Da ga sebi u san donesem, kad sagorim od sjećanja

"Nisam ja izgubila nadu u Allahovu Milost. Nisam izgubila uvjerenje da On može sve šta hoće. Samo sam se pomirila s tim, da je ono što On zna i hoće, bolje za mog Hajrudina, i za sve nas. On zna, mi ne znamo.
Sad kad pomislim... ni mene neće biti poslije njega, tako nekako mislim.
Neću živjeti, i ako živa ostanem. Tako mislim. Kad pomislim. Ali, slabo pomišljam. Važno mi je ovo što je sad. A sad mi je Allah dao takvu snagu, i toliki smiraj, da sam ubjeđena da je od Njega. Ja od koga bi bila? Ovolika snaga... Toliko puta sam "umrla" i "oživjela", čekajući svaku vijest o nalazima. Gledajući, na koljenima, pored bolničkih kreveta, onu jednu suzu što mu se niz obraz skotrlja, ako samo malko pomaknem ruku koju sam mu pod glavu podmetnula. Nad njim sam, umirući- živjela. Daleko od njega ne bih mogla. A poželjela sam svu djecu. Znaš li ti da ovu moju najmanju, moju bebu, nisam šest mjeseci vidjela? Osam, možda... Sad više i ne znam. Odrastoše mi, a ja ih se ne nagledah. Njega gledam, njega upijam. Da ga sačuvam. Da ga ponesem. Da ga sebi u san donesem, kad sagorim od sjećanja, i želje  za tračkom njegova mirisa..."

"A ja još nekako... u meni, duboko, tinja neko svjetlo nade...", reče Mustafa.

"Neka bude kako je za njega najbolje, onako kako će biti najsretniji."

Amela je institucija. Moja, obrazovna, odgojna institucija.

Ja sam inače mala žena. Ali se ne osjećam malehnom. Nekako sam si tu negdje, pri ruci. Taman.
Danas me grlila Amela.
Osjećala sam se malehnom.

"Ne znam da ima veće iskušenje", rekoh joj.
"Ima, moja sestro. Uvijek ima teže i gore."

Tu se još smanjih.

I ponesoh sa sobom, u spomenaru duše, svaku njenu riječ. Mustafin pogled u nju. I Hajrudinov osmijeh.

Još ću dugo prebirati po mislima ove životne lekcije.