Slušam ovih dana kako je zima
kriva što je nema. I kako je Sunce krivo što ne zna kad treba da grije, i
koliko. Slušam kako su djeca kriva što im nismo organizirali nikakve aktivnosti
i ponudili alternativu nebrojenom zlu oko njih, pa ne biraju ono bolje kojeg
gotovo i nema. Kriva su što se nisu rodila malo ranije, da odgoje roditelje,
kako bi i oni njih, onda, mogli odgojiti.
Gledam ovih dana, ljudi traže
pravo od onoga ko ih je obespravio. Žale se onome ko im je bol nanio.
Objašnjavaju onome ko ih ne želi čuti, pa u nastojanju da ga natjeraju,
pokušavaju da benzinom ugase vatru.
U moru besmisla, u ruke mi
„pade“ nekoliko latica s jedne čiste
duše...
Emina Mujanović, djevojka koja
živi nepunih 20 godina u ovom, i ovakvom društvu. Od tih dvadeset nepunih, dvanaest
godina nosi teret teške, degenerativne, kronične bolesti. U invalidskim kolicima
je osam godina. Napisala je roman „Ja ću
te čekati, sjeti se obećanja“, koji je od prije nekoliko dana dostupan
čitalačkoj publici.
„Ja sam samo poželjela da uradim
nešto, onoliko koliko mogu, što ću naći kod svog Gospodara. Možda mi oprosti
grijehe. A možda bude primljeno kao dobro, koje će teći kao trajna sadaka...
Allah je Milostiv“, rekla mi je Emina.
Roman je poučno štivo, koje
govori o ljubavi dvoje mladih ljudi, onoj prirodnoj i čistoj, zadržanoj na
osjećajima. Dvoje mladih, vjernika, koji unatoč ogromnoj ljubavi i želji, više
vole Allaha Uzvišenog, i više žele biti u granicama Njegovih propisa, nego što
osjećaju jedno za drugo. Kakva je ova unutarnja borba, koliko snage i iskrenog
uvjerenja traži, najbolje znaju oni koji je vode- sa sobom, i sa svijetom koji
ohrabruje zlo, a obeshrabruje dobro. Kroz roman i mi, čitatelji, imamo priliku
da zavirimo u svijet takvih duša. Duše koje nastoje da se očiste- kako bi
uspjele. Duše kojima je cilj vječno, a ne prolazno.
Trebali bismo našim mladima
darovati ovu knjigu, kao veliki dokaz da i ovdje, i danas, može onaj ko hoće, i
ko se iskreno uzda u Allaha Uzvišenog, s punim uvjerenjem u istine islama, biti
i ostati – čist. Poseban. Drugačiji od mnogih.
Posebno, knjiga je dokaz protiv
svih zdravih, koji „ne mogu“, a ustvari – neće. Svih koji „nemaju uslove“, a
ustvari su – lijeni da ih iskoriste.
Ipak, više od svega, dokaz je da
je zahvalnost najveće imanje, i bogobojaznost najveća snaga, i da vjera daje
krila onima koji čak ni hodati ne mogu.
Mnogi vlasnici nogu trče za
Eminom, ali je ne mogu stići. „Gorivo“ je u nama, a otkriti ga možemo tek kada
ga prestanemo „kopati“ po drugima.
Za kraj, ostavljam vas s mišlju o
poruci i pouci naše drage Emine, koja je, u radosti zbog knjige koja je izašla
iz štampe, na svom FB-profilu napisala:
„Gospodaru, hvala Ti što mi
ostavi ruke, da mogu pisati!“
Ammara Šabić-Langić
Nema komentara:
Objavi komentar