Abdullah b. Abbas r.a., prenosi
da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će se srce vjernika
topiti isto kao što se topi so u vodi! Bi rečeno: Zbog čega to o Allahov
Poslaniče? Reče: Zbog toga što će vjernik svojim očima gledati zlo koje neće biti
u stanju da promjeni!“[1]
Što li mi je vrijeme? Što li mi
je srce? I je li, ili mi se čini? Sve se nadam, svanut će. Otjerat ću trag sna
što me mori, euzom i bismillom. Pljucnut ću na lijevu stranu i nastaviti kao što
se nastavlja u javi, kada je jasno šta je istina, a šta samo privid...
Topi se...
Srce se topi...
Baš kao onaj sladoled što je
ispao djevojčici kojoj pred očima otac udara majku. Topi se kao led sa srca
okovanih, pred suzama malog Muhammeda iz Sirije, koji pita Bašara zašto mu je
zavrnuo vodu.
Topi se, kao tijelo palestinske
djevojčice na vrelom asfaltu. Topi se
kao utroba majke šehida nad nekušanim iftarom.
Topi se srce, baš kao zemlja pod
kućama bosanskim. I kao oni oblaci nad Srebrenicom, taman kad smo pomislili da
će zakloniti od vreline...
I ne mogu baš ništa učiniti.
Ne mogu ništa promijeniti.
Kad iziđeš na proteste, „to je
bezveze“. Ako ne iziđeš, „nije se od
tebe ni očekivalo bolje.“ Čemu protesti? Svakom normalnom, svugdje normalno,
zato da se čuje otkucaj srca koja su na ispitu, kucaju li još. Ono, kad se
testiraju granice, dokle se može pružiti nož... do grkljana, ili samo s leđa
može stić...
Nama je to ništa. Ništa su nam
svi koji šute na naš jad. Ništa su konvoji pomoći, milijarde na računima, jer
ne zna se ko ih mjerka sad. Ne zna se za koji su bili grad. Neznanje je muka.
Zaglušujuća buka tišine na zulum čika s' visine.
Bezveze nam je Erdoan, jer ga je
briga. Šta će on tu nama sad kvarit mjesto kod Srba, koji nas kolju jer smo
Turci, i Hrvata, što s leđa kolju kao vuci, pošto nemaju ono nešto za
ljudski...
Turci cu okupatori. Srbi su
komšije. Arapi su interešdžije. Hrvati su kapija civilizacije. Kako doći u
Europu, kad se prvo moraš maknut iz nje, da bi ponovo uš'o? Na vrat, na nos,
bitno je sačuvat ponos, i pričat ono što se želi čut.
Nije se rodio ko je Bošnjacima
ugodio.
Da nas ima, Dodika ne bi bilo. U
vijestima. Toliko.
Da nas ima, bilo bi nas da budemo
muško kad treba, a ne samo pred ženom i djecom. I da budemo žensko kad treba, a
ne huda trčkaruša za naklonošću onih što
misle da su kauboji jahali krave, a ne konje. Buđenje boli. Zato nam trebaju
priručnici za samopomoć, kad skontamo da nas nimalo ne voli onaj što je tvrdio
da ne laže, majke mu. A samo se Allahom zaklinje.
Komercijalizacija vjere, jer se
mora od nečeg živjet... Jučer su neki bili „vehabije“, a sad najžešći
galamdžije na brade. Do jučer su neki vojevali protiv šiija, a sad promovišu šarene laže. Identificirali se s isplatnošću, zaaar?
Učeni šute. Dokoni bistru vodu
mute. Žene bi da muževe vežu u lance, ali da ih oni vole. Muževi bi da im žene
budu pokrivene, ali gole. Tako je in.
Babo priča gluposti, ali bi da mu
je pametan sin. Mama puzi od jadnoće, ali bi da joj kćerka bude Zmajka od
Bosne. U Americi.
Sve ludo.
Nikad neću halaliti Babarogi, što
nam je raspuhala miris islama, i otela slast imana, s ovog brdovitog Balkana.
Toliko.
p.s./ Nisam pitala „Halifu“ smiiiidem li ja ovako
pisat. Pitala bih, kad bi se znalo ko je. Ako je. Da li je. Gdje je. I je li
baš on – on. Ili je nekad bio on, ali je sad neko treći. Kome reći? Koga da se
pita? Moderno je ovih dana da se skita, i tuning okreće na ćejf.
Sreća naša pa je ramazan. Sad sve
gibete , klevete, psovke, pljuvanja, ljaganja, svađanja, flertovanja,
ku...vanja, možemo „proslaviti“ Bajramom.
Valja mrijet.
Dogodine, mnogi će na drugi
svijet. Nek' poselami, ako iko uSpita za nas. Od želje da nam se s puta makne
bar tamo, da rahat dahne.
Nema komentara:
Objavi komentar