Poslanik, alehjis-selam, naredio
je pokornosti emiru, makar bio crni rob. Nakon što je jedan vojskovođa naredio
svojim vojnicima da potpale vatru, i da
jedan po jedan u nju skaču, a oni to odbili, te je ovaj slučaj spomenut
Allahovom Poslaniku, alejhis-selam, on je na to rekao: „Da ste skočili u nju,
ne biste iz nje izašli. Pokornost je samo u onome što je dobro.“ U drugoj
predaji se kaže:
Ako vam neki od njih (vladara, pretpostavljenih) naredi ono čime ćete
se ogriješiti prema Allahu, ne pokoravajte mu se. (Buhari, 8/47 i drugi, od
Alije ibn Ebi-Taliba, radijallahu anhu)
Dijete je
dužno pokornost roditelju, vojnik starješini, supruga mužu, muž majci – u
dobru. Pitanje se postavlja, kako dijete da zna da je nešto dobro, a još nije
zrelo i potpuno svjesno svih aspekata i okolnosti? Kako da vojnik zna „šta je s druge strane“, ako nije
svojim očima vidio „vatru“ u koju ga zapovjednik šalje? Kako da supruga zna da
je za nju dobro ono što joj duši ne godi, a muž od nje zahtijeva? Odgovor su
davno dali vrli islamski učenjaci, kada su odgovarali o pitanju Kadera, i
predodređenosti za neka djela, koja vode u Džennet ili Džehennem (da nas Allah
sačuva), pa su rekli:
Mi ne znamo šta je određeno, ali znamo šta je naređeno.
A naređena je
pokornost. Ukoliko znamo da je ono na što nas se poziva zlo, mi ćemo u takvom
slučaju odbiti pokornost. Međutim, i dobro i zlo treba da budu odvagnuti vagom
Kur'ana i Sunneta, a ne proizvoljnim tumačenjem i subjektivnom ocjenom onoga
što je jasno došlo u Kur'anu i Sunnetu. Za neke stvari, koje nisu precizirane,
Gospodar je ostavio prostor za savjetovanje sa vlastitim osjećajem za dobro ili
zlo:
Dobročinstvo je dobra narav, a grijeh je ono što te u prsima tišti, i
ne želiš da to ljudi saznaju.(Muslim, 2553)
I
bolji od nas,iz redova naših vrlih
prethodnika, pitali su se kako da postupe u određenim situacijama. Tako je
zabilježeno da je Vabis ibn Ma'bed , radijallahu anhu, došao kod Allahovog
Poslanika, alejhis-selam, te ga je on, alejhis-selam upitao:
Došao si da me pitaš o dobročinstvu i
grijehu? Upitaj svoje srce. Dobročinstvo je ono čime ti je zadovoljna duša i
čime ti je zadovoljno srce. Grijeh je ono što tišti dušu i koleba se u prsima,
pa makar ti to ljudi dodijelili i odobrili.(Daremi, 2421)
No,
važno je znati da je pretpostavka ispravne procjene prema osjećaju srca i duše,
da to srce bude zdravo i duša smirena i sklona dobru. Samo takvom srcu i takvoj
duši može se pokloniti povjerenje, i osloniti se na njihovu procjenu, jer
upravo takvim srcima i dušama grijeh i zlo nanose tegobe, na njima ostavljaju
rane, tjeskobe, uznemirenost, zbunjenost... Jednostavno rečeno, loš osjećaj,
pri kojemu se ne nalazi smiraj. „Istina se od laži razlikuje po tome što se
srce pored nje smiri i prepozna je, a prezire laž i odbacuje je. Rebi'a ibn
Husejn, rahimehullah, o tome je rekao: „Istinit govor ima svjetlo kao dan i po
njemu se prepoznaje, a laž je mračna kao noć, pa je odbojna.““(El-Hanbeli,
I.R.)
Prelijepo
nam o ovakvim izborima i samousmjeravanjima govori časna kur'anska sura
„El-Ankabut“, pa, između ostalog, u 69. Ajetu poručuje:
One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo,
sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je zaista, na strani onih
koji dobra djela čine.
Osloni se na
Allaha. U Njega se pouzdaj. On ne ostavlja na cjedilu one koji se u Njega
uzdaju. Neće ostaviti bez podrške i pomoći one koji od Njega pomoć i podršku
traže. On zna šta je u našim prsima, a upravo prsa su mjesto stanovanja
bogobojaznosti. Ono što je ljudima skriveno, Njemu je potpuno poznato. On zna
kad tragamo i želimo djela kojima je On zadovoljan, ma kako nam se to na
dunjaluku činilo obezvrijeđenim.
Zato nedoumice
i služe; da ispitaju našu usmjerenost prema tome da Uputu i sigurnost tražimo
od Jedinog Koji može dati. Da se naučimo i učvrstimo u oslanjanju na Gospodara
svega stvorenog. Ako vjerujemo mapi puta, mi ćemo je uzeti za vodića pri putovanju
do željenog cilja. Ako je ne uzimamo kao takvu, znači da smatramo da nije
pouzdana.
Zamislite:
Slijepac od rođenja ne može spoznati osobine noći, ili osobine dana, onako kako
to može onaj koji vidi. Ipak, slijepac zna kad je noć, a kad je dan, i ako ga
niko o tome ne bi obavijestio u njegovom trajnom mraku u očima. Mehanizme
spoznaje daje Uzvišeni Gospodar, i to onakve kakve insan ne bi znao ni
poželjeti, jer ne zna da postoje. Stvar je srca, a ne oka. Zato, lijepim
hadisom Muhammeda, alejhis-selam je ukazano na
„centar spoznaje“, koji je ujedno i centar motivacije koja pokreće
odluke. Srce.
Halal i haram su jasni, a između njih su sumnjive stvari koje mnogi
ljudi ne poznaju. Ko se bude klonio sumnjivih stvari, sačuvat će svoju vjeru i
čast, a ko padne u sumnjive stvari, past će u haram (zabranjeno), kao pastir
kad napasa svoje stado oko vladareva zabranjena posjeda i skoro da ga upusti u
njega. Svaki vladar ima zabranjene posjede. Zaista, Allahovi zabranjeni posjedi jesu Njegove zabrane. U tijelu, uistinu,
postoji jedan komad mesa; kada je on zdrav, cijelo tijelo je zdravo, a kad on
oboli, cijelo tijelo oboli, a to je srce.(Buhari;1/126., Muslim; 1599.)
Radi na svom
srcu! Nakon toga, pouzdaj se u Znanje Sveznajućeg. U tumačenju navedenog ajeta
iz sure El-Ankebut, zabilježenom u Tefsiru Ibn Kesira, zabilježeno je da Ibn
Ebi-Hatim prenosi od Abbasa el-Hamedanija, te Ebu Ahmeda iz Ake, da je o tome
rekao:
„Oni koji budu
postupali po onome što znaju, Allah Uzvišeni će ih uputiti u onome što ne
znaju.“
Ebi-Hatim
prenosi od Eš-Ša'bija da je rekao:
Isa, alejhis-selam, sin Merjemin, rekao je da je dobročinstvo dobrim
uzvratiti onom ko prema tebi postupi loše, a nije dobročinstvo ako dobrim
uzvratiš onome ko je prema tebi postupio dobro.[1]
Upitali bismo
se, kako to da nije dobročinstvo dobrim uzvratiti na dobro? To je ono što se
podrazumijeva, što se očekuje, i ništa manje od toga nije dostojno čovjeka.
Neka nas ne brinu oni koji tako ne postupaju, jer:
...oni
koji na dobro uzvrate zlim, neće nikad uspjeti.(Jusuf,23.)
Mudar čovjek
je svjestan da samo utičući na sebe može uticati na svijet oko sebe. Nekad ne
možemo promijeniti neki događaj ili situaciju, ali možemo promijeniti svoj
doživljaj istog. Tako, ako nam se desi da ljudi kojima činimo dobro, prema nama
postupaju loše, i uporno nas smiještaju na svoju „policu za nevaljale
artikle“,sjetimo se da su ljudi nezahvalni i Onome o Kome im ovisi svaki dah.
Zar očekujemo da će takvi, koji se ne brinu o svom stajanju pred Allahom,
subhanehu ve te'ala, brinuti o svom pogledu u naše lice nakon što nam učine
nepravdu?
A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: „Budi zahvalan Allahu! Ko je
zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista,
neovisan i hvale dostojan.“(Lukman,12.)
Mudro je biti
zahvalan Stvoritelju, i ne očekivati zahvalnost od stvorenja. To je i čišće za
naša srca. Djela kojima ne želimo priznanja i diplome kakve priznaju ljudi,
najvrijednija su djela. Ako nas, pak, zadesi da objedinimo djelo koje Allah
Uzvišeni voli, sa onim što ljudi vrednuju kao postignuće, to je uistinu radosna
vijest na Dunjaluku za vjernika. Bitno je ostati na nogama, a ne poletjeti na
krilima kojih nemamo. Oblaci ispare, a pad je tim bolniji što je visina
udaljenija od čvrste realnosti tla pod našim koracima.
Nema komentara:
Objavi komentar