega si odustala, a što je preče, iznijet ćeš kroz tuđa življenja dok ti odguruješ sebe u stranu. Znam, tu sam bila-probala.
Sine moj... ti mi se ne javljaš već nekoliko godina. Zadnji put kad sam te čula rekao si da nemaš vremena. Pitala sam te kad ćeš doći da te vidim, a ti si odgovorio da te svakako nisam željna, jer te ni ne poznam. Rekao si da sačekam svoj red. Sve si mi s pravom rekao. Voljela bih da si barem u nekoj ljepoti i dobrobiti za tebe, ali ti si se predao onima koji od tebe odnose, koji ti nameću osjećaj da si njihov zarobljenik i sluga, i uz koje uništavaš svo dobro u sebi, samo da bi bio uklopiv u njihova mjerila. Pokušala sam ti reći da je to tako, a ti si me pitao: „Da nisi malo zakasnila? Uostalom, kome si se ti predala, i kome si ti služila?“
Nije meni sad žao zbog mene, ja sam i gore zaslužila. Šta sam posijala, to sam i pobrala. Žao mi je zbog vas. Ne očekujem pažnju i ljubav, ali sam očekivala da bar vi volite sebe. A kako da volite sebe, kad vas nisam ni naučila da je to moguće, i uopće, šta je ljubav?
Vi ste bili moj emanet. Moja najvrijednija investicija, koju sam prokockala i upropastila radi neprofitabilnih ulaganja. Bacila sam vrijeme u nepovrat. A vaši životi su vrijeme. Sad sam obolila. Nema komšinica, jer misle da meni niko ne može ugoditi, i da bilo kakav hizmet ne bi bio dovoljno dobar za moj ukus. Uostalom, koju od njih sam ja obišla kad je bila bolesna? Nema rodbine, jer su mi zamjerili nedovoljnu pažnju prema njima onda kada sam im trebala kao podrška. Ja sam sve njih uvijek lijepo dočekala... to sam i rekla, jednom, kad sam ih srela kod doktora. Oni su mi rekli: „Najbolja je sofra puna osmijeha, pa makar bila od hljeba pusta.“ Nisam ja imala vremena za osmijeh od serviranja „umijeća“ koje nikad nikog nije zadivilo. Naporna. Tako me zovu njihova djeca. Naporna strina, naporna tetka, naporna... Naporna. Naporna mama. Naporna supruga, koja je umjesto razgovora s mužem diktirala sve što od muža očekuje po pitanju kućnih poslova i ulaganja. Zato me i on ostavio. Rekao je da zna da sam ja dobra i da sam htjela najbolje, ali da mojoj bolesti nema lijeka. Rekao je da sam ja sama sebi bila cilj. Rekao je da sam trčeći za ljubavlju i priznanjem, bila ćorava za ljubav koja je vapila za prilikom da mi bude pružena.
Na ovom svijetu  je bilo tako. A šta ćemo kad osvane dan koji traje pedeset hiljada  godina? Kada me za ruku budete vukli nad sva prava koja sam vam zakinula?  Zašto nisam mogla da vas podučim onome što  će vas učiniti sretnim i na ovom, i na budućem svijetu? Nije da ja nisam za to znala...ali nisam razumjela. Krivi cilj, krivo sredstvo putovanja. Sve je bilo krivo.
Kad od ljudi tražiš da ti oproste, nađeš da su većina vrata ljudskih srca zatvorena. Samo zato sam vam ovo ispisala... i da znate da vas je majka, na svoj čudan i neprimjeran način, voljela. No, džaba je sad sve. Ne mogu vam vratiti godine. Nema više vašeg djetinjstva. Nema skoro više ni mladosti. Možda mala sjena nade da ćete naučiti iz mojih grešaka, i okrenuti novu stranicu u životu, dok još imate vremena. Štetu ne mogu nadoknaditi, ali se uzdam u Milost Gospodara, koju sam kasno spoznala. Da sam te Milosti bila svjesna, i sama bih bila milostiva. Prema sebi, vama, prema svima. Da sam ja mogla čuti ezan ovim gluhim ušima, koje su slušale, ali nisu čule, ja bih dane drugačije rasporedila. Drugačije bih vrijeme između dva ezana ispunila. S mjerom. Da, s mjerom, jer islam je mjera. Ničega previše, ničega premalo, nego baš koliko treba. A sve za korist čovjeka, zajednice, na oba svijeta. Ako mi halalite, nadam se da će mi moj Gospodar oprostiti, jer... On iz Milosti Svoje oprašta robovima, osim međusobnih hakova. To mi moramo izmiriti međusobno. Neko će ovdje, a neko na Sudnjem danu. Ja mislim da bismo sebi trebali bar tamo ostaviti otvorena vrata prilike da se volimo onako kako porodica treba. Zato vas molim, halalite majci! Ja sam bila nemarna prema onome što je istinski vrijedno, i moja nemarnost me odvela u slijepu ulicu, bez povratka. Nema popravnog ispita. Stranice su ispisane, i meni će u ruke pasti moja knjiga djela kojima sam je ispunila. Pokajanjem se brišu grijesi koje je neko prethodno učinio. Ja se kajem što sam bila najveći kockar, najveći rasipnik. Rasula sam živote, i prokockala prilike da budem u službi onoga što će i druge, a i mene usrećiti. Šejtan me obmanuo „vrijednostima“ zbog kojih sam propustila ono što vrijedi. Sama sam sebi kriva. Molim vas, živite prema uputstvu Stvoritelja života. Samo tako nećete izgubiti vrijeme koje čini život, i sve ono što vas u njemu zadesi od dobra. U tom slučaju, ni tegoba vam neće biti teška, već slatka lekcija  koja vas uči kako da osnaženi kročite u nova jutra.“
***
„Jesi ti čudna žena! Pa, nisi uradila ništa nemoralno i nehajno. Uradila si kako si najbolje mislila da služiš svojoj porodici.“
„Definicija nemorala... nije samo biti bestidan, nego i bešćutan.“
„Grijeh veći od grijeha je da izgubiš nadu u Allahovu Milost. Uzvišeni Gospodar kaže u časnom Kur'anu:
...i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.(Jusuf, 87.)
Najbitnije je to da ti vjeruješ da Gospodar prašta, voli opraštati, i da Ga moliš za oprost.
Reci: "O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv."(Ez-Zumer, 53.)
Ne kloni duhom! Pred vratima Allahove Milosti, nijedan pokajnik ne otaje bez odgovora i utjehe.“
„Čvrsto vjerujem u to. Poželjeh, zbog toga, da mojoj djeci dopišem u pismu ajete koji slijede nakon toga koji si navela:
I povratite se Gospodaru svome i pokorite mu se prije nego što vam kazna dođe -  poslije vam niko neće u pomoć priskočiti. I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati, da čovjek ne bi uzviknuo: "Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio, čak sam se i izrugivao!" - ili da ne bi rekao: "Da me je Allah Pravim putem uputio, sigurno bi se Njegove kazne sačuvao", ili da ne bi rekao kad doživi patnju: "Da mi se samo vratiti - dobra djela bih činio!"
"Nikada! Dolazile su ti pouke Moje, pa si ih poricao i oholio se, i nevjernik si bio."
Na Sudnjem danu vidjećeš pocrnjela lica onih koji su o Allahu laži govorili. A zar u Džehennemu neće biti boravište oholih? Allah će spasiti one koji su njegova naređenja izvršavali, a Njegovih se zabrana klonili, i oni će postići ono što su željeli; zlo ih se neće doticati i oni neće tugovati.(Ez-Zumer,54-61.)
Šta misliš, da li da dopišem i to?“
„Mislim da ćeš im to kazati, ako Allah da, čim ti dođu da te obiđu. Uzvišeni daje priliku vjernicima da osjete plodove pokornosti i popravljanja već na ovom svijetu-„
„Ja se plašim da ne budem od onih koji su opisani u ovom ajetu:
I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: "Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene, već sami sebe, niti ja mogu vama pomoći niti vi možete pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim." Nevjernike, sigurno, čeka bolna patnja.(Ibrahim, 22.)
Užasavam se svojih odziva na pozive onoga koga nisam ni prepoznala kao neprijatelja skrivenog pod maskom zaborava na samu sebe.“
„Da, ali dalje ti odmah kaže Uzvišeni:
A oni koji su vjerovali i dobra djela činili biće uvedeni, voljom Gospodara njihova, u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći i u njima će vječno boraviti, u njima će se riječju "Mir!” pozdravljati. Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer - lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi - a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. (Ibrahim,23-25.)
Njegova Milost je pretekla Njegovu Srdžbu. Nije li pokajanje i priznanje greške, nije li izraz želje za popravak svog stanja - lijepa riječ? Vidiš, ona daje plod u svako doba koje Gospodar odredi. Raduj se, i tvoje doba za lijepu riječ i lijepe plodove njene je došlo!“
„Znači, da im pošaljem pismo?“
„Pošalji. Uzvišeni vas neće ostaviti bez plodova lijepog sjemena, nikada! Najbolje sjeme je ispravan nijjet, a ne može se njegovati osim ispravnim sredstvima. Eto, nije li sama spoznaja veliki, lijepi nagovještaj sretnijih dana?“

***
Nešto razmišljam... Istina je da se napuknuti zidovi jedne kuće ne mogu „zalijepiti“ bez da se pozna trag. Ali, u svakom slučaju, ljepše izgleda kad se vidi rad i trud da se srušeno nadogradi. Kao takvo, sigurno će duže i bolje poslužiti svrsi.



[1] Priča je plod mašte autorice, a temeljene na sličnim doživljajima  ljudi koje je susretala u životu.

Nema komentara:

Objavi komentar