Allah želi da budete sretni!

Židov u službi islama

Pita mene židov, primam li ga u kuću. I to onako, baš kako se prima neko blizak. Neko kome vjeruješ, koga voliš.
I pustim ja njega. Pitala muža, on veli, i on ga je već pustio, pa ne smeta da i ja odobrim.
Kad tamo, pita Žiki da mu otvorim sve svoje ladice, sve pretince, svaki prozor, vrata, sve sehare, sve albume, da mu dam adresu, sve kontakte, i da  mu dozvolim da me prati baš svugdje. Da me vidi i u šumi gustoj, da mu šta ne promakne.
Hajde, dobro, pomislih. Kad je već tu, neka i razuvidi malo. Nema ne znam ti ja šta ni vidjet. A možda će, ako naleti na kakvu pukotinu, i zakrpit k'o čovjek. Mislim, može mu se, hoće mu se... Ima se. Zna se.

Na sve ovo, traži mi potpis. Ok, i to pridefterim.
I tako je počelo naše druženje. Stari je to lisac...  Vidi on da sam ja pala za slobodu k'o muha od "Pipsa", pa mi i sa druge strane avlije pokuca. Isto smeće, samo drugo pakovanje. Uuupppsss... Mislim, isti špijun, samo druga uniforma. Hajd', rekoh. Kud' sva gamad, tud' i brat im smrad. (Da se razumijemo, ja se inače ne izražavam ovako, ali me obuzela neka sloboda izražavanja, šta ja znam...)
Bujrum, rekoh u sebi, i narugah mu se u po' face nosate. Ono, u smislu "gura nos u svaštO".

Eh, pomislih, kad su se već dobrovoljno javili na družbu, da im ja k'o dobra domaćica dodijelim i kakvu čestitu službu:
Prvog, zvanog "Viber", zaposlih kao prenosioca hadisa. (Grupa žena se tu nastanila kao pošiljateljke hadisa, a on  sve leti da prenese i prileti, da nam vrijeme ne proleti.)
Drugog, zvanog "Whatsapp", zaposlih kao bilježnika tefsira.(Grupa žena se tu nastanila, pa raspalile po zikru, po poukama, po porukama, po sahifama elehtronskih verzija Kur'ana, i najzad, tefsiri se svaka riječ. Whatsapp grca u megabajtima, ali šuti i sluša. Ja šta će?!)
Ne znam kako se osjećaju, ali što su tražili, to su i našli.

I tako, kad musliman hoće, zaposli Žiku  da bude na diku svima koji traže hajr. I obrnuto.
U slučaju "obrnuto", Žiki je radostan, sigurno. Tako je to postalo dokaz da najveći neprijatelji postaju najbolji prijatelji kad jedan drugog pokrivaju i pomažu u zlu.

I postalo je dokaz da neprijatelj ostaje neprijatelj, ali ga je moguće razoružati. Ne dajte mu hrane. Pregorit će, tamo odakle je, i gdje ide, jaaako je vruće.

Kad narastem, jest ću serviranu misao

Nema veze.

"Emir Hadzihafizbegović... Ovih dana budi svijest i samosvijest uspavanih Bošnjaka. Je li to onaj isti čovjek, koji je prije godinu dana, ili mozda dvije, upriličio ministarsku tv-emisiju u kojoj je rasvjetljavao bošnjacki primitivizam po pitanju Lepe Brene i njenog glamuroznog povratka u BiH, kako bi nam zatamburala po ranama ljutim? Samo pitam..."

Upitah onako, razmišljajući, kroz "status" na društvenoj mreži. Meni je "društvena mreža" upravo to - mjesto gdje razmišljamo i pitamo se o društvu. Nije mi, i ne može mi biti mjesto gdje se družim. Iako, 90% nas je palo u tu zamku spretnog imenovanja u svrhu  manipuliranja našim vremenom. I razumom.
No, to sad nije tema...

Upita me jedan vrli Bošnjak: "Šta ima veze?"

Nema veze.

Naime, gospodin Emir je napisao divan tekst. I ja podržavam glavninu ispisanog. Pogotovo što to on umije, zaista, onako bošnjački, sa sevdahom da iznese.
Ipak, zaradi moje djece koju odgajam u ovom ludom svijetu, ja se vazda pitam i razmišljam; gdje je početak bezumlja? Ako postoji bolest, lijek bi se trebao odnositi na uzročnike, a ne na simptome, zar ne? U suprotnom, "lijekovi" su čisto prodavanje magle.

Veza je, vrli Bošnjaci i Bošnjakinje, po mom skromnom i (priznajem) potpuno neutjecajnom mišljenju (osim za moju nadležnost, što odgoj moje djece svakako jeste), u sljedećem:

Odgajani smo vrlo jugoslavenski. Lepobrenovski. Onda nas je strefila spoznaja da, ma koliko mi bili bratskijedinstveni, za druge to nismo bili. Tada smo klani kao pilići, majke nam silovane, kćeri kasapljene, a za svo to vrijeme Brena je titrala i pirila pod krila našim dželatima. Njena stvar. Čekali smo mi sa mnogih strana da nam se dost ukaže, da dušman ne bude, pa smo i dočekali gdjekad gdjekog da nam pruži ljudsku ruku i prizna da se desio genocid nakon što je postao baš preočit.
Poslije smo se pitali gdje je greška.
Pa smo onda nasumice mrzili sve nemuslimansko, jer su nas zbog islama, i samo zbog toga, klali.
I uvidjeli smo da to nema ni smisla, niti nam priliči, jer mi nismo mrzitelji po defaultu.
Nastavili smo nekako umjereno. I opet se strmoglavili u neumjereno nepovjerenje prema dobru i povjerenje prema besmislu, ljenosti, javašluku, u neumjerenu nebrigu o sebi i svome.

To što smo u jednom trenutku shvatili da je za opstanak važno razlikovati prijatelja od neprijatelja, moral od nemorala, vrijedno od nevrijednoga... odjednom je postalo prijetnja suživotu. Trebalo nas je sada podučiti kako da ne budemo krkani koji pamte pjevanje i opjevavanje djecoklanja u našoj avliji. Krkani koji su svojim očima vidjeli uniformiranje "lepotice" u uniformu istih tih koljača. Ako oblačenje kože vuka nije identificiranje sa zvjerstvom, onda je moda postala ratni zločinac.
Veliki doprinos odkrkanjivanju žrtvi zvjerstava uniformiranih u "Brena-stil" dao je i gospodin Emir. Narod se bunio i protestirao protiv iživljavanja nad smrti ne samo ubijenih tijela, već i pameti u Bošnjaka,oličenog u koncertiranju i uzimanju novca u državi za koju je i Brena smatrala da ne treba da postoji. Nismo željeli da nam dođe u Sarajevo soliti rane. Osim onih koji nemaju svojih, i ne zanimaju ih komšijski amputirani dijelovi tijela. Gospodin Emir je tada imao tv-emisiju, kao Ministar kulture i sporta KS. Doveo je Brenu da obnove prijateljstvo, i da razotkrije sve zablude o njoj. Tako nas je obavijestio i dao zločinki priliku da razjasni, kako uniforma arkanovaca na ovoj svehloj ljepojki, nije bila to što smo svi vidjeli. Nije. Jednostavno - NIJE. I gotovo. Nije ona nedošla u Bosnu tokom rata, i nije ona nerekla da je to njena domovina koju sada njen narod po izboru ubija i zlostavlja. Nije. Ona je naša dobra građanka, prijateljica Bosne i Hercegovine, promotorka mira, promotorka suživota, ona je jednostavno - Emirov jaran. Ok, ja nemam ništa protiv toga, osim kad me neko ubjeđuje da treba biti i moj jaran, i da sam zatucana mrziteljka nedužnih ako ne volim Brenu u smislu onoga što predstavlja. Eto, taman da nema nikakve veze sa ratnim dešavanjima, taman da je bila "neutralna", jer i neutralnost je debel stav, ja bih opet upitala: Kome i šta to od bilo kakvih vrijednosti donose brenasti brendovi, trendovi, programi,... ono, bar ministarski odgojno i sportski gledano? Tada bar, kad se moglo odgojno i obrazovno, sportski djelovati?

Da pojasnim:
Ko je od muslimana (i ja sam među ovima što ih pitam) pozvao omladinu iz svoje mahale da se druže kod njega, u kući, ili u džamiji, uz jednu dobru knjigu, zvanu "Sira Allahovog Poslanika alejhisselam"? Ko je tu omladinu okupio oko nekog plemenitog programa koji promoviše vrijednosti? Ko ih je animirao da se angažiraju u humanitarnim projektima i akcijama? Ko je uložio dio svog imetka da ih povede na neki izlet u posjetu omladini iz susjednih gradova, u neki od džemata koji također okuplja omladinu? Gdje su takvi džemati? Imamo li spisak aktivnih džemata koji rade sa omladinom? Imamo li spisak ŠTA rade?
NEMAMO. Mi imamo statuse o Novoj godini onda kada su haljine i odijela za proslave i kafančenje već kupljeni. Vidite, ZMBT im promoviše "vrijednosti" i pred nos instalira perspektivu "realizacije" tokom cijele godine. Ne dva dana pred nastup.

Kakve to veze ima?

Ne možeš odgajati generacije na  "hajde da se volimo", pa onda na "zaboravi da te ne voli", i na kraju ih  buditi iz duboke nesvijesti o tome da neće biti voljeni dok sami sebe ne zavole. I još im kažeš: "Ja više neću šutjeti". Kao što nisam šutio ni u prošlom trendu.
Ipak, ostaje nam da priznamo da se svi mi jednog dana možemo probuditi kao svjesniji i bolji. Od grijeha okajani.
Toga dana, red bi bio da kažemo: "Ono što sam rekla jučer nije bilo uredu. Ovo što sad kažem je istina koju nisam htjela vidjeti." I onda nam ispričati tu istinu. Vjerovala bih. Ja bih.

Ne vjeruje nam omladina jer nas nije briga za njih tokom cijele godine. Ne vjeruje nam kad im kažemo "nemojte tako", jer im nismo pokazali kako, nismo ih naučili i navikli da razmišljaju i rade dugoročno. Sjeme se sije u proljeće, da bi niklo u kasno ljeto ili jesen. A i to ako Bog da.

Rad i zalaganje tokom cijele godine i godinaa košta komocije. I vremena statusiranja na fejsbuku. Ako ne razjasnimo uzroke, i ne riješimo haos u korijenu, nemamo mi poslije šta "ne moći šutjeti" i "ne moći vjerovati".

Odgovor na "Šta ima veze": Nema veze, ukliko smo u mašini. Nakon pretpranja i pranja, centrifuga je logičan slijed. Moj mozak se gužva. Zato izlazim stanicu prije. U moru pustinje bošnjačke svijesti, i ono jedno dodatno  zrno pijeska je teret kao da je planina. Zato, sa mnom ima veze.

Osveta Djeda Mraza

Kad je bio mali, a i mali je bio veliki, moj muž iz nekog čudnog razloga nikad nije bio na popisu djece koja primaju paketiće od Djeda Mraza. Paketići su se dijelili u lokalnom sportskom centru. U Titin vakat se taj centar zvao "Partizan", što nije spriječilo Svetog Nikolu da se  maskiran u Djeda Mraza iskezi partizanima u facu.I neka je, bar neko.

Bilo je još dva "punkta" za darivanje dobre djece. Ni tamo nije bio na spiskovima.
Dijete je dijete. Želi paketić, nije mu važno od koga je, već šta je.
Tako moja snalažljiva sudbina odluči da se ogleda na mejdanu istine i laži. Otišao je u "Partizan", i obavijestio da iz nekog razloga, iako je "na spisku", on nije primio svoj paket. Naravno, Djed ne iznevjerava svoju ulogu "šakom i kapom", pa mu dodijeli nečiji...
To je ponovio i na ostalim "punktovima".
Prvo: Djed se izobličavao na svakom mjestu u nekog drugog.
Drugo: Nije imao pojma je li dječak na spisku, ili nije. To jest, je li "dobro dijete", ili nije.
Tu ga je zauvijek "provalio", i iako ga je uvrstio u nepostojeće, nastavio uzimati paketiće do ere brkova...



Prije nekoliko dana, moj muž se našao u rodnom gradu, na obali Jadranskog mora. Kod kuće, konkretno. U liftu zgrade u kojoj je odrastao, susretne bivšu susjedu. Susjeda je sada također sredovječna teta, i ima sina od nekih 5 godina. Nakon nekoliko rečenica "gdje si, kako si", lagano je uletila sa pričom:
"Sine, vidiš, ovo je Djed Mraz. I sad on zna da ti ne želiš spavati u svojoj sobi. Došao je da provjeri, i ako to ne popraviš, nećeš dobiti paketić."
Muž se našao u neobranom... nečem. Šta sad da radi? Da kaže djetetu koje vidi prvi, a vjerovatno i zadnji put, da mu mama laže? Da mu kaže da bježi od kuće, jer mu roditelji budni buncaju?
Šutio je, a dijete je nevinim pogledom, punim nade i strepnje, gledalo u njega...

Nakon nekoliko dana, sreli su se opet na izlazu iz zgrade.
"Djede, Djede, ja sad spavam  u svojoj sobi, jesi li me vidio??"
"Ti si dobar dječak, znaš?"
"Hoću li dobiti paketić?"
"Molim vas, susjeda, kupite mu paketić..."

Otkud im pravo...?? Dijete je čovjek. Ličnost. Jesu li tako cool i kad njih lažu i kad njima manipuliraju?

Samo nekoliko dana nakon tog događaja, sjedi moja sudbina u jednoj kafe-slastičarni. Ovaj put, podno jedne bosanske planine. Dijete od nekoliko godina prilazi stolu, gleda ga u nevjerici, i viče upirući prstom: "Evo GA!   Heeejjj, evo ga! Djed Mraz! Znao sam da postoji!"

Muž je djetetu pokazao prstom da šuti...

Čovjek kojega  djeca molećivo ubjeđuju da je ono što nije, i da je onaj koji ne postoji, pita se kako da djeci objasni  da postoji istina koja je ljepša od manipulativnih bajki. Imate li ideju?

Sjetio se!
Rekao je da će ubuduće djeci kazati da vuku "djedove" za brade. Kome brada "šeta", on je lažljivi bolesnik.
To je to.

Možda je ovaj dever osveta za preuzete paketiće?

Sve moje brige... koje nemam

1.) Šta ću obući za doček Nove godine?
2.) Gdje ću za doček Nove godine?
3.) Nemam para za doček Nove godine.
4.) Šta ako me poljubi, a ja ne skontam?
5.) Šta ako me ne poljubi, i ja skontam?
6.) Kojeg bi papka mogla obmanuti da SNJIM idem na doček... do trena kad će aktuelni "on" primijetiti?
7.) Šta ako mi pukne štramplica?
8.) Šta ako ne budem mogla sakriti da crkajem od hladnoće u bretelama na -100?
9.) Hoće li se napiti?
10.) Hoću li se napiti dovoljno da mi prođe izvlakuša "bila sam pijana"?
11.) Hoću li povratiti "Rusku salatu" po njemu? Po sebi? Kako će mi stajati?
12.)Sve će imati bolje haljine.
13.) Imam najbolju haljinu, ali sam debela.
14.) Imam najbolju haljinu, nisam debela, ali mi je nos  ružan.
15.) On mi je ružan, ali svi misle da je faca, pa ću istrpiti. Uhar je.
16.) Deblja li pršut?
17.) Je li istina da su čvarci riblje sjeme?
18.) Je li istina da je kavijar pribor za pecanje budala?
19.) Kako da sakrijem bretele ispod bretela?
20.) Kako da budem pijana, a ne izgledam kao splačina?
21.) Ko će me odvuć kući?
22.) Ko će me privuć u... kuću?
23.) Uf, što mu smrdi iz usta!
24.) Koja sam ja seljanka, sve riječi iz rap-hita koje znam su "mother f..."
25.) Kontaju li drugi da foliram da mi je šampanjac nešto posebno?
26.) Možda su mi podvalili žabe pod škampe, i sad gledaju hoću li prepoznati da žabe nisu iz roda peradi?
27.) Više se ne može upecat hairli sponzor, ni da nisam sponzoruša...
28.) Vidi li mi se da ne kontam o čemu mi priča?
29.) Je li istina da je Dragana bila sa Ognjenom?
30.) Jesu dosadni ovi muslimani sa  ovim kampanjama protiv slavlja Dana dječije radosti...
31.) Da mi je da  vidim kakvi to zvončići zvone cijelu noć, a da im se baterija ne isprazni.
32.) Lutrija je dobra stvar,  imaš se čemu nadati... Je l' dee?
33.) Ako padnem u ovim štiklama, pravit ću se da to tako i treba.
34.) Ako skontaju da usne  "montiram" usisavačem, i da su zbog toga ovako "ispućene".. znači da i oni to rade.
35.)Ako objavim na fejsbuku, reĆĆe da se foliram.
36.)Ako ne objavim na fejsbuku, reĆĆe da nije ni postojalo jučer.
37.) Je li postojalo? Kad?


Nekome su brige koje mene zaobilaze skoro pa smisao postojanja. Ta(j) "neko" sam mogla biti ja... no, intervencija  prevelike Allahove Milosti nas čini drugačijima. Nije do mene. Ni do tebe. Zato, ponekad bi se moglo i zaplakat' , čim se insan nasmije... I ponekad bi se, uz ponos, moglo pokazati i malo milosti. Pokazati više sažaljenja, nego srdžbe. A sve što nam se ne sviđa, imamo priliku mijenjati tokom cijele godine, i tokom cijelih godina. Nije dobar komšija i prijatelj onaj koji to postane u jeku antinovagodina kampanje, i prestane to biti čim novi trend svane. Na svijesti se radi, svijest se gradi... Gradimo li? Radimo li? Šta?

Pouke dovoljne za život!

Šamar čistom dječijom prirodom

Super mi je ovo direktno i indirektno mentalno silovanje sa Novom godinom. Ide mi na ruku. Mnogim roditeljima je poznata jedna suptilna tehnika navođenja djeteta na otpor.. Primjer:

Moj stariji sin, kad je bio beba, za sve što mu se ne bi udovoljilo odmah, on bi lupao glavom od pod. Hvala Allahu pa je tvrdoglav.  Doslovno. Naravno da sam nastojala da ga spriječim, ali nije mi uspijevalo. Čim se odmaknem, on nastavi po svom.  Onda sam ja skužila da u našoj staroj kući, onoj baš staaaaroj bosanskoj kući, drveni pod dođe kao dobar amortizer. Tako sam prestala brinuti, i pri sljedećoj seansi sam sjela kao dragi gledaoci, i ohrabrivala svoje čedo: "Udri, sine, udri! Još, još..." Što sam ja više poticala, on je manje lupao, i na kraju je rekao: "NeTu!"

Sad se dešava to mentalno silovanje, koje djeluje baš kao i "udri, sine!". Siluju sa filmovima i programima u svim varijantama božićnih priča, pa su mi time pomogli da moja djeca, koja imaju otpor prema svakoj sili, jednostavno ni ne pale televizor. Naporno im je to što neko misli (bezbeli) da su svi ludi, i da ne shvaćaju ovo nasilno prodiranje "božićnog duha" u privatna ozračja domova. Isto je i sa novogodišnjim "da se zna da smo živi makar taj dan" programom.

Kazali su, između ostalog:
"Svi nešto kukaju da nemaju ni za kruh, a uveliko se spremaju slavlja..."
"Ljudi danas protestiraju, a sutra izađu na trgove, na koje se za pripremu slavlja i gluposti potrošio njihov novac, i kao slave oni nešto... Slave, a tvrde da im je loše. I onda opet nakon nekoliko dana izađu da traže te svoje pare."
"Svi, kao, nikog ni na šta ne prisiljavaju, a u školi moramo praviti čestitke, ukrase, i sve u tom stilu. Nije mi Bajram, pa da pravim čestitke! Kome bih ja čestitao prvi januar? Kako glupo, hajmo svaki tjedan čestitati ponedjeljak!"
"Rekao sam nastavnici da neću praviti jelke i gluposti, da ja mogu napraviti neki drugi zadatak. Pitala me zašto, a ja sam odgovorio da to, jednostavno, nije meni svojstveno. Ja sam musliman, ja ću praviti nešto drugo, a kršćani neka prave čestitke. Meni to ne smeta. Ni oni za Bajram ne crtaju čestitke i džamije. I glupo bi bilo da ih neko tjera, zar ne?"
"Šta ti je rekla nastavnica?"
"Rekla je da ja pravim čestitku za ocjenu, a ne za Novu godinu."
"I šta ti misliš o tome?"
"Mislim da je jadno koliko potcjenjuju dječiju pamet."
"Možda potcjenjuju svoju?"
"To je već njihov izbor, ali i budala zna, ako nazoveš Mjesec Suncem, on ne postaje Sunce, već ostaje Mjesec. Samo sebe ljudi prave blesavima..."

Tako je i sa ovim promocijama LGBT, ili kako već, raznoraznih programa i strategija. Umjesto da  su uspjeli u tome da djecu imuniziraju prema ovoj nastranoj pojavi, što je bio cilj u prvoj etapi, a nakon nje... ne želim ni misliti koji koraci slijede, uspjeli su samo još više naglasiti svoju nasrtljivost, nasušnu potrebu da budu  prihvaćeni kao "zdravi" i "normalni", i ostala maltretiranja u stilu Jehovinih svjedoka.

Na to je jedan od sinova imao ovaj komentar:
"Ako su zdravi i normalni, zašto toliko navaljuju s tim? Ja ne znam da iko zdrav i normalan stalno dokazuje da je zdrav i normalan. To je jasno, ili jesi, ili nisi. Nijedan luđak neće reći da je lud. Neće ni zao i loš čovjek reći za sebe da je zao i loš. Uvijek se prave žrtve, uvijek su im drugi ljudi krivi. I ovi su takvi."

Kad podučavam svoju djecu vrijednostima, vjeri i ostalim vrlinama, uvijek ih pitam šta o tome misle. Vjerujte, djeca (omladina)  imaju najpreciznija pitanja, i najbistrije zaključke. Istini ne treba mnogo da rasvijetli samu sebe, jer ona i jeste svjetlo. Kad padne na čiste duše dječije, lijepa srca naše omladine, ovo svjetlo samo još jače zablješti. Razumijem da onima koji u srcu svjetla nemaju trebaju raznorazni "blještavo je" efekti. Razlika je što se ovo vanjsko gasi kad nestane struje, a ovo unutrašnje svjetlo i grije, i tjera tamu, bez obzira na okolnosti.Upravo za ovakvom energijom naši mladi tragaju. Znaju oni prepoznati oaze u pustinji. Zato, ne treba ih ni s druge strane siliti da "misle" ono što ne misle. Ne treba ih uporno bombardirati godišnjim planom i programom "ne smije se disat" naputaka.  Pitajte ih, slušajte ih, vidjet ćete odraz istine u najljepšoj, slavljeničkoj haljini.

Tako da, "dragi" svi nesveti i nečasni, samo udrite! :) Kontraefekat vam je zadao žestoku pljusku, a i vi bi to mogli osjetiti da imate obraz.