Ja sam ubica svoje žene!

„Napisat ću ovo u pismu, jer od stida pred vlastitim riječima  poklapam uši, i okrećem glavu, kao da će time manje odjekivati u duši... Prijatelju moj, koji si me uvijek pozivao na dobro, koji si me od zla odvraćao, a ja te zbog toga izbjegavao, hvala ti! Neka te Allah Uzvišeni nagradi. Možda će tebi ovo pismo biti poticaj da nastaviš sa svojim plemenitim radom, a možda će nekom biti pouka, nikad se ne zna.

Da ti ispričam kako je počelo:

Ona je bila nešto mlađa od mene. Sjećam se, uvijek se smijala. Čak i kada bi od burne mladosti, koja ne trpi ni najmanju kritiku zaplakala, kroz osmijeh je plakala. Iskreno, meni je izgledala pomalo blesavo.

U našem selu nije bilo mnogo djevojaka koje su praktikovale vjeru. Kada me upitala zašto sam baš nju odabrao, očiju punih želje da joj kažem da je baš ona bila „ta“, posebna, ona prava... rekao sam joj da je to isključivo zato što je nosila hidžab i bila redovna na namazima u našoj maloj džamiji. Rekao sam joj da bih možda izabrao i neku drugu, da je bilo izbora. Ona je pokazala radost zbog toga što je moj kriterij bio vjera. Ipak, vidio sam tragove ovog ranjavanja...  Zašto joj nisam mogao reći da je ona bila moj jedini izbor, jer je uz vjeru bila i mom srcu mila? Ovo ne bi bila laž za koju bih bio grješan, ovo bi bila laž zbog koje bih, možda, čak imao nagradu. Ali... ja sam odabrao da računam na njen osmijeh, makar i kroz suze. 

Kasnije sam slušao predavanja o tome da je muslimanu dozvoljeno da slaže samo  u tri slučaja:

Od Ummu Kulsum, radijallahu`anha,prenosi se  da je rekla: ,,Nisam čula (Allahovog Poslanika, sallallahu `alejhi ve sellem) da je dao olakšicu u laganju od onog što pričaju ljudi osim u trome: ratu, izmirivanju ljudi i muža ženi i žene mužu”. (Muslim)

Ono što nisam čuo je ovo  objašnjenje tog hadisa:

„Većina učenjaka je na stavu  da laganje u osnovi nije dozvoljeno, a u slučajevima u kojima je preneseno da je dozvoljeno lagati, ne misli se na stvarno laganje, tj. govoriti o nečemu suprotno onome kako je u stvarnosti, nego da se misli na tvz. tevriju i mearid, tj. korišetenje dvosmislenosti i aluzije, a ne čisto i namjerno laganje.  Što se tiče  primjera laganja muža ženi i žene mužu po ovom mišljenju su: ispoljavanje ljubavi, davanje obećanja i ulijevanje nade za nešto u budućnosti sto nisu obavezni ispuniti, a sve to sa ciljem da se druga strana učini zadovoljnom i da se poboljšaju odnosi među njima.“[1]

Tada, kada sam trebao makar slagati da je usrećim, ja to nisam učinio. Bilo mi je svejedno što sam je ranio. Bitno mi je bilo da sam ja „iskren“.

S obzirom da sam dobro upamtio hadis po tumačenju mog nefsa, a ne njegovog stvarnog značenja, ja sam se upustio u „dozvoljeno laganje“ kao da je to dijeljenje sadake.

Kada bih joj uskratio nešto od mojih obaveza prema njoj, kao što je odlazak s njom kod ljekara, posjetu njenoj rodbini makar ponekad, i slično, ja sam se izgovarao kako imam obaveze. Otišao bih s društvom  u šetnju, ili bih sjedio sa „prijateljima“ u nekoj slastičarni, a ako bi me nazvala, ja bih joj odbrusio: „Šta me gnjaviš, ne znam šta ću od posla, evo me pod  haubom gazdinog auta! Ne znam kad ću završiti, obećao sam da ću raditi dok ne popravim!“

Opet sam računao na njen osmijeh, jer ona me nije znala drugačije dočekati. Nije mi bilo bitno da se ona smiješi, nego da ja ne gledam s pravom namršteno lice. Potpuno sam bio neosjetljiv na  stanje njenog srca, iako sam „znao“ hadis, kada je jedan čovjek došao Resulullahu, alejhis-selam, pa ga upitao:

„Ko je najdraži Allahu, Allahov Poslaniče?'' On reče: ''Najdraži Allahu je onaj ko najviše koristi ljudima. Najdraže djelo Allahu je da uneseš radost u srce muslimana...“

***

Znao sam da povremeno dobije nešto novca od roditelja, pa kada bi mi spomenula da su joj se cipele poderale, ili haljina pohabala, rekao bih joj: „Imaš novac, kupi sebi! Ja nemam para na bacanje, ne znam ni kako račune plaćam.“

Lagao sam. Imao sam ja puno više od iznosa duga na računu, ali sam smatrao da „dozvoljenom laži“ mogu priskrbiti da ne trošim na nju. U svoj sili moje „iskrenosti“ u vjeri, smetnuo sam s uma i svog bolesnog srca  Allahove Riječi:

Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici – prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah nikog ne zadužuje više nego što mu je dao; Allah će sigurno poslije tegobe slast dati. (Et-Talak, 7.)

Po ko zna koji put sam „zaboravio“ riječi učenjaka. Bolje reći, prečuo sam ono što mi duši nije godilo.

Kaže Ibn Hadžer: ”Učenjaci su složni da laganje muža ženi i žene mužu nije dozvoljeno u obavezama jednog prema drugom kao i uzimanju jednog od dorugog ono što mu ne pripada”.[2]

Kasnije se počelo dešavati ono što je sve dotadašnje laži učinilo sitnim, ako to može biti. Nema sitnog grijeha. Zaboravio sam da ne treba gledati u beznačajnost grijeha, već u veličinu Onoga pred Kojim griješim prema Njegovim stvorenjima koja Mu na sedždu padaju.

Svojevremeno sam se priključio na internet. U početku sam „klikao“ po linkovima stranica na kojima su bili islamski sadržaji. Zaista, bilo je tu lijepih pouka i poruka naše časne vjere. Ipak, do mene nisu dopirale, osim... Kada bih se obraćao ženi nakon nekog pročitanog teksta, rekao bih joj da sam u njemu našao potvrdu za njene greške. Sigurno da je bilo grešaka pri njoj, kao i prema svakom čovjeku, ali ja sad priznajem da nije bilo ni blizu onoga što sam ja njoj govorio. Da sam samo htio, u tom bih tekstovima vidio svoje greške, pa bih se kajao i popravljao. Ipak, ja sam se odlučio da nju prozivam i etiketiram. Kao da nisam mogao podnijeti to što je bolja od mene, i što tako strpljivo podnosi moj nemar i zapostavljanje svih obaveza. Vjeruj, mogao bih potpisati da ne znam kad su mi djeca prohodala, kad ih je naučila da pišu, kad ih je podučila sufari... Nisam ih naučio ni euzu i bismillu.  Počeli su učiti u Kur'anu, a kako su bili još mali, trebalo im je prakse i vremena. Žena je njihove greške popratila osmijehom, svaki put. A ja sam ih nazivao imenima životinja, govorio im da su ljenčine, da ne znaju i ne rade ništa... Posebno me nervirao njen osmijeh. Napadao sam je kako im odobrava ljenost i nerad. Ni danas im nisam rekao da mi je žao zbog toga. Stid me čuti samog sebe, kažem ti...

Vrlo brzo sam uplovio u valove fejsbuka i raznih stranica za upoznavanje ljudi. Ispočetka sam napadao žene koje su se našle na tom fejsbuku, pisao im privatne poruke kako se trebaju bojati Allaha što se tu nalaze, iako ničim nisu pokazivale nešto neprikladno. Većina  njih nije nikad odgovorila.  Neke su mi odobravale, ali to je bilo baš smiješno (da nije žalosno, kad sad na to pogledam)... One koje se nisu eksponirale nikakvim slikama i nedoličnim komentarima, odgovorile bi nekoliko pristojnih riječi, kao dova, ili samo uzvraćanje na selam. A one koje su se kreveljile na slikama, na nekima potpuno nepropisno odjevene, one su mi odobravale i kao fol zahvaljivale što sam "brižan brat". Čak bih ja prestao pisati u nekom momentu, ali takve nisu prestajale. Nije mi dugo trebalo da upadnem u zamku vlastitog nefsa.

Počeo sam se redovno dopisivati sa njima. Kada bi me moja supruga upozorila, rekao bih joj da ja „tražim drugu ženu da se oženim.“ Ako bi ona kazala da to nije način, i da sam ja čovjek koji ne može ni vlastitu porodicu dovoljno prehraniti, ili odjenuti, derao bih se na nju kako je slaba muslimanka, i kako se protivi Allahovom Zakonu. Ranjavao sam je svaki dan. Govorila mi je da se trebam preispitati, da toliko „učenje“ na internetu nije nikakvo učenje, ako poslije toga vidi da nikad ne uzimam Mushaf da učim, ili nikad ne čitam hadise. A ja sam joj govorio da je ona slijepa u svojoj perspektivi glupače.

Zamolila me da joj kažem čime kod nje nisam zadovoljan. Pitala me je li ružna. Pošto nisam imao ništa konkretno da navedem, rekao sam samo: „Glupa si. Maltretiraš me.“  Nisam mogao reći da je ružna, jer je i nakon mnogo djece koje nam je rodila, uistinu bila jako lijepa žena. Ipak, ja sam i dalje mislio da sam na nju bio osuđen, jer nisam imao bolji „islamski“ izbor. Smatrao sam da zaslužujem bolje.

Vremenom sam joj počeo govoriti da nisam mislio imati toliko djece, i da ne mislim cijeli život raditi samo da bih nju i djecu hranio. Rekao sam da ću otići van države, da tražim posao od kojega ću „i ja imati koristi“... a istina je bila da sam našao neku ženu u inostranstvu, i da sam se htio riješiti ove porodice. Kazala mi je da je Allah Er-Rezzak, Opskrbitelj, i da naše nije da brinemo o propisanome, već  o onome što su naše dužnosti.

Na to sam joj rekao, sjećam se kao da je bilo danas:

„Sad ti ja više ne dam ni dinara za opskrbu, pa ti vidi hoće li ti nafaka sama doći.“

Rekla je:

„Allah je propisao i nafaku, i sebebe. Doći će, in šaa Allah.“

Vidio sam tad nešto čudno: Rane koje sam joj nanosio godinama, pretvorile su je u ranjenika koji više ne haje za bol. Bilo je toliko boli, da je postala imuna na nju. Moja djeca su već odrasla, a ja sam i dalje buljio u monitor kompjutera, ili bježao iz kuće bilo kojim povodom. Nisam ih ni poznavao. Nekad sam mislio da sam im stvarno dao imena kojima sam ih nazivao: „Konj“, „Magarac“, „Majmun“, „Guska“, „Koza“... Nisam im zaboravio imena, malo sam preuveličao, ali je postalo uobičajeno da ih tako nazivam. Kada bi oni međusobno jedno drugom takvo što rekli, ja bih ih udario, ili nekako kaznio,  „jer su neodgojeni“.

Jednog dana, kao da je Zemlja potpuno presušila; moj posao mehaničara više nije donosio nikakvu dobit. Tražio sam posao na drugim mjestima, ali nisam mogao naći. Čudio sam se da mi ne dolaze mušterije kao nekada, iako sam i dalje bio izvrstan majstor. I to je bila prekretnica: otišao sam kod „strankinje“.

Tamo sam se oženio tom ženom. Našla mi je neki posao. Jesam li napokon bio sretan?

Kad god bih pogledao u nju, pred očima mi je bila slika daleko ljepše žene- one koju sam ostavio „da me čeka i pazi moju čast i imetak dok me nema“. Svakodnevno mi je ova nova žena, već nakon kratkog vremena, dosađivala: „Misliš da ću ti ja ovdje prati i peglati, pa čak ti i posao nalaziti, a da ti tamo fukari nosiš? Misliš da sam ti ja glupača kao ona guska dole??“

Odlučio sam da sve to zaboravim i vratim se kući. Pokajat ću se, mislio sam, i priznat ću da sam pogriješio. Ova nova, kao da je vidjela da nešto smjeram. Prijavila me imigracionoj policiji. Došli su na mjesto gdje sam radio, i pošto nisam imao novaca  da platim kaznu, zatvorili su me do presude koju sam morao čekati. U toj čeliji, jedino svjetlo su mi bile oči moje žene koju sam izranjavao toliko da je više bila mrtva nego živa. Odzvanjale su mi u ušima njene riječi: „Bolan, bolan... zar ti misliš preko zla naći dobro? Zar misliš preko razvrata dobiti čast i ugled? Zar misliš da ćeš preko harama naći halal?...“

Utroba mi se raspadala od bolova. Kajao sam se za svaku suzu koju sam prouzrokovao muslimanima, mojoj ženi, djeci, mojim i njenim roditeljima, a i onima za koje nisam bio siguran...tamo, preko interneta... ko zna ko je sve zbog mene zaplakao?!

Nakon mjesec dana, odlučili su da ću biti zatvoren još dva mjeseca, i da sam time „odležao“ iznos kazne. Uz to sam dobio progon iz zemlje i zabranu ulaska. Eh, da znaju koliko su me time usrećili! Ova strankinja mi nije ostavljala prostora da dišem. Stalno me maltretirala pričom o tome kako sam lažov, kako sam škrtac i neradnik, kako nemam pojma o vjeri, nego se samo foliram i glumim... a ja sam morao biti „fin“, jer su kod njih kazne strašne za nasilje nad ženama. Nasilje je i galama. Nasilje je da tražš da skuha... dolazila je tri puta sedmično, i svaki put me još istopila. Ukrotilo me to izjedanje do te mjere, da više nisam ni znao podići glas.

Došao je dan povratka.

Zatekao sam ih kod kuće. Žanu i djecu. Ona se nasmiješila, ali taj je osmijeh bio mrtav. Djeca su me lijepo poselamila, ali taj je selam bio tuđi. Rekao sam da sam pogriješio. Nisam rekao da se kajem. Već to priznanje greške bilo je tako porazno... ona je rekla: „Svi mi griješimo, najbolji su griješnici oni koji se najviše kaju.“

Od tada živimo kao da se ništa nije desilo. Pošto meni i dalje posao ne donosi neku dobit, žena me pomaže u izdržavanju porodice. Rekla je da je nafaka našla put... Radila je nešto od ručnih radova, i to je vrlo uspješno prodavala. Djeca su bila već pred kraj školovanja, i svako njihovo znanje je bilo penal prema mojoj mreži. Znao sam da u njemu nemam udjela. I dalje sam bio hladan. Ne zato što sam htio, jer sam naučio koliku vrijednost imam, kao i to da je nisam zaslužio. Bio sam hladan, jer sam živio sa strancima moje krvi, i sa ženom koja je davno umrla da bi preživjela. Umirala je sa svakim zadanim udarcem, svakom uvredom, poniženjem, prevarom, sa svim što sam joj od tegoba nanio. Umirala je s osmijehom, kako je i živjela. Ubiti u nekome dušu, gore je nego ubiti nečije tijelo. A ja sam je ubio. Šta ću reći Allahu? Šta ću reći Uzvišenom Stvoritelju, Koji je propisao najbolje i naljepše uredio propise u svakom pitanju, kada sam ja onaj koji je svaki propis Njegove vjere kršio, dok sam se istovremeno, bez imalo stida, na te propise pozivao?! Zaista, upozoren sam, ali nisam hajao. Upozoren sam na ono što sad svakim svojim danom na Dunjaluku svjedočim:
 

A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti.

"Gospodaru moj," - reći će - "zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?"

"Evo zašto" - reći će On:

"Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen."

I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju.

A patnja na onome svijetu biće, uistinu, bolnija i vječna.(Ta-Ha, 124-127.)

---

[1] Šerhu Ibn Bettal, 15/85-88; El-Munteka serhul muvettea’, 4/455.

[2] njegove riječi  prenosi Ševkani u Nejlul-evtar, 4/342.