Pardon.ba (pa ko koga...stigne)

Abdullah b. Abbas r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će se srce vjernika topiti isto kao što se topi so u vodi! Bi rečeno: Zbog čega to o Allahov Poslaniče? Reče: Zbog toga što će vjernik svojim očima gledati zlo koje neće biti u stanju da promjeni!“[1]

Što li mi je vrijeme? Što li mi je srce? I je li, ili mi se čini? Sve se nadam, svanut će. Otjerat ću trag sna što me mori, euzom i bismillom. Pljucnut ću na lijevu stranu i nastaviti kao što se nastavlja u javi, kada je jasno šta je istina, a šta samo privid...

Topi se...

Srce se topi...

Baš kao onaj sladoled što je ispao djevojčici kojoj pred očima otac udara majku. Topi se kao led sa srca okovanih, pred suzama malog Muhammeda iz Sirije, koji pita Bašara zašto mu je zavrnuo vodu.

Topi se, kao tijelo palestinske djevojčice na vrelom asfaltu.  Topi se kao utroba majke šehida nad nekušanim iftarom.

Topi se srce, baš kao zemlja pod kućama bosanskim. I kao oni oblaci nad Srebrenicom, taman kad smo pomislili da će zakloniti od vreline...

I ne mogu baš ništa učiniti.

Ne mogu ništa promijeniti.

Kad iziđeš na proteste, „to je bezveze“. Ako ne iziđeš,  „nije se od tebe ni očekivalo bolje.“ Čemu protesti? Svakom normalnom, svugdje normalno, zato da se čuje otkucaj srca koja su na ispitu, kucaju li još. Ono, kad se testiraju granice, dokle se može pružiti nož... do grkljana, ili samo s leđa može stić...

Nama je to ništa. Ništa su nam svi koji šute na naš jad. Ništa su konvoji pomoći, milijarde na računima, jer ne zna se ko ih mjerka sad. Ne zna se za koji su bili grad. Neznanje je muka. Zaglušujuća buka tišine na zulum čika s' visine.

Bezveze nam je Erdoan, jer ga je briga. Šta će on tu nama sad kvarit mjesto kod Srba, koji nas kolju jer smo Turci, i Hrvata, što s leđa kolju kao vuci, pošto nemaju ono nešto za ljudski...

Turci cu okupatori. Srbi su komšije. Arapi su interešdžije. Hrvati su kapija civilizacije. Kako doći u Europu, kad se prvo moraš maknut iz nje, da bi ponovo uš'o? Na vrat, na nos, bitno je sačuvat ponos, i pričat ono što se želi čut.

Nije se rodio ko je Bošnjacima ugodio.

Da nas ima, Dodika ne bi bilo. U vijestima. Toliko.

Da nas ima, bilo bi nas da budemo muško kad treba, a ne samo pred ženom i djecom. I da budemo žensko kad treba, a ne huda trčkaruša za naklonošću  onih što misle da su kauboji jahali krave, a ne konje. Buđenje boli. Zato nam trebaju priručnici za samopomoć, kad skontamo da nas nimalo ne voli onaj što je tvrdio da ne laže, majke mu. A samo se Allahom zaklinje.

Komercijalizacija vjere, jer se mora od nečeg živjet... Jučer su neki bili „vehabije“, a sad najžešći galamdžije na brade. Do jučer su neki vojevali protiv šiija, a sad promovišu  šarene laže.  Identificirali se s isplatnošću, zaaar?

Učeni šute. Dokoni bistru vodu mute. Žene bi da muževe vežu u lance, ali da ih oni vole. Muževi bi da im žene budu pokrivene, ali gole. Tako je in.

Babo priča gluposti, ali bi da mu je pametan sin. Mama puzi od jadnoće, ali bi da joj kćerka bude Zmajka od Bosne. U Americi.

Sve ludo.

Nikad neću halaliti Babarogi, što nam je raspuhala miris islama, i otela slast imana, s ovog brdovitog Balkana.

Toliko.

p.s./  Nisam pitala „Halifu“ smiiiidem li ja ovako pisat. Pitala bih, kad bi se znalo ko je. Ako je. Da li je. Gdje je. I je li baš on – on. Ili je nekad bio on, ali je sad neko treći. Kome reći? Koga da se pita? Moderno je ovih dana da se skita, i tuning okreće na ćejf.

Sreća naša pa je ramazan. Sad sve gibete , klevete, psovke, pljuvanja, ljaganja, svađanja, flertovanja, ku...vanja, možemo „proslaviti“ Bajramom.

Valja mrijet.

Dogodine, mnogi će na drugi svijet. Nek' poselami, ako iko uSpita za nas. Od želje da nam se s puta makne bar tamo, da rahat dahne.

---

[1] (el-Emru bil-Ma'aruf, Ibnu Ebil-Dunja, br.26.)

Ne živimo u TUĐIM mišljenjima, nego u SVOJIM životima

Rečenicu koju sam uzela za naslov sam pročitala kod mog uvaženog profesora, dr. Esmira Halilovića, na njegovom FB-profilu. Kao i toliko puta do sada,  dr. Halilović nešto kaže ili napiše, i  zadevera me mislima, a ja (srećom)  imam ovaj  virtualni sobičak zvan "Razmišljanja", pa pohitah ovaj put u neki od ćoškova da ispišem misao kojom ću, možda, dozvati sebe. Ili ću, ako je to Allahova Volja, potaknuti nekog da zove sebe. I u tome ima  hajra za mene. Nadam se.

I opet:

"Ne živimo u TUĐIM mišljenjima nego u SVOJIM životima!!", reče dr. Halilović.

Prisjetih se  skorašnjeg razgovora sa jednom velikom saburli dušom. Vjerujte, svakakvih sam životnih priča čula, mnogima sam i svjedok bila, a i da nisam... moja sa mnom ide kud god da  koračam, ili gdje god da se nadam snu.Ipak, priču kakva je njena, nikad i nigdje prije nje, i poslije nje, nisam ni čula, ni naslutila.

Taj njen dever je takav da je bolje o njemu šutjeti, kao što je bolje zaraznu bolest izolirati da se ne širi. Ne bi bilo fajde od razglabanja, a i taj njen sabur na svemu ne daje za pravo da se prlja bilo kakvim rekla-kazala.

Zna njena duša... I nekoliko bliskih insana, koji  nisu mogli, ma koliko željeli, izbjeći da uvide i saznaju. Bar ono očito i vidljivo.

Međutim, ono što je važno da ne ostane zaključano u sehari tajni, sljedeća je pouka:

Ova duša ne pita kad će rješenje. Ni gdje je olakšanje. Ona ne žali što već nije tama zuluma nestala pred svjetlom koje prodire kroz izlaz. Ona kaže:

"Znam da Gospodar ne ostavlja robove Svoje. I znam da je obećao izlaz i opskrbu bogobojaznima. Ono što se ja pitam je, da li sam ja iznevjerila emanete? Jesam li ja bogobojazna kako trebam biti? Mislim da čovjek ne može nikad dovoljno voljeti, poštovati, nadati se i plašiti se svoga Gospodara, jer je On, Uzvišeni, takav kako je Sebe opisao. Brine me jedino što ne mogu da razlučim: je li ovo iskušenje, ili kazna? Ako je iskušenje, pa Allah iskušava ponajviše one koji su Njemu najdraži. Kad pomislim da je to u pitanju, sva tama ovog svijeta nestaje pred radosti koja grane! A ako je kazna? šta onda da radim? Jer isina je da kažnjeni žive, ali su umrli u sebi. I još gore od toga je da nisu ni svjesni svog stanja. Stalno činim istigfar. Možda kao voda ugasi plamen grijeha, ako sam zbog njih kažnjena..."

Ova njena priča me podsjetila na jednu dovu, te sam brzo pohitala suznih očiju do vitrine sa knjigama, i izvukla Siru Allahovog Poslanika, alejhisselam, pa joj pročitala, kao odgovor, dovu koju je učio Resulullah alejhisselam, kada se okrvavljen, izmoren, i prognan, vraćao iz Taifa:

Gospodaru moj, Tebi se žalim na slabost moje snage i moju nemoć. Tebi se žalim na to što nemem uticaj na ljude. O, Najmilostiviji, Ti si Gospodar potlačenih! Ti si moj Gospodar. Kome me prepuštaš? Dalekom koji me zanemaruje ili neprijatelju kome si vlast nadamnom dao? Ali, ako Ti na mene nisi srdit, onda ni za šta ne marim. Svjetlošću Tvoga lica kojim si obasjao tame i na kojem Si izgradio dobrobit dunjaluka i Ahireta, tražim zaštitu od Tvoje srdžbe i Tvoje ljutnje. Gospodaru moj, postupi onako kako si Ti zadovoljan, i nema snage ni moći osim s Tobom.

"Zar je i on, sallallahu alejhi we sellem, mislio da je moguće da Gospodar s njim nije Zadovoljan? Zar je i njemu to bio najveći strah?"

"Jeste. Za sve što ga je zadesilo u okviru Allahovog Zadovoljstva, ma kako njemu bilo dunjalučki teško, on nije mario. Sallallahu alejhi we sellem..."

"Šta bi ti meni savjetovala?"

"Da se raduješ. Mi znamo da će ljudi, pa čak i Muhammed alejhisselam, u Džennet ući samo i isključivo Allahovom Milošću. Ne može drugačije. Ali ne znamo zbog kojeg našeg hala, ili nekog djela, zaslužimo da nam se Allah smiluje. Mada, sigurna sam, i Milost samo Milošću zaslužujemo."

"Teško mi je nekad kad pomislim da ljudi misle da sam onakva ili onakva, pa mi šejtan priđe da se pravdam... a ja, ustvari, ne znam ni šta bih pravdala, ili mislim da trebam početi otkad sam se rodila, pa sve natenane, da bi me ljudi razumjeli. Volim da šutim o sebi."

"Pa eto... možda ta šutnja bude tvoj put, tvoje stepenice do konačnog staništa? Znaš, meni je uvijek to u mislima: Imam li ja išta pri sebi, za šta bih makar pomisliti i ponadati se smjela, da ću nekad s osmijehom dočekati Presudu, pa reći: 

"Kamo sreće, da sam znala da je zbog toga, ja bih još više deverala..." :))

Možda je tvoja šutnja takav put? Znaš da će strpljivi ući u Džennet bez polaganja računa. A tvoja šutnja nije ni zbog čega, osim zbog straha da se ne ogriješiš o tuđi hak, o tuđi ugled...Zar ne? I, uostalom, zar bi tvoju situaciju promijenilo to što bi svi mislili da si zvijezda sjajna, ili što bi svi na svijetu mislili da si najgori insan? Ne bi. Tebi je živjet sa tvojom dušom u sebi. Pa, valjda ti znaš kakva jesi, kakva nisi, i zbog čega i Koga su sva tvoja htijenja i sklanjanja?"

"Moje stanje može promijeniti samo Milost Allahova, a ona se, bezbeli, traži onim što On voli... Pošto ne mogu ništa urediti, svaki pokušaj bi bio nered. On ne voli one koji nered čine. Izbjegavati ono što Allah ne voli je upravo to što On, Uzvišeni, voli. Možda... Možda i ja jednom kažem: "Kamo sreće da narod moj zna  zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio..."

(Ya-sin)

Dok je hljeba i igara... Ili bar igara bez hljeba

Igre s hljebom se zovu manipulacija masama. Ima ih na meniju svake političke kuhinje. Osim kod onih gdje se igre služe bez hljeba. To se zove "igre 'nako". Tek tako. Bitno da se igra.

Ima nekih čudnih ljudi oko nas. Uopće ne znam kako bih okarakterisala te čudake... zamislite, ne prate utakmice SP-a, i nemaju namjeru!!! Naime, prije otprilike mjesec dana, kuće su im propale u zemlju, ili se srušile kao kule od karata. Nošene vodom, betonske konstrukcije su svjedočile da su "snaga" i "čvrstina" relativni pojmovi, a kod nas uzeti tako zdravo za gotovo. Sad znam! Ove čudake ću nazvati beskućnicima. I bekomšijcima. Čak ni u komšiluku ne mogu pratiti golove i marifetluke, jer ni komšiluka više nema. Možda ne prate SP, jer im, jednostavno, nije do toga. Nije im ni do njih. Ili su, jednostavno, gladni. To što su tužni, apsolutno nikog nije briga. Samo nek' je veselo....

Drugi nečudaci mirne savjesti kliču i bodre progonitelje lopte, i već čitajući ovo prave face na "nekul"  sredovječnu pjesnikunju, koja se usudi reći da je nogomet sve, samo ne sport. Danas. Na ovom svijetu. Ovakvom. Je li neko pročitao vijest da su u Brazilu, oko dvomilijardnog u eurima stadiona, poubijali beskućnike  "da ne ruše ugled"? Je li neko pogledao vijesti, gdje se sirotinja Brazila u polusrušenim kućama s pravom pita: "Ma, koga vi za....vitlavate?!?" (recimo). Ok, daleko je Brazil. I Palestina. I Sirija, gdje se više ne zna ko o čijoj vjeri odlučuje. I Irak, gdje opet šija zove Amera u pomoć, po dobro oprobanom i utreniranom receptu saradnje. Polustoljetne, najmanje. Sve je daleko. Kad su srca daleko. A može li biti srce bez tijela? Ili tijelo bez srca? Može. Mrtvo.

A šta reći o pojmu "dostojanstvo", kada komšije za koje "MI" navijamo, izuzetno ponosno sebi i svom umijeću pripišu gol koji je prvi od četiri protivnikova? Jest' da je formalno tako, ali...  tuđe greške automatski smatrati svojim golemim uspjehom? Hmm... Šta očekivati od ovakvog intelektualnog i moralnog profila?  I onda, zbog tuge što su imali kuće i kaVane, iz kojih su pratili utakmicu, zapale zastave države u kojoj žive. 

VIJEST O TOME  samo potvrđuje ustaljenu praksu.

 

Možda zato što im je protivnik preko oceana, predaleko da se ko ljudi ŠNJima pobiju?  Tako. Duž Lašvanske doline (s većinski bošnjačkim stanovništvom) se viore hrvatske zastave. Neka. Bujrum vazda, što bi naše nene rekle, đe čeljad nije bisna, nije ni kuća tisna.  A bosanske zastave se u Kiseljaku (gdje su "Hrvati" većina) pale. Lična karta naroda koji žive na prostorima ove zemlje. 

Možda nam je kuća tisna? Možda su zato odlučile, te kuće pomahnitale, da se u zemlju zarove??
I ako je tisna, za koga je takva? Za gosta, ili dosta? Za dosta. Za gosta nije nikad bila. Znate kakvi smo mi, džometni. Ako nisi dost.
Po ne znam koji put, naglašavam: Ovi divljaci koji slave fašiste, i pale domovinske zastave, nemaju ništa sa Hrvatima! Samo se furaju  na putovnice, i misle da dokument čini mentalitet.

Hvala Allahu da je danas mubarek petak! Svijet, samo zbog toga, izgleda manje besmislen.

Natrjerivanje suza na oči

Navikli smo sebe da očekujemo da se rasplačemo. Džaba, takvi smo mi. Suze nisu loše, ima tu emocije koja se ne rađa u okorjelim srcima. Ali, brate, pregonimo! 

Na primjer, u vrijeme komunizma su se kroz naše džemaate, odnosno ono što je od njih ostalo, provlačili adeti okupljanja ljudi na "mevludima". Mevlud (rođenje) povodom smrti, povodom odlaska u vojsku, povodom izgradnje kuće... Naime, komunisti su zabranili javno propovijedanje vjere. Tako je bilo i sa literaturom koja je bila "nepodobna", koja bi narodne mase mogla odgojiti na nečem suprotnom njihovoj obmani. Tu se nađe pjesnik Rešad Kadić, i ispisa svojevrsni životopis Allahovog Poslanika, alejhisselam, kroz stihove nazvane "Mevlud". Usput, kroz ta narodna okupljanja, koja bjehu alternativa kafančenju i haramima, nađe se neko vrrrlo revnosan u vjeri, baš kakve revnošdžije imamo i danas, pa ne bi zadovoljan i miran dok adet nije pretvorio u "ibadet". Uvriježilo se mišljenje da su mnogi, pa čak i paganski adeti (saljevanje strava), ustvari, ibadeti. Ljudi su stradali baš onako kako se i ciljalo. Kao, nije ih se odvojilo od vjere, ali ih se odvojilo od znanja, i tako se od njih napravilo oružje za samouništenje.  Možda će njima neznanje i nemogućnost da saznaju u to doba, biti opravdanje? In šaa Allah, hoće. Sve zavisno od nijjeta. 

No, nama se u genetski kod uvalio jedan čudan svat, zvani "oplakivanje sebe". Plakanje je postalo sastavni dio naših druženja.I pjesma više nije bila pjesma, ako se nije uz nju moglo dobro izdrečat'. Tako, svojevrsne kaside, koje sve redom nazvasmo "ilahije", umjesto da budu sredstvo poduke i motivacije, opuštajuće i razonođujuće, postadoše naricateljsko-ujadničavajuće. You know what i mean.

Počesmo pjevati o djeci koja su preselila, o šehidima, o pobožnjacima, o roditeljima... i oplakasmo i drvlje i kamenje. Šta je loše u tome?

Nije da je loše, ali bi moglo biti dobro, ako promijenimo ritam. Mislim, kad već pjevamo...(makar u pisanoj formi.)

Na primjer:

Umrla majka, i sad neko dijete pjeva o njoj. Dijete ima oko 40-50 godina, bezbeli, jer je opjevalo i svadbe i rođenje vlastite djece, a sve pjevajući o majci koja nam je valjala, pa je sad više nema (da nam valja).

"Ko će meni oprat suđe, sad moju djecu čuvaju nene tuđe..." stil.

Halo?! Kao, ne razumije se to između redova? Kao i ovo:

"Bila si jadna i gladna, nisam te se sjećala dok si bila živa, sad ću suzama oprat sve za šta sam kriva, a kad bi se vratila, ja opet ne bih shvatila, dok ne umreš ponovo... et' šta ti je majka...".Sve to stoji između redova ovih pjesama. Šta se da zaključiti? Majka muslimanka je bila jadna i čemerna, svi su je teretili i iskorištavali cijeli život, niko joj nije rekao lijepu riječ, a mi smo kao djeca muslimani užasni, bahati i bezobrazni, pa i za mrtvim roditeljima plačemo iz sebičnih razloga.

Ne kažem da su SVE kaside ovakve, ali da samo jedna jeste, previše je. Ona govori o našem stanju i svijesti, mnogo više nego što bismo željeli o sebi otkriti.

Zar ne bi naš standard trebao biti drugačiji, pa i kad žalimo za nekim?

Naše mjerilo je život koji je proživio onaj ko je preselio. Jer, mi smo još tu. I ako ga spominjemo, to mora imati smisao i svrhu. Zar ne? Naše majke su bile heroji, nosile su život na krilima kao sokolice, djecu podizale kao najbolje učiteljice, odgajale onako kako pedagogija noge slama da dokuči "kako". Naše majke imaju jastuke dobrih djela za tabute, kada jednom presele. One znaju da se izvoru vraćaju, i nisam srela još nijednu, a da nije rekla : "Samo, sine, nek' je s Dinom i imanom...". Naše se majke ne boje smrti, nego lošeg završetka. One su zadovoljne svojim Gospodarem, i onda kada ih odvaja od njihovog čeda. Znaju da je povratak Njemu neminovan, pa svojim namazima, sadakom, učenjem Kur'ana, ispunjenjem emaneta, nastoje da se nagizdaju za taj dan susreta sa melekima koji pitaju... A one drugačije majke.... pa, zar pored toga što nesrećom nisu bile ovakve kako ih opisah, treba još i da oglašavamo da su vrijedne žaljenja? 

Da se razumijemo; ne odnosi se ovo samo na majke, samo na smrt i rastanak, samo na našu tugu. Ovo je generalna slika našeg stanja. Umjesto da pjevamo o gazijama, koji su goloruki i prepušteni sami sebi na dever sa dušmanima, kao pojedinci pobjeđivali vojske - Allahovom Voljom... jer, tu se pjeva o snazi imana, mi odabiremo da pjevamo o razasutim kostima, uplakanim mladenkama, uhuđenim rijekama naroda.

A pročitajmo o čemu pjevaju Srbi. Kod njih sve junak do junaka... u njihovim snovima. I pjesmama.

Tako oni sebe hrabre i kad nemaju nikakvog osnova za to.

Baš kao što mi sebe degradiramo gdje god možemo.

Vrijeme je, valjda, da okrenemo ploču. Mislim, kad već pjevamo.

Izujte se, molim, gazite nas tabanima golim!

Sve je ovo zbog Vučićevih cipela!
Ne znam, šta bi drugo bilo... To je najgore što nam se desilo u postratnom periodu. Ove rijeke dunjalučke što su podivljale... nije do njih! Vidjele da rijeke radnika i invalida, rijeke boraca i porodica šehida teku tako da više ne znaju odakle su pošle, i kud su krenule, kad su već došle tamo gdje ih je izbacila bujica zuluma.

Nije to zbog toga što se krvnici nagrađuju, zločinci i kriminalci zlurado osmjehuju, jer... znaju da im niko neće ni pokušati u kraj stati. Nije zato što nam djecu u školama uče da je dobar onaj koji goloruk narod tuče, a zločinac je onaj što se brani. Povijest, kažu, tako bilježi. Nije ni povijest kriva, mora bilježit' neko, kad nećemo mi. Nama je, oduvijek, zaborav lakši.
Nije zato što nam zlatni ljiljani iza rešetaka vehnu, jer, kako kažu, nije bitno da znaju šta su skrivili. Bitno da jesu. Nekom. Nešto. Pa, i ako nisu, neka bude da jesu, onako...radi ravnoteže bratstva i jedinstva s krvnicima.

Nije to ni zato što onaj ko treba rane na dušama paćenika liječiti, samo gleda gdje će ih dodatno raščerečiti prijetnjama i krivnjom zbog smjelosti da budu samo insanske fitre, jer insan je slab... i griješi... tevbom se tješi, ali ne da din-dušman da se osjeti k'o insan, kada na sedždi zamoli Allaha za oprost. Joook! Treba da crkne, jer je kriv za to što je normalno da dan svane, i da se nakon njega smrkne.

Nije ni zato što budale govore, pametni šute, što nam bistru vodu bosansku i pamet mute. Nije zato!

Sve je to zbog Vučićevih cipela u džamiji. Eto, kao, on je čišći od džona svog opanka. Iako je rečeno od Onog Koji nas upućuje na spas, da je mušrik pogan najveća! Nije li u tome naša nesreća? Od šume ne vidimo drvo. Od drveta šumu. Zrakom bismo hodali, a letili na drumu. A onda nam krivo što nam ne ide...

Zaboravismo tako, da je kazna dunjalučka za grijeh- to što si ostavljen da ga i dalje činiš, bez opomene i čišćenja od grijeha nevoljama. Draže nam je, ipak, da gledamo ZMBT u toplim kućama, u stankama između dvije indijske serije, snimljene u slavu miliona njihovih "bogova". Valja to održavat', sinnneee...

Gospodar, Koji iz ničega stvara, Koji će to ponovo učiniti, nadoknadit će iz Svojih riznica izgubljenu prašinu dunjaluka. I suze će presušiti, i utjeha se pružiti preko srca slomljenih, kada shvate da je samo za tren ubrzano ono što nas, baš sve do jednog, čeka... postelja od mulja, mehka, pa nekom danas, nekom sutra. U nova jutra da krenemo, bismillah, sa osmijehom, jer- još smo tu! Možemo abdestiti, jer vode još ima. Možemo šaputati i plakati na sedždama. Nema gubitka za onoga ko ne izgubi Onog Koji daje, nadoknađuje, unapređuje, bereketom umnožava. Samo gledaj! Eno svjetla, brzinom što se po svjetlu zove se približava!

p.s./
I dok hudi Bošnjak hvalospjeve "jednakosti" jednakijih od svih pjeva... Nad eresom munja istog tona sijeva. I prijeti da se pretvori u samostrijel.

Živo i zdravo?

Koliko je kriminalaca i delikventnih obrazaca ponašanja ohrabreno tom famoznom rečenicom... "Samo nek je živ/a i zdrav/a!"
Prolazi li to u vašoj obitelji?
Razbije prozor komšiji.
Pokida eksponate sa izložbe učeničkih radova u školi.
Udari komšijino dijete.
Laže.
Laže i počinje  vjerovati u to.
Ukrade nešto djetetu iz razreda.
Sutra klupskom kolegi.
Prekosutra vama.
Udara brata/sestru.
Psuje.
Unatoč zabranama, odlazi na mjesta neprikladna za odgojeno čeljade.
Zbog toga mu/joj uvedete sankcije, ograničite kretanje u slobodnom vremenu na objekte u vidnom (nadgledivom) polju.
Onda počne bježati s nastave.
Obrasce ponašanja prenosi u srednju školu. A onda na biro za zapošljavanje. Nakon toga i na radno mjesto. I u svoju obitelj.
Al', de sad, šta'š. Nek je se samo živo i zdravo.
Je li TO baš živo? I je li zdravo makar u snovima i nadanjima?

Krikovi na sabahu

Kad te na sabah probude meleki - neprocjenjivo!
Kad te na sabah probudi budilica - dobro da postoji.
Kad te na sabah probude tinejdžeri koji urlaju u susjednoj sobi... - ???
Nakon što svi dođete do daha, i shvatite da se, ustvari, nije desilo ništa loše, i nakon što klanjate sabah, vrijeme je da donesete neke zaključke. Zbog čega su se svađali i tukli?

1.) Zato što su previše siti.
2.) Zato što su previše ugrijani.
3.) Zato što previše ne rade ništa što bi ih izmorilo i psihički, a ne samo fizički.
4.) Djeca s vam jako zdrava. Elhamdulillah.
5.) Djeca vam imaju previše predmeta od nebitne važnosti, oko kojih se svađaju.
6.) Djeca vam nemaju osjećaj odgovornosti za postupke, mjere u odnosu prema drugima, nesvjesna su granica lijepog ponašanja, autoritet je za njih misaona imenica.
7.) Djeca su vam shvatila da ste nemoćni.
8.) Zato što... u vašoj porodici vladaju narušeni odnosi, bilo da je sve previše pod kontrolom, ili je premalo pod kontrolom. Ključna riječ: Kontrola. Samokontorla je apstraktan pojam. Zašto imaju vas, ako ne da za njih mislite?
9.) Vaši tinejdžeri imaju previše, ili premalo razumijevanja s vaše strane.
10.) Mjerila i standardi vaših tinejdžera nisu dokazivanje sebe kroz uspjehe i postignuća u općeprihavaćenom dobru, nego kroz posjedovanje, konzumiranje, i monopol.

"To je moje" je normalno kod djece predškolske dobi. Kod adolescenta znači manjak samopoštovanja, manjak poštovanja, eventualnu srdžbu koju nosi prema nekom od članova porodice, manjak privatnosti i vlastitog prostora u mišljenju i dijalogu sa drugima. Agresija zbog "to je moje" je znak da je previše televizije i kompjuterskih igrica u životu vašeg tinejdžera. Upišite ga u neki sportski klub!

Ispravite me ako griješim.
Moja prijateljica je imala na kuhinjskim elementima "Kalru del Ponte". Jedan žitak prutić. Nije ga koristila, jer je bilo dovoljno da pogleda prema njemu. Slažem se da se autoritet ne može nametnuti. Ali može disciplina. Bar do dvadesete. Ili?